„Siromahi i Lazari” (Ivan Grobenski): “Slikara se nemre naučiti slikati, to nek si svaki izbije iz glave”
Da na našu percepciju određenih glazbenih uradaka bitno može utjecati naše trenutno emocionalno stanje, nije neka tajna, mudrost i otkriće. Album „Siromahi i Lazari” autora Ivana Grobenskog (Moskau) prvi sam put čuo po samom izlasku u trenutcima dok je moja baka Luca napuštala u svojoj 98. godini ovozemaljski život.
Ma koliko subjektivno i neracionalno može zvučati ova konstatacija, album, točnije atmosfera albuma, na neki mi je način pomogla da prebrodim teške trenutke koje svaki odlazak člana obitelji neminovno sa sobom nosi. Ne. Luca nije bila iz Podravine. Ali šibe života, magle, blatne staze, težački život, glad i snijegom zameteni putevi nisu geografski izbirljivi.
Tamo gdje se isprepliće strah, bol i izvor stvaralačke moći i ljepote
Grobenski je uspio snimiti album atmosfere koju bi mogli smjestiti u pogled kroz prozor iz bolesničke postelje Đure Sudete. Ili u pejzaž Ivana Generalića. Ili u scenu Gruntovčana. Ili u neki sličan kontekst ispreplitanja ljudske muke, tlapnje, strahova, boli, tuge i nekakve, najčešće nedokučivog izvora, stvaralačke moći i ljepote koja iz svega toga proizlazi. I sve to na dijalektu Podravine.
„Slikara se nemre naučiti slikati, to si nek svaki izbije iz glave – bez talenta čovjek teško može nekaj velikoga stvoriti – oni koji imaju dara za pisanje, crtanje, klesarstvo i drugo nisu obični ljudi, oni imaju nešto u sebi kaj ih vuče.” – Ivan Generalić
Kaj vuče Grobenskog? Nisam siguran. Najvjerojatnije niti on sam. Atipičan, na trenutke disonantan zvuk gitare uz pratnju trombona, sinta, klarineta, soprana te vokal (u određenoj mjeri sličan izričaju Denisa Kataneca) neće ovaj album smjestiti, ili bolje rečeno približiti širem krugu ljudi naviknutom na jasne, melodične i harmonične muzičke obrasce, no upravo u tom izostanku harmonije, rastrganosti, memli, sakralnosti i ćudljivoj atmosferi posljednjeg sata leži sva ljepota ovog izdanja – koje je, uza sav pokušaj izbjegavanja grandioznih zaključaka, upravo – grandiozan.
Po principu triptiha
Album na dvije cjeline dijeli instrumental Tema siromaha i lazara i ako tome pridodamo posljednju, devetu stvar na albumu Dojdi, draga, dojdi u izvedbi zbora Rudarice (koja ujedno i otvara album u izvedbi Grobenskog) imamo u svakoj cjelini po 3 pjesme od kojih je, bez floskula i ispraznih priča, doista teško izdvojiti favorita ili manje bitnog dionika ovog izdanja. S tim da je spomenuta otvarajuća stvar albuma u svojevrsnoj bonus izvedbi ženskog zbora Rudarice poseban goosebumps trenutak ove priče.
Izdvojiti, u smislu čisto osobnih preferencija, mogao bi „najviše blues” stvar na albumu Fčera nesmo nikaj jeli te devetominutnu, ujedno i najkompleksniju stvar na izdanju, kako tematski tako i muzički, Verestuvanje – pjesma kojoj je potrebno posvetiti pažnju i vrijeme jer na poseban način priča doista posebnu priču o – ispraćaju. Onom konačnom.
Soundtrack dveidvadesete
Ako ćemo govoriti o muzičkim i tematskim utjecajima vezanim ujedno i za odličan vizualni identitet, kako naslovnice albuma tako i do sada snimljenih spotova, (Siromahi i lazari te Črna megla), Grobenski se tu zadržava na liniji bliskoj matičnog mu benda (Moskau) – dakle – ima tu Waitsa, Cavea, Davida Eugena ali i Matta Elliotta, Jarmuscha i niza drugih pop kulturnih referenci gospela, odmetništva, religije, bunta, materijalnog siromaštva i etno bogatstva koje proizlazi iz čitavog tog kolopleta.
Tekuća godina, kakva već jest, vjerojatno i nije mogla dobiti bolji soundtrack od ovoga, a naša scena još jednog „luđaka” u svakom mogućem pozitivnom smislu te odrednice.
