Mislav Brečić: “Čovjek treba kazališni izričaj kako bi propitivao o sebi i svijetu”

Kazališni redatelj Mislav Brečić ovih dana u Gradskom dramskom kazalištu Gavella dovršava predstavu “Malena” koju radi po vlastitom tekstu. Brečić je režiju diplomirao u Utrechtu u Nizozemskoj, zaposlen je kao redatelj radio-drama na HRT-u, a dosad zapaženije predstave su mu “Ispočetka” i “Balon” u produkciji Teatra Exit. Ovo će ujedno biti i praizvedba njegovog novog dramskog teksta u kojoj glavne uloge tumače Ozren Grabarić, Filip Križan i Anja Đurinović.

Predstava „Malena“ premijerno će biti izvedena 22. siječnja. O čemu se radi u Vašoj novoj drami, možete li nam je malo predstaviti?

Nezadovoljan postojećim stanjem stvari narod traži vizionara koji će ga iz tog stanja izvući te ga pronalazi u mladiću koji se je domislio kako da spasi svijet – trebamo uništiti svako prijevozno sredstvo jer nam brzina ne dopušta da radosno živimo. Dok uništava prijevozna sredstva i uzvikuje parole ljubavi i suosjećanja njegova popularnost raste. Spletom okolnosti on pogiba, revolucija se izjalovljuje te sve što ostaje jest sugestija da radostan život počinje u nama samima.

Što Vas je potaknulo da napišete „Malenu“?

Potaknula me želja da komuniciram istinu koju snažno osjećam: ako želimo živjeti radosno, a osjećamo nezadovoljstvo s kojim ne znamo što bismo, umjesto da se okomimo na vanjski svijet ili na bližnjeg – pogledajmo na unutra: tu bi moglo biti rješenje. Ta istina, dakako, nije nikakva posebna novost. No imam je potrebu podijeliti i provjeriti, to je motor koji me pokreće.

Nadovezuje li se novi tekst na neki od Vaših prijašnjih radova?

Vidim mnoge poveznice između “Malene” i “Ispočetka”. “Ispočetka” je međutim kazališni laboratorij gdje se, osim iluzije u koju smo pozvani ući, ispituje i sama sposobnost kazališta da uvlači i izvlači iz iluzije. Ta metakazališna harmonika u “Malenoj” posve izostaje. No, istraživanje onih odnosa sa svijetom koji imaju potencijal biti iscjeljujući za pojedinca i za društvo zajednički je nazivnik oba kazališna projekta.

Odakle ime drame? Ima li veze s filmom „Malèna“ Giuseppea Tornatorea ili s istoimenom pjesmom Pips, Chips & Videoclipsa?

Nema veze sa spomenutim djelima. Malena je glavni lik predstave, djevojka otvorena srca koja nastoji ostati mirna na neizbježnim valovima tuge i radosti, boli i užitka s kojima se, baš poput svih nas, susreće na svom putu. Ona odabire unutarnji put, odabire preuzeti odgovornost za onako kako se osjeća te utjelovljuje ideju projekta: zagledajmo se na unutra.

Na predstavi surađuju autor glazbe Stanislav Kovačić i koreograf Matija Ferlin. Možete li nam nešto više otkriti o toj glazbeno-scenskoj komponenti, kako se uklapa u radnju predstave?

Glazbeno-scenska komponenta u ovoj predstavi pripada narodu.  Narod se združuje i postaje jedno tijelo. Pripadnici naroda prolaze kroz mijene, pjevaju, izražavaju svoje nezadovoljstvo i zadovoljstvo kroz pjesmu i ples.

Tko je kome pristupio, jeste li Vi prvi ponudili upravi Gavelle ovaj tekst ili je ravnatelj Svrtan Vas angažirao, s obzirom na to da je 2014. godine na Gavellinim večerima igrala Vaša predstava „Ispočetka“ u produkciji TeatraExit?

Nataša Govedić je 2014. kao selektorica Gavellinih večeri bila uvrstila u program predstavu „Ispočetka“. Zadnjih nekoliko godina dogovaram s vodstvom kazališta Gavella što bih režirao. Nakon mnogih naslova koje smo prevrtjeli izbor se suzio na dva: Bergmanove „Prizore iz bračnog života“ i „Malenu“. Lijepo mi je bilo osjetiti da je vodstvo Gavelle izrazilo želju da postavljam „Malenu“. Inače, 2000. godine sam u kazalištu Gavella bio postavio Koltesovu „U samoći pamučnih polja“.

Ovo nije prvi puta da režirate svoj tekst (spomenuli smo „Ispočetka“). Svaki dramski pisac zasigurno odmah u glavi postavlja tekst na pozornicu, no je li ponekad možda lakše režirati nešto što niste napisali? Ili je pak to olakšavajuća okolnost, ne morate strahovati da će netko Vaš tekst pogrešno iščitati?

Mišljenja sam da ne postoji pogrešno čitanje teksta jer bi to značilo da postoji samo jedan način kako ispravno pročitati tekst. Interpretacija je stoga i nužna i poželjna. Možda ovdje mogu iskoristiti priliku i podijeliti svoje mišljenje o autorstvu kazališne predstave. Nitko nije sam i svima pripada sve – tako osjećam. Moji su mi suradnici i glumci uvelike pomogli da pročitam sebe, da razumijem što sam napisao, da postavim stvari na scenu. To nisam učinio sam. Bez drugoga nema kazališta – važna je to očiglednost koju kazalište svojim radom ima priliku potvrditi.

Kada već spominjemo redatelja i dramskog pisca, što vam se čini, tko je danas zanemaren u kazalištima?

Zanemaren je onaj tko se tako osjeća. U slučaju da je tome tako, da se netko tako osjeća, mislim da treba podići svoj glas i pustiti da ga se čuje.

Mislite li da su tekstovi domaćih dramskih pisaca u dovoljnoj mjeri zastupljeni u našim kazalištima?  Što mislite o repertoarnoj politici hrvatskih kazališta?

Pratim kazalište, ali ne dovoljno da bih se usudio iznositi zaključke. U svakom slučaju, smatram da kazališta moraju propitivati. Naročito ona koja su subvencionirana sredstvima poreznih obveznika. Propitivati o čovjeku u svijetu, o samom svijetu, o našem zajedničkom udesu na životnom putu. Ponekad imam osjećaj da kazališta trebaju razviti novi odnos s procesom nastajanja predstave, odnos koji bi im omogućio da otpuste brigu o broju prodanih karata te da se otvore kazališnim eksperimentima, živim istraživanjima, kazališnim laboratorijima.

Režiju ste diplomirali u Nizozemskoj. Hrvati se često vole uspoređivati s drugima, kaskamo li u kazalištu za nekim svjetskim trendovima? Je li to dobro ili loše? Što bismo mogli poboljšati, a u čemu smo možda bolji?

Umjetnik ne izlazi iz škole, već iz unutarnje potrebe. Nju ili osjećate ili ne osjećate, bili vi u Nizozemskoj ili Hrvatskoj. Mnogi veliki redatelji nisu nikada kročili na akademiju. Kao i mnogi veliki pisci. Važno je imati vjeru u ono što radimo, a to znači i prolaziti kroz mukotrpne sumnje da li to što radimo ima smisla. Ako položimo ispit vlastitih iskrenih sumnji i propitivanja, uspoređivanje je suvišno. Nije potrebno. Ne trebamo se uspoređivati s drugima, ali se s drugima trebamo inspirirati, u slučaju da imamo priliku. Važno je svjedočiti da čovjek treba kazališni izričaj kako bi propitivao o sebi, svijetu, o svojem udesu na ovoj Zemlji, bez obzira iz koje zemlje dolazio. Što se tiče svjetskih kazališnih trendova, ne osuđujem se donositi zaključke s obzirom na stupanj upućenosti u iste.

S obzirom na to da ste i redatelj radiodrama, čini li Vam se da smo zbog novih tehnologija možda pomalo zaboravili tu nekoć izrazito popularnu vrstu drame? Koje su specifičnosti radiodrame, njene prednosti i zašto je slušati?

Umjetnosti su kroz različita vremena različito popularne. Uzmemo li slikarstvo ili pjesništvo lako ćemo prepoznati harmoniku interesa koja se razvlači od oboda ka centru. Dakle, popularnost nam ne treba biti maksima kojom vrednujemo jedno umjetničko djelo, koje god forme to djelo bilo. Što se tiče prednosti radio drame – uz pretpostavku da možemo govoriti u tim kategorijama – osjetit ćete ih ako volite slušati radiodramu. Da li je volite slušati trebate provjeriti sami. Udobno se smjestite, otvorite radio, možda zatvorite oči. Istog časa postajete scenograf, kostimograf, počinjete domaštavati ono što čujete, počinjete nadomještati ono čega nema. Na jedan način postajete koautor. Ako to volite, volit ćete i radio dramu, napose onu koja je uspjela pobuditi vašu maštu i kreativnost.

Koliko je različit ili pak sličan proces režija radiodrame i kazališne predstave? Što za vas predstavlja veći izazov?

Radiodrama je, mišljenja sam, znatno bliža filmu. Razmišljate u planovima, u take-ovima, baratate i manipulirate gotovim materijalom u studiju, na sve moguće načine. U kazalištu ne postoji gotov materijal. Kazališna se magija zbiva u sadašnjem trenutku koji se ne može uhvatiti niti kontrolirati. Možemo vježbati, uvježbavati, njegovati kazališni proces, ali se pritom zapravo moramo prepustiti magiji trenutka, glumačkom nadahnuću koji je, barem za mene, u centru svakog bitnog kazališnog izričaja. Za mene je osobno veći izazov rad u kazalištu. Iz mnogih je razloga tome tako. Jedan od njih je zasigurno i činjenica da imam znatno manje iskustva u kazalištu nego što ga imam u radiodrami.

Za kraj, biste li Ziherovim čitateljima izdvojili i preporučili neke radiodrame, kao obaveznu „lektiru“? Ili pak neke prošlogodišnje predstave koje su Vas se najviše dojmile?

Što se tiče prošlogodišnjh predstava padaju mi na pamet dvije. Jedno izvanredno ostvarenje Ibsenove „Hedde Gabler“ u režiji Mateje Koležnik koje je gostovalo na posljednjim Gavellinim večerima te vrlo zanimljiva predstava „Ko rukom odneseno“ Bobe Jelčića. Ako vaše čitatelje zanima radiodrama možda je najbolje da posjete web stranicu HRT-a i provjere što se nudi u našoj vrlo bogatoj radiodramskoj produkciji.

Uz Križana, Grabarića i Đurinović, u predstavi “Malena” igraju i Ksenija Pajić, Sven Medvešek, Dijana Vidušin, Jelena Miholjević, Filip Šovagović, Perica Martinović, Živko Anočić, Barbara Nola i Ivana Bolanča. Dramaturg je Dubravko Mihanović, scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Marita Ćopo, koreograf Matija Ferlin, autor glazbe Stanislav Kovačić, autor video projekcija Jasenko Rasol te oblikovatelj rasvjete Zdravko Stolnik.