Tonko Maroević i Marija Dejanović laureati ovogodišnjega Goranova proljeća
U petak, 23. ožujka završen je program naše najznačajnije pjesničke manifestacije, Goranova proljeća. Dodijeljene su, kao i svake godine, dvije nagrade – prestižni Goranov vijenac za cjelokupno stvaralaštvo pojedinca i Goran za mlade pjesnike kojim se dobitnika obično uvodi u domaće pjesničko polje. Program se održavao 20 – 23. ožujka na četiri lokacije: u Zagrebu, Lukovdolu, Rijeci i Pazinu.
Osim nagrada koje su ove godine otišle u ruke Tonku Maroeviću (Goranov vijenac) i Mariji Dejanović (Goran za mlade pjesnike), program su činile glazbene izvedbe i pjesnička čitanja brojnih domaćih i stranih pjesnika, uključujući i one iz Europske platforme za mlade pjesnike Versopolis. Tako je, usprkos sve većim novčanim poteškoćama i smanjenim dotacijama Ministarstva kulture, Goranovo proljeće i ove godine potvrdilo međunarodni status i neupitnu važnost u kulturnim i pjesmopisnim okvirima. Također, ubuduće će se dodjeljivati i bijenalna nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolje pojedinačno pjesničko djelo.
Svetkovina poezije
Ovogodišnji laureat Goranova vijenca Tonko Maroević posve je osobita pojava hrvatske kulture i književnosti.
Nenadmašena je strast prema knjigama kakva se krije u Tonka Maroevića. Preobilje strasti. Ali ona ne dolazi bez pokrića. U strasti se uprisutnjuje velika moć, dakle znanje, knjiška moć koja se očituje i u njegovu kulturnom djelu. Višedesetljetni rad u Institutu za povijest umjetnosti, predavanje na fakultetu, njegovi likovni prilozi, prijevodi s brojnih jezika, likovne i književne kritike, potom brojna priređena izdanja naših književnika te pjesničke antologije. Priređivanja koja su znakovita jer nas odvode i do njegova opusa, do poezije, u kojoj je uvijek bio i trajno ostao priređivač domaćega i stranoga kulturnog i književnog blaga. Nije ostalo još mnogo ljudi takve akribije i renesansne širine. Širine koja u pjesništvu ni izbliza ne otkriva stvarni volumen svoje količine, u koju je utkano sedamdesetak godina ustrajna čitanja bez predaha, i bez distraktora (suvremene) tehnologije koji svojom hipnotičkom i paralizirajućom moći gotovo redovito odvraćaju čovjeka od onoga što je bitno. Bez televizora, mobitela, kompjutera… Pokazujući time da se može. Da se može i u takvim uvjetima, možda i jedino tada, dosegnuti svojim intelektualnim i imaginativnim zorom i unutarnji i izvanjski krajolik ekvivalentan cijelom jednom svijetu.
I ne samo unutarnji krajolik teksta, poduprt fenomenološkim potpornjima i promatran maštom, kako je nazivaju, poetike očiglednosti, oka, pogleda. Iskazan pjesmom u prozi, principima izradbe pjesničkoga teksta kakvima se Maroević služio u prvim dvjema zbirkama iz modernističkih razlogovskih šezdesetih godina (Primjeri, Slijepo oko), kada je vladao nepronični oklop literarnoga hermetizma.
I ne samo intertekstualni krajolik teksta, kakav je dominirao u kasnijim (postmodernističkim) zbirkama, od Motiva Genoveve (1986.), Traga roga ne bez vraga (1987.), Sonetne struke (1992.) pa nadalje, intertekstualni shvaćen u svim značenjima koja su se tome terminu nabrala tijekom godina i desetljeća. Miješajući aluzije i citate, metakomentare i intermedije, uvijek uz veselu ironiju i autoironiju, Maroević je od osamdesetih godina naovamo svojim zbirkama priredio jedan karnevaleskni, optimistični eliotovski kanon, u rasponu od antike, preko srednjega vijeka, stilnovista, domaće i strane ranonovovjekovne književnosti, do suvremenih pjesničkih modernista i neoavangardista, koje je sve utkao u svoju poeziju. Njegovim vlastitim riječima: „Malo tuđega znoja pokupljenog na štafetnoj palici.“
I sve to uradio je neovisno o poetskoj formi u kojoj je stvarao, budući da je u svakoj demonstrirao virtuoznost. U slobodnom stihu znao je „miksati“ visoku kulturnu građu izricanu ironijski, kao i „nižu“ kulturnu građu, poput frazeologizirana okamenjenog narodnog jezika, „potrošenoga jezika“ kako kaže Maroevićev vrsni tumač Zvonimir Mrkonjić, koju je izricao vješto se igrajući, do apsurda dovodeći taj okoštali istrošeni jezik, slamanjem očekivanja i umnažanjem pukotina u nespojivim sintagmama, pokazavši još jednom ono što je bjelodano jasno: da se jezik ne može zavezati i zauzdati, nego je uvijek živ i neukrotiv, osobito pjesnički, kojemu je ionako sama bit u tome da ne bude svodiv na singularnost značenja, poruke, forme.
U vezanom stihu također je pokazao veliko pjesničko umijeće. Pritom je uputno opet se pozvati na Mrkonjića, a potom i na Krešimira Nemeca. „U naše doba kad se poezija radije priklanja trendovskom automatizmu nego metodi“, Maroević se priklonio metodi. I u toj je metodi pokazao „nepodnošljivu lakoću pisanja soneta“.
Jednostavno, Tonku Maroeviću poezija je svetkovina, a on je, parafrazirajući Tenžeru, njezin posvećenik.
Njegov dosegnuti krajolik cjelovita svijeta u potpunosti je zaslužio biti nagrađen na Goranovu proljeću, možda i ranije. Bez ikakve ograde, taj je krajolik plod strasti i mediteranske neposrednosti i optimizma, unutarnje podignutosti koja podiže drugoga. Iz te strasti i nije moglo nastati ništa drugo doli grandiozni pothvat poput ovoga njegova, i pjesničkog, i prevoditeljskog, i esejističkog, i znanstvenog… Ove riječi nisu pretjerivanje: strast koja je porodila erudiciju jedan je od onih grandioznih pothvata poput, primjerice, Velikanovićeva prijevoda Don Quijotea. Ili poput još grandioznijega Tabakova redakcijskoga pothvata, još grandioznijega jer je mogao znati da neće nikad dobiti adekvatno priznanje za to što je napravio, što svjedoči strast prema onome što se radi. A proizvod koji iz toga proizađe svjedoči moć. Moć znanja.
Novi glas
Marija Dejanović (1992.) studentica je komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pjesničkoj publici predstavila se na sljedećim portalima: Kritična masa, Afirmator ZvonaiNari, NEMA, i u časopisima Poezija, Forum, Republika, Zarez, Riječi itd. Godine 2015. i 2017. Marija je pohvaljena na Goranovu proljeću, a ove godine odnosi pobjedu rukopisom pod naslovom Etika kruha i konja. Nezanemariv je to dokaz kontinuiteta (i) kvalitete pjesničkog stvaralaštva mlade autorice. Iako se o rukopisu, s obzirom na svježu objavu dobitnika, još uvijek ne može govoriti, iz pjesama dostupnih online moguće je izlučiti nekoliko poetičkih odrednica: stihovnu jezgrovitost, ekspresivnost (koja se prebacuje u nadrealnost) i motivsku zaoštrenost.
Kao primjer mogu poslužiti stihovi iz pjesme Zvuk: Jutros sam u snu uspjela zvučati / kao mehaničko biće. Ton mi je svijetlio / u tisuću maternica / koje su letjele iz mojih usta. Probudila sam se / i živim u zvučniku, / prozor mi vibrira kamionima koji prolaze cestom. Jutarnja akustika autoričinom pjesničkom aritkulacijom postaje strelica odapeta u prostor nestvarnog, bajkovitog koje se na sličan način ponavlja i u dnevnoj varijanti. Nastavak pjesme odaje sličan ugođaj, ali sugerira i nelagodu buđenja / rađanja: Tragovi su mi savijeni / kao sirene na glavnim trgovima. / Protegnula sam se i tražila publiku da posvjedoči: / tu sam sunce u obliku konjića, / živim u vunenom jajetu. Do kraja pjesme provodi se ideja izmještenosti, plahe želje da se izleti u žilice, koje mi se čine dobro pogođenim motivom kapilarnosti života i vremena. Napokon, stihovi Jutro je / želja da me nema / kao da se glazba nije dogodila zaokružuju i ekspliciraju ideju jutarnje nelagode, a i nelagode postojanja. Spomenuta glazba (po mom sudu) nadaje se kao nužan (i ne odviše lijep) zvuk bivstvovanja u mehaniziranom svijetu.
Osim poezijom, Marija Dejanović bavi se pisanjem književnih kritika, a članica je i Inicijative za feministički Filozofski. Veselimo se skorašnjem objavljivanju Marijine knjige!
Autori: Lucija Butković, Bonislav Kamenjašević
