Mi smo ‘primili vilenjaka’ – Intervju s Hrvojem Šalkovićem Shaletom
Hrvoje Šalković Shale, koji kaže za sebe da je sramežljivi pisac, prilično je svestran. Naime, nakon jučerašnje oldschool promocije njegove knjige ‘Ne primamo vilenjake’ otrčao je do Peperminta gdje pušta glazbu kao DJ. Također, to se sve odvijalo dan prije leta u Baku, glavni grad Azerbejdžana, gdje ovaj pisac kreće na svoju sljedeću avanturu. Hrvoje je simpatičan i nadasve zanimljiv pisac i sugovornik, a jučer je u knjižnici Bogdana Ogrizovića na predstavljanju knjige bio rekordan broj ljudi. Okupljene je zanimalo što pisac i njegovi kritičari imaju za reći i došli su po svoj primjerak knjige koju je Šalković potpisao. Mi smo Hrvoja uspjeli uloviti na kratko, i popričati s njim o novoj zbirci priča “Ne primamo vilenjake”.
–> Predstavljena zbrika priča Hrvoja Šalkovića Ne primamo vilenjake
Što te inspiriralo da napišeš knjigu ‘Ne primamo vilenjake’?
Inspiraciju za knjigu sam uglavnom dobio promatrajući hrvatsku svakodnevicu, koju sam i pokušao prikazati u knjizi. Hrvatski način života i ritual pijenja kave i čitanja novina me uvelike inspirirao i dao materijala za 500 kratkih priča. Također, samo čitanje crne kronike u novinama mi je također pružilo puno materijala za pisanje.
Zašto baš vilenjak?
Na samom kraju moje knjige piše zašto baš vilenjak. Najbolje je pustiti čitateljima da sami otkriju. Također, vilenjake ne puštaju svagdje pa eto, baš zato.
Budući da je knjiga tek nedavno izašla, što će po tvom mišljenju najviše oduševiti čitatelje?
Patak na naslovnici! On je drugačiji, sličan vilenjacima. Ne primaju ni crne patke svugdje. On je neobičan i baš zato mislim da će najviše zainteresirati čitatelje.
Poznat si kao osoba koja je puno proputovala, koja je zemlja najviše utjecala na tvoj život?
Hrvatska! Ona me najviše dojmila od svih zemalja koje sam vidio! Skroz je čudna zemlja, i eto zahvaljujući njoj ne bi ni nastala moja knjiga, jednostavno morao sam primijetiti i zapisati način života u Hrvatskoj.
Ima li fikcije u tvojim djelima ili se sva temelje na stvarnim događajima?
U 90% mojih djela vlada fikcija, ovisi kako tko protumači (smijeh).
Zašto općenito ne imenuješ likove u knjigama?
Ovo je dobro pitanje, s obzirom da je jako malo ljudi ovo primijetilo. Smatram da je ljepše pustiti lik bez imena, i da je to zanimljivije i veća fora, također nema ni detaljnih fizičkih opisa, volim pustiti mašti čitatelja na volju.
Što savjetuješ mladim piscima koji u tebi vide uzor?
Netko u meni vidi uzor (smijeh)? Smiješno mi je tako nešto čuti, ali mislim da je najbolji savjet koji im mogu dati da se ugledaju na nekog drugog.
Za kraj, što kažeš na svoju prvu promociju knjige ‘Ne primamo vilenjake’?
Pa bilo mi je stvarno neugodno budući da sam sramežljiv, a moram i primijetiti da je cijela knjižnica bila puna žena, s tek pokojim muškarcem. Nadam se da će se to promijeniti i da ću zainteresirati i mušku publiku. Pretpostavljam da je to zato što je uobičajeno da žene kupuju knjige i da ih više čitaju od muškaraca. Ali mi je u svakom slučaju jako drago da se skupilo toliko ljudi, nadam se da su bili zadovoljni promocijom.