novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Intervju – Želimir Periš: “Pisac ulazi u živote i osobnosti, životne i emotivne situacije likova o kojima piše i to je neprocjenjivo bogatstvo pisanja. “

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 4 minute
Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

U kolovozu ove godine objavljena je prva knjiga zadarskog pisca Želimira Periša. Zbirka pod nazivom Mučenice donosi nam petnaest kratkih priča nazvanih imenima protagonistica, među kojima se nalaze Eva, Penelopa. Marie Curie, ali i obične, moderne žene koje su na razne načine potlačene. Uz knjigu je vezan veliki broj suradnji, pa tako radnice Udruge Kamensko izrađuje promotivne materijale, a cjelokupni autorski honorar doniran je Udruzi za pomoć ženi i djetetu Duga.

 Želimir Periš je poznato ime zadarske književne scene. Osim što je član udruge ZaPis, s književnicom Stašom Aras vodi radionicu kreativnog pisanja Otpis, a nedavno je sudjelovao u pokretanju KaLibar bestiVala u Zadru. Donosimo Vam intervju sa svestranim piscem!

Mučenice se sastoje od 15 priča i svaka je pisana iz ženske perspektive. Je li izazov pisati u ženskom rodu?

Izazov i zadovoljstvo. Pisati o iskustvu koje nije tvoje vlastito otvara nove spoznaje i cijele nepoznate svjetove. Pisac ulazi u živote i osobnosti, životne i emotivne situacije likova o kojima piše i to je neprocjenjivo bogatstvo pisanja.

Knjiga nam nudi povijesni pregled mučeništva. Što misliš, hoće li žene uvijek biti u potlačenom položaju?

Da, žene će uvijek biti mučenice, to je moj stav. Uvijek su bile, sad su i biti će. Razmišljamo li o odnosima unutar patrijarhata kroz povijest i njegovih posljedica koje su aktualne i danas, nije mi lako biti optimist. Istina je da su današnji rodni odnosi puno bolji nego nekad, ali cijelo je društvo otišlo korak dalje i može se reći da nam je svima bolje nego nekad. No žene su još uvijek diskriminirane na cijelom nizu sfera. Nisu sve stvari lako rješive, čak i uz idealne odnose i volju, problem rodnih prava može biti vrlo problematičan.

Mučenice nisu samo knjiga, već cijeli projekt i niz suradnji. Kako je došlo do svega toga?

Kad se dogodila situacija da sam dobio priliku objaviti knjigu shvatio sam da zajedno s njom dobijem i određeni medijski prostor, interes o samoj knjizi, pa sam u suradnji s Vox Feminae platformom krenuo u niz projekata kojima bi iskoristili taj prostor. Uključili smo Udruge Kamensko u produkciju promotivnih materijala, Udrugu Duga kojima smo donirali prihod knjige, organizirali smo natječaj za izradu naslovnice knjige i time ponudili prostor mladim umjetnicima za promociju vlastitog rada.

U ovom slučaju, o knjizi možemo pričati kao o oružju protiv nepravde. Treba li ona to biti?

Knjiga mora biti oružje protiv nepravde. Dobro, možda i ne mora… ali mora. Ona ima tu moć i nosi neku odgovornost, ne bi se smjela zatvoriti u sebe i ograditi od iskustva svih ljudi i društva u cjelini.

Osvojili ste nekoliko nagrada za kratku priču. Koje su njene glavne prednosti u odnosu na ostale književne forme?

Razlika je u načinu na koji pristupaju čitatelju. Roman sebi uzima puno prostora i vremena, i ima slobodu polako i duboko uvući čitatelja u svoj svijet u kojem će onda neko vrijeme živjeti. Kratka priča mora ubosti brzo, a onda svoj život u mislima čitatelja ostvariti dugo nakon što je čitanje završilo. Kratkoća je njena prednost, a ona često nudi isti takav impuls i šok na puno manje stranica. Kratke priče su često koncipirane posve suprotno od romana na način da su puno izravnije i direktnije bodu.

Reci nam nešto o udruzi ZaPis. Što se promijenilo na zadarskoj književnoj sceni od 2009. godine, kada je udruga osnovana?

Zapis okuplja ljude koji imaju slične afinitete, pišu na srodan, moderan, neobavezan i formom neopterećen, način. Kada se baviš pisanjem, uvijek je pametno svoje radove pokazati nekome. Treba ti razgovor s nekim tko na sličan način piše i prolazi iste te probleme, i treba ti kanal da svoje radove prezentiraš javnosti. Tako je došlo do ideje osnivanja ZaPisa. Udruga je počela organizirati večeri, dovoditi goste i predstavljati vlastite radove. U četiri godine, aktivnosti udruge su znatno narasle i danas iza sebe imamo doista velik broj suradnji, nastupa, knjigu, festival…

ZaPis je objavio i zbirku kratkih priča “Samo ti pričaj”. Možemo li očekivati još naslova?

Da, objavili smo knjigu ove godine u veljači. Nakon tri godine djelovanja osjetili smo da je vrijeme da nešto objavimo, nedostajao je neki ukoričeni dokaz našeg rada. Krenuli smo s tom idejom da svak od nas sudjeluje s jednom pričom. Odradili smo promocije i knjiga je naišla na odlične reakcije. Svi su nas hvalili, kao i činjenicu da se u Zadru događa nešto tog tipa. Što se tiče izdavačke djelatnosti, teško je reći. Objaviti zbirku radova različitih autora je relativno lako. Bilo bi dobro kada bi uspjeli objaviti pojedinačne radove članova. To nam je sljedeći cilj.

Kako je došlo do KaLibar bestiVala i kakve su reakcije Zadrana?

Kruno Lokotar, urednik Mučenica, je imao ideju o pokretanju nomadskog festivala u Hrvatskoj koji bi se svake godine održavao na drugom mjestu. Naziv bestiVal, koji je isto on smislio, odaje da nije riječ o klasičnom festivalu, već o nečemu što garantira kvalitetu, “best of”. Pričali smo malo o tome i shvatili da Zadar, koji ima ZaPis i publiku, može to organizirati. Onda smo krenuli u realizaciju događaja, Lokotar kroz Algoritam, a mi kroz ZaPis. Publika je bila zainteresirana, iskustva su dobra – toliko dobra da se odustalo od početne ideje nomadskog festivala pa bi se festival i sljedeće godine trebao održati u Zadru.

Sa Stašom Aras vodiš radionicu kreativnog pisanja pod nazivom Otpis, koja surađuje sa zagrebačkim CeKaPeom. Tko sve dolazi na te radionice i što je točno kreativno pisanje?

Na radionice pisanja dolaze svakakvi ljudi, ne samo oni koji žele postati pisci, nego i oni koji to jednostavno žele probati. Kreativno pisanje je samo fraza koja je došla iz SAD-a. Na radionicama se bavimo pisanjem, proučavanjem tekstova te usavršavanjem tog pisanja, a to kreativno samo po sebi ne znači ništa. Svako pisanje je kreativno.

Je li se piscem rađa i može li se pisanje naučiti?

Čovjek se rađa s talentom za mnoge stvari, ali rijetko koji realizira. Možda je 30% talent, sve ostalo je rad i vježba. Svatko tko želi pisati može, samo je bitno uložiti trud, nekad veliki, a nekad vrlo veliki. Taj neki početni implus i želja iz kojih izađe nečija prva priča su odlični, međutim, da bi ta priča bila zaista dobra mora se odraditi onih 70% vremena na popravljanje teksta, čitanje, proučavanje druge literature, pa još malo popravljanja teksta.

Be social

Komentari