Intervju – Aminatta Forna: The Hired Man je toliko knjiga o zapadnjačkoj naivnosti, koliko i knjiga o Hrvatskoj

Aminatta Forna, prema The New York Timesu i Vanity Fairu, jedna je od najboljih afričkih spisateljica. Rođena je u Glasgowu, većinu je djetinjstva provela u Sierra Leoneu i Velikoj Britaniji, a živjela je i u Iranu, Zambiji te na Tajlandu. Izdala je nekoliko romana, od kojih je Memory of Love, osvojio nagradu Commonwealth Writer’s Prize, a ove godine sjedi u žiriju za renomiranu nagradu Man Booker International Prize. Teme rata, sjećanja te sukoba privatnih narativa i službenih historija koje ovu britansko-sijeraleonsku  spisateljicu okupiraju, vode njezine priče u problematične zone i područja ljudskih tragedija. To putovanje dovelo ju je i u Hrvatsku, kamo je smjestila svoj novi roman koji izlazi u travnju.

“The Hired Man događa se u maloj  hrvatskoj zajednici gdje se nešto (strašno) dogodilo pred 18 godina, a ljudi i danas žive s posljedicama toga”, otkrila je na književnom festivalu u Jaipuru prošloga mjeseca, dodajući da svađom rastrgana istočna Europa dijeli iskusta slična onima u Sierra Leoneu, također konfliktnoj zoni koja se sada razvija, ali i živi s posljedicama rata. 

O novom romanu, iskustvima rata, kulturama, sadašnjosti, prošlosti i inspiraciji, britansko-sijeraleonska spisateljica Aminatta Forna priča za Ziher.hr.  

Gdje ste pronašli inspiraciju za roman The Hired Man?

Bavila sam se građanskim ratom u svim trima svojim knjigama: The Devil That Danced on the Water, Ancestor Stones i The Memory of Love. Upravo se ta posljednja, The Memory of Love, najviše bavi onime što prethodi građanskom ratu, te onime što nakon njega slijedi.  U Božić 2009. bila sam na jednom tulumu kod prijatelja iz bivše Jugoslavije. Povela sam sa sobom i neke svoje prijatelje iz Sierra Leone. Počeli smo razgovarati o našim ratnim iskustvima, samo da bi zaključili kako imamo vrlo slična mišljenja. Britanski gosti, koji su bili na tulumu, iskusili su rat samo kao nešto što se događa u nekoj dalekoj zemlji, Njemačkoj, Iraku ili Afganistanu. Nisu mogli zamisliti što znači doživjeti sukob na tlu vlastite domovine, sukob između ljudi koji su nekoć poznavali jedni druge, nekoć čak možda bili i prijatelji. I kad rat završi, ljudi su ostavljeni sa svim time, s mrljama sukoba i sjenama pitanja tko je što napravio i kome. To je bila moja inspiracija.

Koliko je Vaš prijašnji posao novinarke utjecao na današnju karijeru kao spisateljice?

Dobra sam u istraživanju. I uživam u tome. Ne pronalazim samo činjenice, već se nekako udubim u živote svojih likova, što može promijeniti način na koji gledam stvari i usavršiti moje ideje. Dok sam pisala The Memory of Love, provela sam dosta vremena u operacijskoj sali gledajući amputacije. Posjećivala sam i duševnu bolnicu u svrhe istraživanja. Ta su me iskustva mnogo toga naučila.

Jesu li su Vam događaji o kojima ste izvještavali poslužili kao inspiracija za romane?

Ne izravno. Baviti se novinarstvom bilo mi je dosta frustrirajuće. Dok sam radila za BBC, način na koji smo izvještavali priče, i općenito način na koji se biralo koje ćemo priče pokriti, činio mi se veoma ograničen. Stalno su tražili od mene da smanjim kompleksnost priča. A ja sam se osjećala kao da podcjenjujemo svoju publiku. I zato sam otišla. Shvatila sam da bih zapravo trebala pisati romane.

Zašto ste mjesto radnje smjestili baš u Hrvatsku? Gdje vidite paralelu između Hrvatske i vaše matične države  s obzirom na tematiku knjige?

Odabrala sam Hrvatsku zbog paralela s ratom, zbog tog zajedničnog iskustva koje dijeli sa Seirra Leoneom. Posjetila sam Hrvatsku kada sam bila dijete, od čega su mi ostale neke veoma snažne uspomene, iako sam bila jako mala. Najviše od svega, u sjećanju mi je ostala ljepota krajolika. Sierra Leone je također prekrasna zemlja i bilo mi je jako teško shvatiti kako većina Zapada ima dojam o Sierra Leone kao ružnoj zemlji, zbog svih tih slika koje su vidjeli na televiziji. S Hrvatskom je bilo drugačije, Britanci su tamo kupovali kuće za godišnji već nekoliko godina nakon rata. Bila sam zaprepaštena time.

Što mislite, kako će vaši čitatelji reagirati na mjesto novog romana, koje je mnogima nepoznato?

Pa, ne treba zaboraviti da imam internacionalnu publiku, ne samo britansku/zapadnjačku, tako da očekujem različite razine upoznatosti od različitih ljudi. Pokušavam pronaći ljude koji su pretrpjeli građanski rat i ugnjetavanja, bili oni u Sri Lanki, Španjolskoj, ili Sierra Leoneu. Trudim se naglasak staviti na temu kojom se bavim, bez obzira na okružje u kojem se ona odvija. Angloamerički je svijet drugačiji;  oni sve to doživljaju puno teže, zbog zaštićenosti svog postojanja. The Hired Man djelomično govori o tom neuspjehu povezivanja, razumijevanja stvarnog utjecaja rata i činjenice da to nije nešto što se događa na televiziji. The Hired Man je toliko (možda čak i više) knjiga o zapadnjačkoj naivnosti, koliko je i knjiga o Hrvatskoj. 

Kako u kontekst rata smjestiti običnog, malog čovjeka koji godinama nakon završenog sukoba ne nalazi suživot u konfliktnoj sredini?

Lik iz romana, Đuro, čovjek je koji je odabrao ostati u mjestu u kojem je odrastao, iako je mnoštvo ljudi odlučilo otići. U svakom ratu, naravno, mnogi su prisiljeni otići iz mjesta u kojem žive. Jednog će se dana možda vratiti. Broj izbjeglica i imigranata nikada nije bio veći nego danas. Potrebno je mnogo hrabrosti da se izgradi novi život. Međutim, treba doista mnogo hrabrosti i da se ostane, okružen sjećanjima na ono što se dogodilo. To je jedna od tema o kojima progovara The Hired Man.

Jeste li se i kako kroz najnoviji roman dotaknuli posebno ugrožene skupine – žena i djece?

Rečeno je da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji i Sierra Leoneu zauvijek promijenili značenje one stare –  “žene i djeca prvi”. Ti su ratovi vođeni preko leševa civilnih žena. Moj roman, Ancestor Stones, , upravo o tome govori i to vrlo detaljno. O tome u određenoj mjeri progovara i The Hired Man, no ne želim odati priču.

Nazire li kraj vašeg romana neko konačno rješenje kraja sukoba i mirne egzistencije u post-zaraćenom vremenu?

Nadam se. Sierra Leone je ostvarila izvanrednu razinu oprosta, tako da je moguće. Govoreći o tome, jedna od razlika između tamošenjeg rata i onog na području bivše Jugoslavije jest u tome što tamo etnicitet nikada nije bio pitanje ideologije i ratnih sukoba. Niti je etničko čišćenje bilo dio rata. Tako da mi još uvijek uglavnom živimo zajedno. To je, vjerujem, povećalo pritisak da nadvladamo prošlost, ali je istodobno to i omogućilo. Oprost je ukorijenjen u našu kulturu. Kada se osobu optuži da je počinila nepravdu spram druge osobe, ona mora tražiti oprost. Od te druge osobe, zamoljene za oprost, očekuje se da će doista i oprositit. Postoji organizacija zvana Fambul Tok, u čijem savjetodavnom odboru sjedim, a koja je učinila čuda u ponovnom spajanju slomljene zajednice, prizivajući upravo taj dio naše kulture na površinu.