novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

MY OCTOPUS TEACHER: Što nas, homo sapiense, može naučiti hobotnica?

my octopus teacher
Foto : facebook.com/theseachangeproject
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kao dijete juga i novopečenu roniteljicu naslov i vizuali filma odmah su me privukli te sam kliknula na „My Octopus Teacher”, film o odnosu čovjeka i morske životinje gotovo momentalno nakon što sam vidjela da je izašao na Netflixu i drago mi je da jesam.

Na početku filma upoznajemo njegovog glavnog ljudskog glumca – Craiga Fostera koji se, iscrpljen od snimanja dokumentarnih filmova, otuđen od svoje obitelji i poremećenog odnosa sa samim sobom odluči vratiti svom iskonskom domu djetinjstva, moru. U vrlo kratkom uvodu objašnjava kako je kao dijete dane provodio upoznavajući se s podvodnim svijetom Južne Afrike te se ponovo posvećuje ronjenju freediving stilom. U podvodnoj šumi kelpa (algi) otkrije hobotnicu koja ga zaintrigira te je uskoro kreće posjećivati svakodnevno što dovodi do jednog zbilja fascinantnog odnosa između dvije vrste.

plivanje
Foto : facebook.com/theseachangeproject

Ovo bi mogao biti početak jednog lijepog prijateljstva

Hobotnica, isprva oprezna, iz dana u dan postaje sve više zainteresirana za čovjeka te ga svojim perceptivnim prijanjaljkama prvo istražuje krak po krak. Zatim mu pomalo prilazi, a kasnije ga, stvorivši zbilja visoku razinu povjerenja, čak i prati, igra se s njim te ga na neki svoj način, mazi.

Upravo zbog tog uzajamnog povjerenja kojeg su glavni „glumci“ stvorili između sebe, Foster uspijeva snimiti zaista čudesne kadrove njene jazbine, načina lova na rakove, mimikrije kad je u defenzivi, igre morskim ribicama, sakrivanja i nadmudrivanja morskog psa pa čak i dvonožnog hodanja po morskom dnu! Tu su i famozne scene koje prikazuju Fostera kako pliva snimljen iz zraka ili kako roni između divovskih stabala algi, koje ne umanjuju vjerodostojnost filma, već dodaju čistoj ljepoti bogatstva tog morskog života koje se ne viđa često.

čovjek i hobotnica
Foto : facebook.com/theseachangeproject

Priča koja se ponavlja

Njihova interakcija i proces povezivanja podsjetio me na još jednu zvijezdu dokumentarnog filma o podmorju – ribe Ulyssesa i njenog odnosa s poznatim oceanografom Jacquesom Cousteauom u filmu „Svijet tišine” (Le Monde du silence, 1956.) Riječ je o kirnji od tridesetak kilograma s kojim se posada broda Calypso sprijateljila na svojim svakodnevnim zaronima kod sejšelskih otoka do te mjere da im je dopuštala da je glade, češkaju, pa i plešu s njom nekakvu svoju verziju valcera. Kad im je pojela torbu punu ribljeg mesa kojom su je vabili, čak su isplanirali podvodnu operaciju kako bi je spasili od začepljenja crijeva. Srećom, Ulysses je bila u redu, a posada, koja je morala nastaviti svoje putovanje, nevoljko se odijelila od nje.

Očito, dakle, postoji neka veza između nas i naših praiskonskih evolucijskih rođaka koja se iznova ponavlja i zašto bi onda baš ova, Fosterova veza između njega i jednog beskralježnjaka (koji je, usput rečeno, na intelektualnoj razini psa, mačke ili čak malog primata) bila toliko zanimljiva?

Bezvremenska lekcija

Odgovor je, kao što to inače bude, u samom naslovu. Hobotnica našeg čovječjeg predstavnika u njenom elementu uči veoma važnu lekciju, onu koju je imao u sebi još od najranijeg djetinjstva ali je odrastanjem, radom i uobičajenim životnim zamorom izgubio. Njega (i nas) uči povratku divljini. Osim toga, sam proces rasta opsesije prema životinji ga je zapravo ponovo povezao sa sinom, koji se, kao i on zaljubio u podmorje i raznolikost bića koja u njemu obitavaju. Pri kraju filma govori o gotovo terapeutskom učinku koje more ima na čovjeka navodeći da je ulazak u more za njega ekstremno oslobađajuć, da se sve njegove brige i problemi tim činom samo počnu otapati.

S tom sam se izjavom veoma lako poistovjetila, prisjećajući se posljednjeg puta kad sam zaronila i osjećaja slobode bestežinskog stanja i nevjerojatne osupnutosti zbog svih boja, oblika i tekstura koje nikad dotad nisam zamišljala, a kamoli vidjela svojim očima. Shvaćajući ranjivost tih bića i njihovog ekosustava, naglašava da ono najbitnije što ga je naučila jest da je on zapravo dio njenog svijeta, a ne samo posjetitelj. Tom rečenicom završava film te saznajemo da je Foster suosnivač hvalevrijedne neprofitne organizacije Sea Change Project koja je posvećena očuvanju i priznavanju južnoafričke šume kelpa kao zaštićenog prirodnog dobra, što je od iznimne važnosti budući da je posljednjih desteljeća nestalo čak 40 % tog prirodnog habitata koji je dom mnogim vrstama biljaka i životinja.

Potreba za pomaknutima

Njegova promjena kroz film je vidljiva, opipljiva i emotivna. I to je ono što, za mene, na stranu vrhunski snimljenih scena, glazbe i odlične režije (Pippa Ehrlich i James Reed) film čini fenomenalnim. Neki gledatelji će se možda zapitati je li osoba koja ostvari toliko dubok i gotovo bizaran odnos s hobotnicom psihički nestabilna? Vjerojatno jest, većina ljudi koja na ovom svijetu nešto stvara i pokušava promijeniti je na neki svoj način pomaknuta. Drugačije jednostavno ne bi išlo, a i svijet bi bez njih bio puno dosadnije mjesto. Također, neki smatraju da je stalnim posjećivanjem životinje i ostvarivanjem kontakta s njom, Foster prekršio jedno od glavnih pravila dokumentarnog filma, ali i prirodnog poretka te zaslužuje svaku osudu. To procijenite sami, ja moralne zavrzlame ne bih prelamala na “kičmama” beskralješnjaka, imaju oni i previše posla učeći nas onome što smo davno zaboravili.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari