M: Sveprisutnost zla i propitkivanje društvenih normi
Glasovi djece koja se igraju čuju se u uvodnim trenutcima filma M, prvog zvučnog rada u karijeri Fritza Langa. Potom, iz ptičje perspektive, vidimo desetak djevojčica i dječaka okupljenih u krug u dvorištu stare berlinske zgrade. Djevojčica u središtu kruga pjeva nabrajalicu o dolasku serijskog ubojice u crnom, koji će svojim nožem isjeckati svoju narednu žrtvu. Kamera dalje usmjerava radnju, u istom rezu na low angle pogled na jedan od balkona zgrade, s kojeg žena opominje djecu da prestanu pjevati tu groznu pjesmu.
Već u prvoj minuti filma, gledatelju se servira niz bitnih informacija koje je svojevremeno, 1931. godine kada je film izašao, istinski bilo teško poimati. Kroz jednostavnu dječju igru, Lang i njegova scenaristica Von Harbou dali su nam dovoljno informacija što je centralna narativna linija njihovog filma, način na koji se kamera kreće kroz scenu, iako nije bio stran, do tada je uglavnom korišten striktno za akcijske setove i, naravno, tu je zvuk koji nadilazi bilo što viđeno na filmu do tog trenutka.
Zvukovi zla
Da, ideja zvuka u filmu postojala je od samih početaka, 1898. godine kada je Thomas Edison predlagao Eadweardu Muybridgeu „zvučni film“. Da, prvi zvuk u filmu javio se još 1923. godine i da, Jazz Singer iz 1927. godine je prvi službeni „zvučni film“, ipak Fritz Lang je svojim filmom M ponudio niz inovativnih metoda kako koristiti zvuk.
Lang je izvorno snimio 2/3 filma bez zvuka (zbog troškova produkcije) te u postprodukciji na njega dodavao zvučnu podlogu. Upravo iz financijskih ograničenja, redatelj je sebi dopustio da eksperimentira. Tek kada se dovoljno obrati pozornost, postaje jasno da je većina scena koje posjeduju dijalog snimljena tako što glumci govore dok su im leđa okrenuta kameri ili dok se kamera nalazi na velikoj udaljenosti od lica (kako bi se postigla jednostavnija sinkronizacija zvuka i slike).
Kroz svoj rad, Lang tako koristi četiri zvučne tehnike: zvuk van kadra, zvuk u službi tranzicije scena, voiceover te tišinu. Upravo kombinirajući ove tehnike narativna struktura filma, do tada praćena samo pokretnim slikama, dobiva novu dimenziju, gdje imamo priliku čuti ubojicu kako zviždi, dobiti sumirane reakcije društva na njegova zlodjela ili naprosto osjećati sablasnu snagu koju tišina gradi.
Utemeljenja zla
Prema izjavama kritičara vremena, film je utemeljen na stvarnom slučaju serijskog ubojice Petera Kurtena, nazvanog „Dusseldorfski vampir“, čije je djelovanje u 1920-im potreslo Njemačku. Ipak, Lang je izričito negirao crpljenje inspiracije iz tog slučaja. S druge strane, njegova scenaristica Thea von Harbou pažljivo je istraživala zločine tog vremena, savjetovala se s njemačkom policijom, posjećivala scene ubojstava pa čak i razgovarala sa seksualnim prijestupnicima u zatvoru.
Finalno ishodište bila je priča o Franzu Beckeru, serijskom ubojici blagog lica, čije su žrtve nedužna djeca. Beckerova pojava u filmu je sveprisutna, baš kao i pojava zla općenito. Ipak za razliku od zla, koje kroz film vreba na različite načine, ubojica Becker je jedini koji propituje i reflektira ono što čini.
Rađanje noir žanra
Iako se iz današnje perspektive ne doima na prvu očito, Langov i Harbouin M je svojevrstan protonoir. Dok su filmovi u 1910-im i 1920-im uglavnom snimani na setovima, M je (opet zbog budžetskih ograničenja) sniman dosta na otvorenom, što je na neki način utjecalo na kasnije redatelje poput Carola Reeda (Third Man), da odbiju snimati svoje noir radove na setu zbog živosti i feleričnosti koje stvarne ulice imaju. Još jedan od čestih vizualnih elemenata u noir filmovima, koji je proizašao iz Langovog i Harbourinog rada, svakako su nizovi kratkih, tihih kadrova koji na veoma jednostavan način gledateljima daju do znanja da se ubojstvo desilo, bez potrebe za kompleksnim akcijskim scenama.
S narativnog aspekta, noir je žanr koji od svojih gledatelja dosta često zahtijeva da zauzmu poziciju moralno upitnih likova te da propituju društvene norme. U Harbourinom scenariju to se odvija tako što zauzimamo pozicije brutalne policije, pokvarenih mafijaša i obojice Beckera. Možda najznačajniji doprinos filma M noir žanru su završnice u kojima negativac, u ovom slučaju zloglasni monstrum, ubojica djece Becker, zahtijeva našu empatiju, jer tek promatrajući kako se društvo u cjelini ophodi, njegovi zločini čine nam se sitnima. Ove scene postale su temelj budućeg popularnog žanra do te mjere, da čak i u kasnijim inačicama, kao što je neo-noir, i dalje imamo velike završnice u kojima negativac daje veliki empatični monolog, od kojih možda najčuveniji je postao „Tears in Rain“ koji replikant Roy Batty izgovara pred Deckardom u završnici Blade Runnera.
U sjenci zla
Pored tolikog truda na svakom aspektu filma, bilo bi površno reći da su Lang i Harbou svojim posljednjim projektom koji su skupa izveli željeli samo prestrašiti ljude. Tek kada se udaljimo od onoga što nam je konstantno ispred nosa, ubojica Becker, moguće je primijetiti što ustvari vreba u pozadini.
Gledajući film u kontekstu vremena u kojem je nastao te malog niskobudžetnog studija (umjesto suradnje s dotadašnjom produkcijom UFA), postaje jasno da sva pisma koja lik ubojice Beckera šalje novinama samo su očajan pokušaj da skrene pozornost javnosti na velike i ozbiljne probleme. Tek kada vidimo da on propituje sebe i to što ga pogoni, postaje nam jasno da je on samo nečija kreacija. Becker je samo u sjenci zla, dok njeno pravo lice i naličje, prikazani kao policajci i kriminalci, slobodno hode ulicama i sprovode svoje moralne utopije među društvom.
