Mislav Gleich: “Dickerson nije kritika religije, moje priče namijenjene su za zabavu”
Mislav Gleich, student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u zadnjih je godinu dana postao novo relevantno ime na domaćoj književnoj sceni. Prošlu je godinu obilježio polivalentnim romanom „Beskrajno ljeto”, koji je postao jedan od tada najtraženijih domaćih naslova. Kvalitetu njegova rada potvrđuje i članstvo u Društvu hrvatskih književnika u kojemu je trenutno najmlađi član, ali i jedan od najmlađih u povijesti društva.
Nakon tri objavljena djela: „Nikolay Vasilevsky”, „Samostan Craven Hill” i „Beskrajno ljeto”, došlo je vrijeme i za četvrti roman naslovljen „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada”. Riječ je o crnohumornoj priči inspiriranoj radovima braće Coen, Guya Ritchieja, ali i pisaca kao što su Charles Dickens, Winston Groom i Stephen King. Priča je to o eponimskom junaku, ocu Dickersonu, koji je, ni više ni manje, ateistički svećenik iz Colorada.
Jedne noći, na inače pustoj prometnici, on u alkoholiziranom stanju slučajno pregazi tajanstvenog mafijaša te uz njega pronađe pištolj i pola milijuna dolara. Nakon što pobjegne s mjesta nesreće, u njegov gradić sjatit će se i druge ekscentrične figure. Između ostalog, bit će ondje i drugi mafijaši koji će od svećenika htjeti povratiti novac. Tu će se naći i budalasti šerif, koji će nastojati razotkriti što se zbiva u tom mjestašcu. Uslijedit će, jednom riječju, crnohumorni kaos.
Vjerujem da je kratki opis zagolicao maštu svim ljubiteljima crnog humora te da već hitaju ka obližnjim knjižarama po svoj primjerak. Za one koji se još dvoume, u nastavku slijedi intervju s Mislavom u kojemu je govorio o dosadašnjem radu, stilu pisanja, motivaciji i budućim projektima.
Mislave, čestitam ti na izdavanju već četvrtog romana. Kako se kao autor osjećaš kada novi roman zauzme mjesto na policama knjižara i kako si zadovoljan održanom promocijom?
Puno hvala! Objava romana uvijek je velik događaj, koji zauzima posebno mjesto u autorovom srcu. Nema ljepše stvari od trenutka kad ti poštar dostavi kutiju ispunjenu primjercima romana, koji je taman izašao iz tiska. Također je poseban osjećaj vidjeti svoj roman u knjižari – ja se uvijek, htio – ne htio, nasmiješim i pomislim „Zar se ovo stvarno dogodilo?”, jer mi je to još uvijek nevjerojatno. Što se tiče promocije u Hoću knjigu, jako sam zadovoljan, mislim da je dobro prošla. Čak je i naša velika književnica Sanja Pilić bila nazočna.
Po kojim se elementima „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada” razlikuje od prethodnih romana i što te motiviralo da ga napišeš?
Taj roman napisan je u zasad najsretnijem periodu mog života, nakon objave prvih dviju knjiga. Htio sam nešto pisati u tom trenutku, ali nisam imao nikakvih pametnih ideja, sve dok nekako na silu nisam smislio priču o pijanom svećeniku ateistu. Kako je priča bila otkačena, a zbog tog drukčija od romana na kojima sam prethodno radio, morao sam je staviti na papir. Najviše se ističe po humorističnom tonu, pripovjedaču, pozitivnoj poruci i velikom naglasku na američku kulturu.
Lik svećenika već si upotrijebio u hororu „Samostan Craven Hill”. Postoji li razlog zbog kojeg si ponovno izabrao istog lika? Ima li to veze s tvojim pogledom na religijske vođe i njihove karaktere?
Ni Craven Hill ni Dickerson ustvari nemaju neke veze s vjerom per se. Craven Hill je, ako već i jest neka kritika, kritika pojedinih svećenika koji odstupaju od načela ljubavi i suosjećanja koje tobože zastupaju. Dickerson nije nikakva kritika religije, niti bih, zapravo, putem fikcije promovirao svoje društveno-političke stavove. Moje priče namijenjene su za zabavu. A što se tiče likova svećenika, jednostavno volim taj arhetip, pogotovo kad mu pridodam neki paradoks: svećenik ne bi trebao biti pijan, a još bi manje trebao biti ateist, zar ne? Ali svoje vjerske stavove volio bih zadržati za sebe.
Velik utjecaj na tvoj stil pisanja ostavio je opus Charlesa Dickensa. U kojoj je mjeri „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada” vezana uz poznatu „Božićnu priču”?
Sviđa mi se ovo pitanje jer je Dickens zaista bio jedan od većih utjecaja na Dickersona. Kao lik, Dickerson je baziran na Ebenezeru Scroogeu – on je u početku mizantrop, oštar na jeziku i zajedljiv, ali kroz knjigu prolazi kroz dickenzijanski razvoj kao i Scrooge. Imena svećenika u Shandsvilleu također nose dickenzijanski prizvuk – Bendenburp, Fickwacker, Crampstiff, i tako dalje. A pripovjedač s vremena na vrijeme, zbog humora i rečeničnih konstrukcija, podsjeća na Dickensove pripovjedače. Nadam se, uz sve to, da knjiga i temom iskupljenja i optimizmom podsjeća na Božićnu priču.
Ovom knjigom vratio si se pisanju u trećem licu. Rangiraš li svoje romane po nekim kriterijima koje smatraš važnima i bi li u tom slučaju „Beskrajno ljeto” odnijelo prvo mjesto s obzirom na to da je u njoj dio tvoje intime?
Dugo sam vjerovao da mi je najdraži roman koji sam napisao Teror u Malwarku, trenutno još uvijek neobjavljen. Međutim, s vremenom mi se perspektiva promijenila, pa više ne znam koliko to stoji. Definitivno je roman kakav sam oduvijek htio napisati. Dickerson je roman na koji sam najponosniji jer je pružao najviše otpora u stvaranju. Beskrajno ljeto najosobniji je i najintimniji. No nemam neku rang listu. Neka čitatelji prosude koji je najbolji.
Za svoja djela dobio si puno pohvala istaknutih književnih kritičara među kojima je i Tin Lemac, no kakve su reakcije čitatelja? Kakva djela danas najviše zanimaju ljude i jesi li se uklopio u očekivanja publike?
Ovisi o romanu. Beskrajno ljeto neki su čitatelji jako nahvalili, dok su neki bili vrlo kritični. Mislim da je mnoge zasmetalo to što taj roman ne spada u određeni žanr. Bio je opisan kao psihološki triler zbog introspekcije i elementa trilera kojim započinje, no on zapravo miješa razne žanrove – Young Adult, dramu, ljubavni… Neki su ljudi očekivali konvencionalniji triler pa ih je zasmetalo što to nisu dobili. Zato mislim da će se Dickerson više svidjeti generalnoj publici – pristupačniji je. Ljudi čitaju žanrovsku književnost, a ova knjiga spada u žanr.
Sada si već duboko uplivao u spisateljske vode i znaš kako funkcionira svijet umjetnika. Koji su po tebi glavni problemi u hrvatskoj književnosti i može li se svako djelo nazvati “pravom” književnošću?
Ja nisam jedan od onih koji dijele književnost na „zabavnu” i „umjetničku”. Ne volim ni voditi razgovore o tome jer im ljudi pristupaju s različitim značenjem temeljnih pojmova. Što se mene tiče, ako je neka fiktivna priča objavljena u obliku knjige, pa bila to Nives Celzijus ili Dostojevski, ja to klasificiram pod „književnost”. Ne volim elitistički pristup da se „prava” književnost mora baviti nekim dubokim pitanjima poput egzistencijalizma, smisla života ili slobodne volje.
A glavni problemi u hrvatskoj književnosti su mnogobrojni – malo tržište, zasićenost autorima, naglasak kritičara na literary fiction žanru, financijska ovisnost naklada o državi, marketing… Što se tiče marketinga, moram pohvaliti Tomislava Goleša Babića iz Red Foxa koji se silno potrudio promovirati moje romane – mislim da bi i drugi pisci trebali težiti ka što boljem marketingu.
Premda si prvenstveno pisac, okušao si se i kao kantautor. U kojoj si fazi sa stvaranjem glazbe u okviru projekta Paladin Mode? Hoćeš li uskoro snimiti sve pjesme koje su se nakupile uslijed razdoblja neaktivnosti?
Koliko god volim glazbu, pala mi je u drugi plan tijekom pandemije (kao i samo pisanje, zapravo). Imam dosta neobjavljenih pjesama, ali ne znam što će biti s njima. Trenutno mi glazba nije prioritet, jedva stignem obaviti sve ostalo.
Kako teče dorada romana „Teror u Malwarku”? Možeš li otkriti pokoji detalj o sadržaju i stilu kojem pripada, ali i kada ćemo ga moći čitati?
Dobar je dio romana dorađen, ali imam još posla jer je knjiga vrlo opsežna. Nadam se da će izaći u narednih godinu i pol. Pripada žanru trilera, ali naglasak je na socijalnoj komponenti i odnosu između raznih likova. Ima tri protagonista: Mylesa, Georgea i Alfieja, dječake iz Malwarka. Radnja prati njihove živote i razvoj tijekom jedne školske godine za vrijeme koje u njihovom gradu nestaju druga djeca. Dječaci rano otkrivaju da iza otmica stoji samotna starica Barra, pa priča prikazuje kako se oni nose s tom spoznajom i što čine po tom pitanju.
Negdje sam pročitao da se inspiriraš najbanalnijim stvarima i da ne tražiš ideje, već one pronađu tebe. Pa kojim si banalnostima i idejama zaokupljen posljednjih dana?
Taj citat ima pomalo netočnu implikaciju. Da, može me inspirirati neka banalna stvar, kao što me inspirirao pogled na časnu sestru koja je hodala sa suprotne strane ulice, ali generalno crpim inspiraciju iz filmova i drugih knjiga. A posljednjih dana zaokupljen sam učenjem za diplomski ispit iz komparativne književnosti, promoviranjem Dickersona, te odlascima na cugu. Držite mi fige da mi neka zanimljiva ideja padne na pamet dok se zezam s prijateljima! 🙂
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.