My Baby: “Najbolja promocija koju možete tražiti jest da ljudi pričaju o vašim nastupima”

Nova belgijska glazbena atrakcija My Baby nastupit će u Tvornici kulture u nedjelju 29. studenog. Glazba ovog sastava mješavina je nizozemske i novozelandske krvi, rođena iz ljubavi prema fingerpickin’ gitarama, voodoou, funku, gospelu i južnjačkom močvarnom bluesu. Progovaraju kroz repetitivne ritmove, puno slide gitare i sanjive vokale, spajajući tradicionalno i moderno u impresivan live nastup, a mi smo odlučili s njima malo popričati uoči nastupa. Bend čini troje članova, brat i sestra Joost i Cato van Dyck te Daniel Johnston (i to ne onaj iz Sacramenta koji je pjevao o tome kako će vas istinska ljubav na kraju pronaći).

My Baby je u suštini trio, no ipak, na studijskim snimkama se mže čuti puno više instrumenata, jeste li ih sve sami odsvirali? Postoje li kakvi planovi za dodavanje dodatnih članova benda za svirke uživo ili ćete i dalje ostati trojac?

Na posljednjom smo albumu sve instrumente sami odsvirali. Imamo tendenciju eksperimentirati u studiju, pritom često pišemo materijal na licu mjesta, a uživo pokušavamo vjerno prenjeti taj siti materijal. Nekad smo svirali s klavijaturistom i basistom, no kao trojac smo prisiljeni na drugačiji pristup svemu tako da pokušavamo emulirati ono što je na ploči na način koji je svjež, a da pritom zvučimo kao da nas je više od troje na pozornici. Na taj smo način postali originalniji i mislim da se to ljudima svidjelo, tako da mislim da se to neće uskoro promjeniti, no nikad se ne zna što će budućnost donjeti.

Koliko različitih instrumenata koristite na pozornici? Pretpostavljam da vam je potrebno nešto više kako biste vjerno prenjeli zvuk s albuma?

Postava je standardna, Joost na bubnjevima, Daniel na gitarama (nekoliko električnih i akustičnih), Cato na vokalima, gitari (provučenoj kroz bas pojačalo) te violini. Dobar dio zvuka postiže se  kroz slojeve delaya i dodavanje dodatnog basa na bubnjeve te korištenje efekata za mijenjanje oktava.

Kako ste naučili svirati svoje instrumente, jeste li samouki?

Primrano samouki, ali i roditelji su nas učili. Također dijelimo glazbenog učitelja u Amsterdamu koji je jako utjecao na nas, ali i na naš cjelokupni pristup glazbi.

Vaša glazba duboko je ukorijenjena u žanrovima bluesa, soula i rocka, gdje ste prvi put došli u doticaj s takvom glazbom? Što danas slušate?

Još u djetinjstvu smo slušali ploče svojih roditelja, a to su često bile američke i engleske folk ploče. Onaj glazbeni učitelj kojeg smo spomenuli također je imao velik utjecaj na naš glazbeni ukus. On je neka vrsta blues gurua koji podučava još od šezdesetih. Također je imao veliku kolekciju ploča, i to sve od predratnog bluesa do benda Sly And The Family Stone! Ovih dana pokušavamo otkriti pregršt glazbe iz različitih kultura. Puno afričke glazbe, marokanske gnawe i plemenskih tradicionalnih plesova te aboridžinske muzike.

Što vaš nastup čini dobrim nastupom? Da li je to povratna informacija od publike, vaše trenutno raspoloženje ili pak nešto sasvim drugačije?

Najvažnija stvar jest pokušati povezati se s publikom da osjetite međusobnu energiju. Očekivanja publike uvijek su bitna. Ako skaču gore-dolje to će vas natjerati da bolje svirate. No s druge strane, ako nastupate ispred sjedeće publike koja vas sluša, onda se pokušate fokusirati na pričanje priče kako biste privukli nečiju pozornost, tako da postoji puno različitih „dobrih“ nastupa.

Proputovali ste cijeli svijet, je li vam neko mjesto ostalo posebno urezano u pamćenje?

 Volimo Novi Zeland, naš gitarist Daniel je od tamo. Pokušavamo otići tamo svake godine. Bilo je odlično prošle godine u Srbiji, nadišlo je naša očekivanja, skupila se veća publika na našim nastupima, a to nas je ponukalo da se vratimo na ove prostore. Drago nam je da smo ovaj put uspjeli doći do Hrvatske.

„Shamanaid“ vaš je drugi diskografski uradak, možda je malo neobično za pitati – no jeste li više zadovoljni s recentim izdanjem ili s prvijencem „My Baby Loves Voodoo“?

Mislim da smo složniji i da smo definirali svoj zvuk i viziju, u tom smislu smo zadovoljniji, a i doprli smo do puno ljudi s tim albumom. Nadam se da ćemo moći graditi uspjeh i sa sljedećim izdanjem.

Već ste neko vrijeme prisutni na sceni, koliko vam je trebalo da privučete publiku za svoj tip zvuka? Možda je ta publika već bila „tamo“?

Pa, čini se da organski raste. Puno toga se prenosi od usta do usta. Najbolja promocija koju možete tražiti jest da ljudi pričaju o vašim nastupima, tako da već dvije godine sve raste. Primjerice, ove smo godine nastupili na Glastonburyu nekoliko puta i iznenadili prisutne koji su raširili priču. Baš smo prošli mjesec svirali u Londonu i gotovo rasprodali klub. Puno ljudi koji su nas slušali na Glastonburyu došlo je na koncert, ali i ispričalo svojim prijateljima te nas nahypealo.

Koja vam je apsolutno najdraža stvar za sviranje na koncertima? Zašto?

Pa, kad već moramo birati, neka to bude Uprising. Sama priroda teksta vrlo je uzbudljiva publici. Ta pjesma bila je veliki hit na ljetnim festivalima. Mislim da ljudi žele akciju, žele promjenu, revoluciju, nešto u što će vjerovati.

Imate li nešto za poručiti publici koja će vas doći čuti kako svirate?

Ako ste za bluesom inspiriranu psihodeličnu boogie trance glazbu… Spremite se da vas voodooiziramo!