“Hrvatski bog Mars” (Gavella): Neuspješni pokušaj kritike društvenih autoriteta
Gradsko dramsko kazalište Gavella otvorilo je sezonu 2014./15. predstavom “Hrvatski bog Mars” prema zbirci novela Miroslava Krleže, u režiji slovenskog gosta Sebastijana Horvata. Uprava Gavelle odlučila se za ovu zbirku tekstova kako bi na taj način doprinijela obilježavanju stote obljetnice Prvog svjetskog rata. No redatelj predstave očito je imao neke druge ideje jer je u ovoj predstavi najmanje Prvog svjetskog rata, a previše svega ostalog.
Već na samom ulasku dočekaju nas na pozornici Amar Bukvić i Bojana Gregorić Vejzović. Bukvić je Ivan, momak koji je na nekoj vrsti terapije kod Gregorić Vejzović. Ona ga ispituje o tome kako se osjeća, gdje se nalazi i slična pitanja. Svako pitanje mora se barem tri puta ponoviti i taj se motiv terapeutskog ispitivanja ponavlja kroz cijelu predstavu. U jednom trenutku i Sven Medvešek postaje terapeut, ali on uz ispitivanje nudi i blagonakloni savjet Ivanu, odnosno nagovara ga na nastavak terapije. No što to točno Ivana muči nikada ne saznajemo, a ne saznajemo ni zašto je dio njegove terapije činjenica da on zamišlja da je Vid Trdak, hrvatski seljak koji napušta dvoje male djece i odlazi u rat. Osim što je to, naravno, jedina poveznica s tekstovnim predloškom.
Načelno, on bi trebao sudjelovati u Prvom svjetskom ratu, no nakon uvoda s nekakvim vlakovima, pojavljuju se i motivi Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Scenografiju čini velika skela (slično kao u predstavama Amerika i Candide istog kazališta), na kojoj se nalaze velike fotografije Gotovine, Pavelića, Tuđmana i Tita, kraj kojih su i raspela, hrvatska zastava, gomila oružja te maketa doma HDLU, nekadašnje džamije, s minaretima, a čini mi se da to sve tamo stoji samo zato da bi izmamilo kakvu reakciju publike. Kasnije se sve te stvari prebace u kuteve u prednjem dijelu pozornice i čovjek sasvim zaboravi na njih i njihovo (potencijalno) značenje.
Prvi dio predstave poprilično je dinamičan, neprestano se radnja vodi između dva sloja koji bi se najjednostavnije mogli opisati kao onaj kada pratimo Ivana na terapiji i onaj kada pratimo Vida u njegovim ratnim pustolovinama. Uz neprestano ponavljanje fraza s “terapije” (tužan sam, nedostaju mi djeca jer nisu ovdje, gdje se nalaziš itd.), u tom je dijelu značajna i sekvenca s Hrvojem Klobučarem u ulozi poručnika, kada uvježbava Bukvića i Pavla Vrkljana za ratnu borbu. Bolje rečeno, urla na njih, što radi veoma artikulirano i energično, ali ipak ne ostavlja dojam vojnog autoriteta koji bi trebao lediti krv u žilama. No sekvenca je upečatljiva zbog toga što je pomalo smiješna, a trik s megafonom, s kojim se dočarava zvuk granata i ratne paljbe, najzanimljivije je rješenje cijele predstave.
U drugom dijelu predstave, nakon što se spomenute stvari prenesu u kut, što je učinjeno uz gomilu umjetnog dima koji je pogušio pola publike i glazbeno imitiranje radijske postaje na kojoj sviraju Djevojka sa sela, nekakav turbofolk i nekakav drum’n’bass (još jedna situacija kada se pitate gdje je tu poveznica s Prvim svjetskim ratom), oslobode se skele te se radnja predstave premjesti u ratnu bolnicu, odnosno baraku, a skele su, dakle, bolnički ležajevi. Tamo nalazimo Bukvića kao Trdaka bogalja, uz galeriju likova ratnih žrtvi i siromaha. Svima im je zajedničko to da bi trebali pričati kajkavski, no u konačnici to nikako ne zvuči. Razumijem da nisu svi glumci iz kajkavskog govornog područja, no niti ne moraju biti da im je tekst bio napisan npr. kaj sam delal i da su to tako i naučili, a ne da govore što sam delal i slične neprirodne konstrukcije, što samo zvuči smiješno, neuvjerljivo, a pomalo i tužno.
Ta skupina ratnih ranjenika cijeli taj dio predstave raspravlja o tome ima li boga ili ne. Neki su za, drugi su protiv, no zapravo ne daju nikakav zaključak, već u par minuta obje strane iznesu svoje argumente koji se sljedećih gotovo pola sata isključivo ponavljaju i ponavljaju i ponavljaju, toliko dugo dok vam ne dosade i dok ne počnete razmišljati da je vrijeme da napustite gledalište. U toj se raspravi trude moralizirati, dati istovremeno društvenu kritiku i pouku, no ništa im od toga na kraju ne uspijeva, osim izmoriti publiku. U svemu tome pojavljuje se i jedna izuzetno besmislena i bespotrebna scena s Bukvićem i Gregorić Vejzović kao groficom, kada ga ona hrani za večerom, što se u sekundi pretvori u seksualni čin, a vi se pitate otkud se tu našlo mjesta za scenu seksa? Nakon toga slijedi još besmislenija scena, krajnje očajan pokušaj teatra-u-teatru kada Ana Kvrgić i Ivan Grčić izađu na scenu te pričaju nešto o tome zašto nas, kao publiku, prisiljavaju u kazalištu gledati takve prizore, dok ono prvo dvoje stenje par metara kraj njih. Doista, zašto?
Od apsolutne katastrofe predstavu spašavaju solidne glumačke izvedbe. Uz već spomenute Bukvića, Medvešeka (trebao bi igrati Gorana Bareta ako ikada bude snimljen film o njemu), Klobučara, Vrkljana, Gregorić Vejzović, Kvrgić i Grčića (mogao je malo bolje savladati njemački), u predstavi glume i Nenad Cvetko, Đorđe Kukuljica te Franjo Dijak, najslabiji član postave čiji su me pokreti i siktanje asocirali na divovskog guštera.
Predstava pokušava problematizirati pojam autoriteta – što su autoriteti, tko ima pravo biti autoritet, moramo li se autoritetu beskompromisno pokoravati ili smijemo li se suprotstaviti. Medvešek kao terapeut upozorava Ivana da treba riješiti problem s pokoravanjem autoritetu, nakon čega slijedi spomenuta scena vojne vježbe s Klobučarom-poručnikom. Ista je problematika uočljiva u raspravi o postojanju boga, kada neki smatraju da trebaju biti (bogu) zahvalni na onome što imaju, bez obzira na to što je to razvodnjena juha u prljavoj vojnoj baraci, dok drugi propituju je li doista pošteno da neki imaju komfor i hranu koju požele, dok oni gladuju u toj baraci, ostavivši djecu kod kuće, noge na bojnom polju, a sve to boreći se za tuđu državu, pod tuđom zastavom. Koji to autoritet, državni ili vjerski, polaže pravo na njihovu slobodu, mogućnost izbora te osnovna ljudska prava?
Nažalost, cijela je ta problematika zamućena time da se propituje sve i svašta, od monarhije, preko socijalizma, do kapitalizma i Europske unije pa tako u jednom monologu Bukvić naizmjence spominje Hypo-Alpe-Adria banku i Habsburgovce. Naravno, mogla bi se između tih Austrijanaca naći poveznica, ali predstava to ne nudi, već samo nabraja fraze i imena koja bi se mogla uvrstiti u kontekst priče da Hrvate već stoljećima ugnjetavaju, nekad Habsburgovci, a danas austrijske banke i drugi kapitalistički vampiri. Ideja kritičnosti predstave i pokušaj osuvremenjivanja teme svakako su pohvalni, no nespretno su postavljeni, bez jasne niti vodilje i zaključka kojem se teži te na kraju od svega ostaje čušpajz u kojem se nitko ne snalazi. Može se u istoj predstavi dati kritika socijalizmu, ratu i kapitalizmu, no onda to treba biti učinjeno kao što je to u predstavi Kako smo preživjele u ZKM-u, gdje se ne miješaju kruške i jabuke. Na kraju krajeva, predstava je rađena po Krležinom Bogu Marsu, a ta se kultna zbirka novela prvenstveno bavi sudbinom malog čovjeka u ratu, a ne propitivanjem nekoliko različitih društveno-političko-ekonomskih sustava i religija.