“Ko rukom odneseno” (Teatar &TD): Kazališna minijatura bogata motivima svakodnevnice

Bobo Jelčić vratio se nakon dugo godina u Teatar &TD autorskom predstavom Ko rukom odneseno, čija je premijera bila u travnju ove godine. Predstava je pravi primjer kazališne minijature – troje glumaca u manje od sat vremena repetitivnim govorom i pokretima iznose jednu gotovo pa beznačajnu svakodnevnu situaciju, pritom se služeći otrcanim svakodnevnim frazama. Na raspolaganje imaju svega par kvadratnih metara u jednom kutu polukružne dvorane &TD-a. S dvije strane okružuje ih zid, s druge dvije publika na tribinama, što daje dojam neke antičke arene, ali glumce se ne gleda kao atrakciju u borilačkoj areni, već je publika stavljena u ulogu voajera, promatrajući taj obiteljsko-prijateljski razgovor.

Cijelu scenografiju čine stol, tri stolca, sudoper, štednjak te nešto posuđa i boca, sve što je na prvi pogled svima prepoznatljivo. Svi su se u životu susreli s takvom kuhinjom, koja izgleda kao da je izašla iz nekog tipičnog jugoslavenskog socijalističkog stana, čime Jelčić ne želi smjestiti predstavu u to vrijeme, već želi pokazati koliko je tog nasljeđa i danas prisutno. Glumci su odjeveni prikladno cijelom ugođaju, u haljine i veste koje danas nalazite samo po tavanima i second hand shopovima. Takva scenografija i kostimografija poprilično su karakteristične za Jelčićeve predstave, one su uvijek povezane s tematikom predstave, a Jelčić se često bavi ovakvim temama – analizom životnih okolnosti urbanog srednjeg sloja kroz relativno svakodnevne situacije, smještene u njihovo „prirodno“ okruženje.

Radnja predstave prati bračni par Jerko Marčić-Ivana Krizmanić kojima u goste dolazi Marko Makovčić, Jerkov najbolji prijatelj (glumci su zadržali vlastita imena kao likovi). Cijela se predstava odvija za vrijeme tog posjeta i njihovog razgovora u kuhinji, što je svojevrsni suvremeni prikaz jedinstva vremena i prostora. Marko je svoje prijatelje posjetio zato što je davno prekinuo s curom za kojom još uvijek pati i zbog koje je prije dva dana završio u bolnici. Jedna je to obična, svakodnevna situacija s kojom smo se svi mi, na ovaj ili onaj način, susreli u životu (možda nam prijatelji nisu završili u bolnici, no sigurno smo ih tješili od prekida, a i sami smo bili tješeni).

Zaplet cijeloj priči daje činjenica da je ta Markova bivša Marčić-Krizmanićeve pozvala na ručak, ali oni na taj ručak neće ići iz pristojnosti prema Marku. Ovakav zaplet zapravo je kilometrima daleko od holivudskih scenarija, jer tko bi mogao očekivati da je točka preokreta priznanje protagonista da su pili s nekim kavu i bili pozvani na ručak? S druge strane, najveći broj prijateljskih ili obiteljskih svađa počinje upravo iz ovako naoko nebitnih situacija, koje postanu okidač za druge probleme.

Zapravo se može reći da predstava nema nikakvu konkretnu radnju, već se sve svodi na razgovor između prijatelja ili između supružnika, a isti je sastavljen od pukih fraza koje same po sebi ne govore ništa. Kako je scenografija na prvi dojam prepoznatljiva, tako su i te fraze, koje svakodnevno slušamo i sami ih koristimo. No, kako bi ih se u predstavi doista pojmilo, one su dovedene do apsurda neprekidnim recikliranjem i ponavljanjem, odnosno repeticijom govora.

Cijela bi predstava stala u nekoliko replika, da se one izgovore samo jednom, a ne u bujici riječi bez ikakve strukture, često ravnog tona, monotone i bez intonacije, pritom stvarajući dojam komunikacijske greške. Kod Krizmanić brzina govora prerasta u pravi jezični trk. Ona, kako je frustrirana Markovim posjetom i njegovom pričom, pokušava pričati o svojoj prijateljici u Danskoj i nekim drugim poznanicima, no nakon bujice riječi uvijek se prekine usred misli i rečenice, kao i onda kada kudi svog muža jer nije rekao Marku sve što je trebao. U tome također možemo prepoznati određeni stereotip ženske brbljavosti, pri čemu bi se u takvim prijateljskim okupljanjima pretresle hrpe tema. Jezičnu monotonost prekidaju jedino povremeni povici, uglavnom Markovi, ali jednom zaurla i Jerko, kada ni on više ne može slušati Markovo jadanje. Taj je trenutak veoma upečatljiv jer do tada, kao i nakon toga, Jerko govori šaputavim glasom i daje dojam nekonfliktnog, pomalo beskičmenjačkog obiteljskog čovjeka.

Apsurd cijele situacije dodatno je naglašen izuzetno upečatljivim scenskim pokretom. Glumci nikad ne bivaju mirnima, neprestano se moraju meškoljiti, okretati u stolcima, raditi nešto s rukama ili barem mijenjati izraze lica. Najvažnije mi se čini to da moraju stalno nešto držati, dakle doslovno pronaći neki fizički oslonac, posebice u trenucima kad moraju izgovoriti nešto škakljivo, nešto što im leži na duši ili što ne žele reći, a moraju. Krizmanić se u takvim trenucima hvata za sudoper, Marčić za štednjak, a Makovčić za Marčića, jer to nije njegov stan u kojem bi našao siguran fizički oslonac, ali Jerko mu je najbolji prijatelj, pa je stoga on njegov oslonac. To je svakako najupečatljivije u sceni kada Marko ispipa cijelog Jerka, netom prije provale bijesa i agresije.

Krizmanić valja pohvaliti i zbog njene mimike. Pred gostom, Markom, neprestano se trudi zadržati osmijeh, koji ne može biti usiljeniji, dok njeni pokreti lica graniče s groteskom. Kada Marko ode njeno se lice opusti u izraz namrgođene i razočarane žene, te tada iskreno progovara što misli o njemu. To je još jedna u nizu svima poznatih svakodnevnih situacija, to žensko nezadovoljstvo muškim prijateljstvima pomalo je stereotipno, ili u najmanju ruku klišej, a u ovoj je predstavi taj fenomen doveden do razine karikaturalnosti.

Iako se os radnje vrti oko Marka i njegovog egzistencijalno-ljubavnog problema, iz njihovog druženja i razgovora saznajemo puno o bračnom paru Marčić-Krizmanić, a opet ne saznajemo ništa detaljno – tipični bračni par s malim djetetom, koji ujutro zajedno ide na tržnicu i muče ih brige na poslu – još jedna situacija s kojom se mnogi mogu poistovjetiti. No, na kraju predstave Marčić izađe iz lika, popne se na štednjak te kao da gleda na sebe i svoju obitelj, poput deus ex machina iz antičkog teatra, i pritom veoma izravno i jednostavno zapita: „zar je to to? Zar je to sve od života?“ Iako se ne nadaš nečemu posebnom u svom životu, ne misliš da ćeš postati slavan i bogat, ipak si očekivao nešto više. Je li sad kasno ili se još uvijek može situacija popraviti?

Predstava Ko rukom odneseno doista je pravo malo kazališno remek-djelo. U svojoj oskudnosti jezičnog izraza i minimalizmu cijele predstave (koja je, zapravo, iznimno bogata detaljima) progovara neizmjerno puno o načinu života, brigama i problemima jednog društvenog sloja, a sve to iz razgovora u kojem likovi prepričavaju svoje osobne priče, frustracije, strahove, želje i muke. Kroz predstavu je provučeno iznimno puno toga iz našeg okruženja, od čega su neke stvari odmah očite i jasne, dok druge slojeve postepeno otkrivate i odmatate analizirajući viđeno.