Luca Kozina: „Teško mi je odvojiti se od teksta”

Luca Kozina je mlada splitska književnica koja svoje kratke priče piše sada već svojim prepoznatljivim reduktivnim stilom. Dobitnica je nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis u 2019. kada je svoje dotadašnje najbolje priče okupila pod imenom „Važno je imati hobi”. Osakaćene dječje naivnosti ukoričene u suvremeno književno djelo potreba su današnjeg svijeta koji se suočava sa zakržljalim školskim i obiteljskim sistemima.

Povod za ovaj razgovor njena je nova knjiga „Vidjet ćeš kad odrasteš” koja se bavi vrlo osjetljivim razdobljem mladih, onim između djetinjstva i tinejdžerstva, razdobljem suočavanja sa surovošću života koje tematizira u svojim upečatljivim mikro pričama prepunih neočekivanih životnih prizora i sitnih okrutnosti koje, kad se naslažu jedne na drugu, postaju često određujuće. Njima stvara dojam zaokruženih cjelina u kojima izlomljeni dijelovi stvarnosti postaju pijesak Kozinine jezične školjke od kojeg radi sjajne sadržaje svojih priča.

Iako je perspektiva ovih priča dječja, vokabular nikako nije dječji. Lijepi su mi ti trenuci naivnosti koji zabljesnu nakon surovih iskustava. Kako ti je bilo pronalaziti pravi jezik koji je najprimjereniji za tu granicu dječje naivnosti i odraslosti?

Veoma teško, moram priznati. Pri istraživanju i samom pisanju sam se oslanjala na animirane filmove i književna djela u kojima su likovi djeca tih godina, ali i stručne procjene razvojnih psihologa o fazama jezika kroz odrastanje.

Bilo bi još bolje da sam bila izravno u kontaktu s djecom tih godina, ali to nije bilo moguće. Tako da sam ostala malo nezadovoljna, ali mislim da sam učinila najviše što sam mogla. Sama sam se uvalila u kašetu brokava :).

Što se promijeni kad se ovako napiše knjiga, nakon što se sve stavi na jedno mjesto i nastane neka praznina? Kako se nosiš s razdvajanjem od teksta?

U pisanju ove knjige je na samom kraju nastala praznina, ali sasvim ugodna. Naravno, mozak, koji mi u gotovo svemu može naći nešto negativno, htio je nesigurnosti i mane teksta isturiti na površinu, ali sam ga uspjela utišati jer mi opterećivanje time ionako više ne može pomoći – knjiga se naprosto mora u nekom momentu odvojiti od autora i objaviti.

Općenito mi je teško odvojiti se od teksta, baš zbog tog osjećaja da bih ga mogla brusiti do sudnjeg dana.

Druga knjiga je jako osjetljiv prostor, posebno ako je prva ona nagrađena. Razlikuje li se osjećaj koji si imala nakon što si objavila prvu knjigu od osjećaja koji imaš kada si dočekala objavljivanje nove? Koliki je bio utjecaj nagrađivane knjige na vidljivost u književnoj zajednici?

Dala si mi misliti, ali, koliko se mogu sjetiti, nisam osjećala intenzivnu sreću ni za jednu, ni drugu jer je sreću malo “razrijedila” nevjerica.
Isto me spopalo ono naivno čuđenje da su mi priče sada stavljene na izvol’te svijetu i da više ne mogu utjecati na njih (osim možda podcrtavanjem i križanjem pogrešaka i nelogičnosti u svom primjerku).

Nagrada Prozak mi je najviše dala poguranac što se tiče vidljivosti u užoj književnoj zajednici. Kad bih srela neke kolege pisce, znali su reći: A da, ti si ono dobila Prozaka.” Isto mislim da je na sljedećim natječajima možda taj podatak malo pomogao – ostalih nekoliko nagrada je došlo iza nje.
Ali kako je ta prva zbirka ipak bila malo eksperimentalnija zbog svoje forme (mikro priča), prošla je ispod radara široj, odnosno nespisateljskoj publici.
Ovoj drugoj za vidljivost, osim tematike koja je vjerojatno više relatable, pomaže to što je izdana u Frakturi – vidjela sam da se dobro posuđuje u lokalnim knjižnicama.

Zanimljivo mi je kako si u svojim pričama odbacila romantiziranu sliku djece i odabrala skrenuti pozornost na okrutnosti. Kaže se da sami odabiremo kojeg ćemo vuka hraniti i dok je odrasle lakše prosuđivati po njihovim postupcima, djeci se okrutnost puno češće oprašta pod objašnjenjem da oni još uvijek dovoljno ne znaju. Koliko takve pozicije olakšavaju odraslima pogled na stvari, a koliko štete emocionalnom razvoju mladih?

Odrasli se zapravo tješe tim dječjim neznanjem iako tako štete ne samo djeci, već i sebi. Osim u ekstremnim slučajevima, smatram da djeca nisu okrutna zbog neiskustva, već zato što takvo ponašanje ili kopiraju od drugih (većinom odraslih) ili zato što se samo tako mogu nositi s neprihvaćanjem i manjkom zdrave ljubavi. Zvuči okrutno, ali odrasli su najodgovorniji za zdravi razvoj djece – zato i je tako teško biti roditelj, odgajatelj ili učitelj. Teško im je i zato što se nose koliko mogu s frustracijama svakodnevnog života (npr. siromaštvom ili prekovremenim radom), ali i vlastitim nerazriješenim problemima iz djetinjstva. Zato su roditelji i odgajatelji u pričama isto zbog sličnih razloga skloni hladnoći, nasilju ili lošem snalaženju u roditeljskoj ulozi (npr. Krešo iz priče “200 metara Doris”).

Jedna si od autorica “Priručnice – od ideje do priče”, gdje sa Sarom Kopezcky i Ružicom Gašperov pišeš o tehnikama pisanja. Primijetila sam da kratkim rečenicama dobivaš pažnju čitatelja i stvaraš jednu lakoću čitanja. Koje još tehnike rado koristiš kada pišeš?

U pisanju mi je najbitnije stvoriti sliku i atmosferu, a da bude uklopljeno u logični narativni tok. Tako da nastojim koristiti što više onog legendarnog pokazivanja, da čitatelj što budnije prati slike koje mu se stvaraju u mašti, a pojačavanje atmosfere kroz izbor specifičnih riječi udiše još više života u tekst. Na razini rečenice i paragrafa je bitno da se osjeti ritam kroz izmjenu kratkih i dugih rečenica – isto radi “zaljepljivanja” čitatelja za štivo.

S obzirom na to da je glazba jedno veliko polje mog djelovanja, odmah sam primijetila kako ubacuješ konkretne glazbenike i pjesme u svoje priče. Tako sam u “Vidjet ćeš kad odrasteš” spazila da si spomenula Beatlese, Black Sabbath, Blondie, Cyndi Lauper… Koliko god pisci pazili na to da svojim likovima daju što više obilježja, ne nalazim često u tekstovima ovakve konkretne glazbene preferencije. Što mi možeš reći o tome? Je li to glazba koju inače slušaš pa je nalijepiš i svojim likovima? Populariziraš li je tako ili ima neku drugu svrhu?

Glazbu sam puno koristila u pričama jer ona predstavlja vrstu utjehe i bijega od tog života likovima, ali jednu od prvih naznaka građenja identiteta. Danas kao da više nema tih subkultura među tinejdžerima, već je sve nekako eklektično – od načina oblačenja do glazbe.

Meni je osobno u buđenju moje individualnosti puno pomogla rock glazba, pogotovo bendovi koji su pristupali lyricsima kao poeziji. Inače su bendovi koje sam tad slušala imali ili banalne rime ili seksualne teme. Sjećam se da sam toliko bila oduševljena filozofskim i fantasy lyricsima Black Sabbatha i Rainbowa da sam kroz sedmi i osmi razred ispunila dvije bilježnice svojim dječjim imitacijama.

Kroz priče sam isto sam htjela odati poštovanje tim glazbenicima koji možda ni danas nisu svjesni snage svog utjecaja na mlade i usamljene ljude.

Osim što si dobila nagradu za prozu, tvoja je poezija također nagrađena Ulaznicom, ali i Nagradom Mak Dizdar za mlade pjesnike. Pišeš li poeziju i prozu istovremeno? Gledaš li na pisanje proze i poezije kao jedan proces ili sasvim dvije različite stvari? Ima li smisla uopće pitati u čemu si više svoja?

Sam proces pisanja ovih formi je definitivno odvojen. Teško mi je skakati s jedne forme na drugu u preuskom periodu. Ali što se tiče procesa pisanja u mislima, to je malo kompliciranija priča. Stvar je u tome mogu li prepoznati je li ideja koju dobijem više pogodna za stihove ili za naraciju. Srećom, mozak u većini slučajeva sam shvati – da, ovo se može staviti u pjesmu/da, ovo se može staviti u priču.

Baš sam nedavno imala outburst pisanja stihova koji se zasad primirio. Pjesme mogu nastati u jednom sjedenju jer su kratke. Pokušavam i “šporku” verziju priča napisati odjednom, ali to nekad malo teže ide.

Kako već imam koncept iduće zbirke priča, tu proces ne ide u tim odbljescima, već mrvicu sistematičnije, ali opet u fragmentima. Internet mi je desetkovao raspon pažnje.

Inače ne volim čitati ulični žargon, ali kad povremeno ubaciš u svoje priče nešto poput “kozojeba”, time izazivaš šok kojim sigurno uprisutnjuješ čitatelja.

Ni ja ne volim! Ali u određenim kontekstima može biti efektno. Naravno, bolje je staviti samo “kap” takvih intenzivnih izraza da ne izazove zamor ili odbojnost u čitatelja.

Kada se tematizira generacijski raskol, sada je već poznato da ako odrasli koriste izraze koji su dio jezika mladih, mladi ih odbacuju. Koliko su ove priče bliske današnjim mladima, a koliko su dio iskustva ove naše starije generacije? Iz koje si ih pozicije pisala?

Instinktivno sam ih pisala iz svoje pozicije, tako što sam se vratila u mlađu mene, ali sam isto pazila da ne koristim specifičan govor svoje ili novije generacije. U pričama nema pušione, krindža ni skibidija ;). Da ne spominjem kako ponekad ubacivanje tih vremenski i generacijski obilježenih riječi i izraza zna ispasti nespretno i lako zastari. Doduše, možda bi u vještijim rukama to bolje ispalo, ali sam odabrala koliko-toliko sigurnije rješenje.

Koje kratkopričaše voliš čitati?

Ovo je teško pitanje jer ima toliko odličnih kratkopričaša da bih mogla ispuniti dvije stranice imenima. Ali nastojat ću spomenuti one koji su mi prirasli srcu. Od klasika uvijek volim pročitati Kafku, Borgesa, Buzzatija, Luciu Berlin, Flannery O’Connor ili Katherine Mansfield.

Od suvremene književnosti, zadnjih sam godina raštrkana između Amerikanaca (odlična zbirka I Hold The Wolf By The Ear – Laure van der Berg) i Japanaca, a nađe se i naših autora. Ove godine su mi bile zanimljive zbirke priča Luke Ostojića Tišina u osinjaku i Šljive koštica ili srndaća kožica Marka Silova.