“Male smrti” (I. Sajko): Lutanje ispunjeno nadom

„Svaki je odlazak mala smrt, svaki se grčevito stišće uz ono što ostavlja i svaki zaslužuje svoju fotografiju, svoju legendu, svoj notes.”

Rekao je muškarac koji se vlakom zaputio u Berlin, nadajući se da će tamo pronaći sreću, onu koja ga je neumorno izbjegavala, koja nikako da pokaže svoje lice.

„Male smrti” roman je hrvatske spisateljice Ivane Sajko koji prati život muškarca, njegovo teško djetinjstvo, uspone i padove, sve što je proživio u trenucima najveće tuge, ali i radosti. U jednoj dugoj rečenici u svakome poglavlju potanko upoznajemo našeg junaka, zajedno proživljavamo njegovu svakodnevicu i suosjećamo s njime.

Naš se junak prilikom svog putovanja vraća u prošlost i prisjeća svih trenutaka koji su ga naveli da krene na put, da se odvoji od sredine koja ga je gušila i u kojoj nije mogao pronaći sreću. Bio je novinar od čijeg se života nije mogao napisati samo jedan članak (to bi bio grijeh), već cijela knjiga.

Teško djetinjstvo

Njegovo je djetinjstvo bilo ispunjeno konstantnim strahom zbog agresivnog oca koji je volio popiti pokoju čašicu previše i svoj bijes iskaliti na majci, a nažalost, njegov brat i on svemu tome svakodnevno su morali svjedočiti. Želio je postići velike stvari, ostaviti svoj trag u svijetu, a iako je imao priliku pobjeći, ipak to nije učinio.

Nakon što je majka jedne noći uzela sve stvari u jednu naprtnjaču i povela djecu sa sobom, ostavivši ih kod svoje majke, brat i on bili su prisiljeni odrasti brže nego njihovi vršnjaci. Majka je otputovala vlakom u  Njemačku i vratila se godinu nakon, oduševljena životom u za njih dalekoj zemlji, no nije joj palo na pamet da se tamo presele.

Brat je odlučio otići od kuće i nikada se više vratiti, dok je on strpljivo gradio svoju novinarsku karijeru. Domovinski je rat završio, no slike straha i mučenja nikako nisu mogle izblijedjeti iz njegova sjećanja.

Priča o odlascima

U romanu „Male smrti” nitko ne umire, već je smrt metafora odlazaka, prekinutih odnosa, raskida s voljenim osobama. Odlasci su ponekad ispunjeni tugom, razočaranjem i bijesom, a ponekad su jednostavno nužni da bismo se sastavili u cjelinu čije je komadiće netko drugi pomiješao.

Ivana Sajko ispričala je priču iz perspektive muškog lika, a pročitala sam da je takav pristup proizašao iz njena prkosa i želje da se stavi u cipele, kako je ona nazvala, privilegiranog lika. Budući da pisanje omogućava slobodu, znala je da junaku mora dati šansu da progovori o teškim trenucima koji su na njemu ostavili neizbrisiv trag. Nažalost, društvo je stavilo etiketu na muškarce i žene, zbog čega se žene najčešće prikazuju ranjivima i slabima, a muškarci kao snažni, emocionalno neslomljivi i hladni. Sajko je predstavila muškarca u paketu, sa svim svojim vrlinama i manama, time učinivši velik iskorak u tradicionalno orijentiranom društvu.

Razbijanje rodnih stereotipa vrlo je važan pothvat u književnosti jer u književnim junacima često pronalazimo vlastite uzore. Da je takav istup značajan shvatio je odavno Sofoklo koji je Antigonu prikazao kao neustrašivu ženu koja se bori za uzvišene ideale i spremna je učiniti sve kako bi osigurala pravdu za svoga brata.

Ne mogu se svi književnici odlučiti na takvu revoluciju, a naš junak kojemu je Sajko udahnula život pita se koliko daleko ljudi mogu izaći iz svoje komforne zone kad se radi o općem interesu. Mogu li uopće?

Životno putovanje

Ovaj roman dotiče se važnih općeljudskih tema, poput nasilja u obitelji i njegove neopravdanosti, održavanja odnosa s nama bliskim ljudima i ono najvažnije, osjećaja samosvijesti. U vremenima u kojima živimo često se pred nas postavljaju očekivanja koja nisu u skladu s našim željama i vrijednostima, i tako se rastrgani između sebe i okoline, ponekad osjećamo kao da ne pripadamo ovdje.

Premda se u jednoj dugoj rečenici u kojoj je autorica željela iznijeti sve što je liku na umu možemo izgubiti, detaljnim iščitavanjem pojedinih dijelova shvaćamo kolika se snaga nalazi iza svake napisane riječi. I još uvijek mi se misli vraćaju na jednu rečenicu:

„Ja sam satelit koji se kreće rubovima primorskog grada, nikoga ne poznajem, niti se trudim probiti tradicionalnu zatvorenost ljudi koji se drže vlastitih obiteljskih krugova.”

Ideja nas kao satelita na prvu se čini tako uzvišenom i nevinom, no promislimo li malo bolje, vrlo je ograničavajuća. Jer ljudi zaista jesu sateliti, kruže oko istih mjesta, zadržavajući se ondje gdje su već bili, radeći iste stvari, često ne usudivši se izaći iz svoje konformne zone. Ovisni su o drugima i često se osvrću iza sebe jer se boje da će biti odbačeni.

Biti putnik je privilegija, no putovanje ne završava izlaskom iz perona na glavnom kolodvoru. Putovanje traje zauvijek, a kako je i naš junak rekao, naposljetku te odvede k ljudima koje voliš.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.