Istaknuto
13.11.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Borba za singl tjedna može početi jer donosimo novu rundu glazbenih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

Intervju

Jorge Bucay: “Bogat sam čovjek jer nemam sat i vrijeme me ne posjeduje”

12.09.2019. Zrinka KunićFoto: Fraktura
Vrijeme čitanja: 15 minute

Dugačak red prolazio je Gundulićevom ulicom tog utorka navečer. Jorge Bucay po treći je put došao u Zagreb, ovoga puta u pratnji svog najnovijeg naslova Klasične priče da se bolje spoznaš. Velika dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda tjednima je prije već bila rasprodana. Uzbuđenje se moglo osjetiti u redu koji se sporo pomicao prema dvorani, no ja to uzbuđenje nisam dijelila. Osjećala sam potpuni mir.

To isto jutro u kavani hotela Palace preko puta mene sjedio je Jorge Bucay. Svoju prvu jutarnju kavu ispijao je uz naš razgovor uz koji je početno uzbuđenje, mogla bih čak reći i strahopoštovanje prema autoru čije su me rečenice toliko puta dotaknule u slabe točke, vrlo brzo prešlo u mir. Taj isti mir koji je trajao sve do navečer i s kojim sam došla stajati u redu kako bih još jednom taj dan čula što će Bucay ovoga puta ispričati. I nema smisla da dužim s uvodom. Razgovor koji ćete pročitati ganut će vas, nasmijati, ostaviti u razmišljanju. Takav je čovjek Jorge Bucay.

***

Kako započinjete svoj dan? Imate li savjet kako započeti dan u miru, čak i ako smo u žurbi da stignemo na posao, na fakultet ili u školu?

Nije lako početi svoj dan u miru ako ste u gužvi, već na samom početku govorimo o kontradikciji. Bolje je to spriječiti i uopće ne biti u žurbi. Za sve nas je bolje da ustanemo pola sata ranije i iskoristimo to vrijeme. Osobno, kad se probudim, imam razdoblje od 10 ili 15 minuta kada samo odmaram. Ne mičem se, ništa ne radim, samo odmaram. Ne radi se o meditaciji, ali izgleda kao meditacija. Biti u tišini, odmarati, disati – i to je sve. Može se dogoditi da zaista jeste u gužvi – probudite se prekasno, pri buđenju vas dočeka neplanirani posao – i to isto tako nije loše. Loše je što odlazite u žurbi. Naučio sam kako ne otići u žurbi, ali za to mi je trebalo gotovo 70 godina, tako da imate dovoljno vremena, ali najbolje je krenuti odmah.

Jako je važno za sve nas da imamo te trenutke tišine u kojima ne žurimo, da normalnim tempom, nama prirodnim, obavljamo stvari. Možda ćete napraviti manje stvari na taj način, ali napravit ćete ih bolje i rezultat će biti bolji i za vas i za vaše bližnje. U svojoj maloj kući u Španjolskoj nemam satova, niti jednog.

Znači, imate svoje vrijeme?

Ne, zapravo uopće nemam vremena (smijeh). To znači da ustanem kada se probudim, jedem kad sam gladan i idem spavati kad mi se spava. Ne radi se o satu, vodim se svojim potrebama. Čini se lako tako živjeti, no jako je teško doći do toga, svijet tako ne funkcionira. Ja sam pisac, bogat sam čovjek jer me vrijeme ne posjeduje.

Što vas posjeduje?

Posjedujem samog sebe. Za to je potrebno puno vremena, nije lako, ali je itekako vrijedno toga. Da budem potpuno iskren, posjeduje me i moja unuka.

Ona ima sat?

Tako je. Njoj je to dopušteno. Jedino se njoj podređujem.

Ilustrativna fotografija: Stanislav Kondratiev / Unsplash


O navikama čitanja i svijetu u kojem živimo


Živimo u svijetu u kojemu ljudi stvaraju mišljenja čitajući samo naslove u novinama, na internetu. Kako to možemo promijeniti?

To je jako dobro pitanje jer se radi o velikom problemu. Komplicirano je i zapravo se nastavlja na prvo pitanje – svi žure pa nemaju vremena čitati vijesti. Stignu pročitati samo naslove. Odgovor je isti na oba pitanja, a podrazumijeva promjenu načina života. A da bi promijenio način života, moraš promijeniti potrebu da zaradiš što više novaca, da posjeduješ što više stvari i da budeš što moćniji. Ljudi misle da moraju “imati”, ali to nije istina. To je nešto što drugi misle za tebe. A mi žurimo, idemo glavom kroz zid i vjerujemo u tu laž, u te pogrešne potrebe.

Ali ta mišljenja koja ljudi stvaraju čitajući samo naslove mogu biti i jako opasna.

Mogu biti i jesu opasna. Reći ću dvije stvari i nijedna od njih nije dobra – čak i kada čitate novine, a ne samo naslove, ne znate čitate li istinu. Ako želite znati što je istina, trebali biste pročitati barem tri različite novine u danu. Istu priču napisanu na tri različita načina. Ali tko ima vremena za to?

Naslovi su kreirani tako da vas dotaknu i da brzinski riješe problem u kojemu biste se mogli naći ako vas netko priupita “što se događa”. S naslovima dobijete odgovor. Ali jedan članak ne rješava problem. Zato nam je možda bolje da ne čitamo uopće.

Kako onda pronaći balans između sreće koja nastaje kada niste upućeni u sve što se zbiva i ignorancije za svijet oko sebe?

Radi li se o ignoranciji ako ne želite znati što se događa u svijetu? Nisam siguran. Ne mogu biti siguran hoću li doista znati što se događa u svijetu čak i ako pročitam tri novine dnevno. Što je bolje – biti ignorantan ili živjeti u stalnoj laži, u svijetu gdje ti kažu da moraš vjerovati u nešto što nije istina?

Zato je bolje da se posvetite onome što je za vas važno. Danas je važno da obratite pozornost na to kako upravljate SVOJIM vremenom – pronađite vrijeme da pozdravite ljude s kojima živite, da ih ujutro pogledate u oči, pitate kako su i poželite im dobro jutro, da ih poljubite prije odlaska i poželite im lijep dan. Navečer, vrijeme koje biste proveli čitajući vijesti iskoristite da sjednete s njima, pitate ih kako su proveli dan, kako su se osjećali, kako se sada osjećaju. Tada ćete znati da ne slušate laži – vaše srce će vam govoriti. A vaše vam srce nikada ne laže, to radi vaša glava. Srce nikada.

Možda je dobro posvetiti se svojim osjećajima, uložiti više vremena da upoznate svoje osjećaje. Možda će vas to učiniti ignorantom, a možda će vas učiniti mudrijim.

Jednostavno morate birati hoćete li vjerovati bliskoj osobi kada vam kaže da ima novčanih problema ili novinskim člancima koji kažu da je ekonomija u uzletu. Toliko je jednostavno.

Ilustrativna fotografija: Chris Lawton / Unsplash

Naše navike čitanja počinju u ranoj dobi, dok smo još djeca. Mogu li knjige pripremiti djecu za “svijet odraslih”?

Knjige su pomagači, one nemaju same po sebi moć. One su alati. Naša je zadaća da naučimo djecu kako da upotrijebe te alate. Nije stvar u tome da im kupujete knjige, već da ih naučite kako im one mogu biti od koristi. Divna strana knjiga kao alata jest da ih djeca mogu upotrijebiti pri odrastanju. Ovdje je važno istaknuti značenje pojma “odrastati”. Kada govorim o odrastanju, ljudi mi kažu da odrastanje znači biti bolji u nečemu i imati više znanja.

Odrastanje ima specifično značenje ako ga stavite u kontekst smisla života i svijeta. Nakon što stavite kolač u pećnicu i izvadite ga van, on postaje veći. Na španjolskom kažemo da je ‘kolač narastao’. No što to znači? To znači da je kolač izašao izvan površine kalupa.

Ako je vaš svijet ovaj stol (pokazuje na okrugli stol za kojim sjedimo), vi se možete kretati unutar njega bez problema. Nemate straha, znate gdje možete otići, a gdje ne, i to je dobro. Kada rastete, rub stola se širi, a onda se možete kretati i preko ruba stola jer taj rub više ne postoji, on je sada negdje dalje. Vaš svijet se proširio. Vi ste odrasli. To znači odrastanje.

Knjige su strojevi kojima se širi svijet. Kada čitate, vaš svijet se širi i tada možete bez straha otići puno dalje. Tada ono što mislite da ne znate prestaje biti strah i postaje znatiželja. Ako kod naše djece možemo strah pretvoriti u znatiželju, to je najbolje što ćemo učiniti za njih. U tome nam pomažu knjige.

Kada već govorite o strahovima i tome kako ih zamijeniti znatiželjom – stoljećima su odrasli eliminirali nasilne elemente iz priča za djecu. No istovremeno, djeca su svjedoci nasilja na TV-u, Internetu, pa čak i unutar vlastitih obitelji. Je li doista moguće (pa i nužno) eliminirati nasilje iz njihovih ‘svjetova’ i kako to utječe na njihovo suočavanje sa stvarnim svijetom?

Iskreno, ne znamo. Mnogo je istraživanja koja govore u prilog i jednoga i drugoga. Svako istraživanje uspjelo je doći do zaključaka koje je tražilo.

Moje je iskustvo takvo da sam se trudio ne kupovati djeci igračke koje nalikuju na oružje ili koje imitiraju oružje. No, kada su Demian i Claudia imali 11 godina, došli su iz škole s ravnalima i počeli glumiti da pucaju. Ne možete tu ništa, stvarnost je takva da je nasilje posvuda oko nas i ne možete mu izmaknuti. Naprotiv, mnogi ljudi koji su vodili istraživanja na području edukacije tvrde da nasilje u nekim aspektima, na primjer u bajkama, može naučiti djecu da ga se ne boje, već da nauče kako se postaviti prema nasilju. U tom aspektu, nasilje u pričama pomaže.

Poanta je da, ako se nečega ne možete riješiti, morate naći način kako živjeti s tim.

Je li onda razgovor s djecom o svemu što vide i pročitaju ključ njihova razumijevanja?

Točno tako. A znaš li što je potrebno za to?

Vrijeme!

Apsolutno! (smijeh) Odgovor je uvijek isti!

Ilustrativna fotografija: Stem / Unsplash

Sada kada smo djeci pomogli da odrastu i dali im alate koji će im pomoći da prošire svoj svijet, ona su otvorila profile na društvenim mrežama. Osim svog svijeta, dobili su još jedan paralelan, virtualni svijet i to se neće tako brzo promijeniti. Kako njima (a i sebi) možemo pomoći da taj svijet iskoriste u svoju korist, a ne na svoju štetu?

Čak i da želite promijeniti postojanje tih paralelnih svjetova, ne možete – to je unaprijed izgubljena bitka. Na ovu temu mogu reći nešto, ali odmah upozoravam da nisam stručnjak. Čak sam ponekad začuđen kako se moja djeca uspijevaju nositi sa svim tim mailovima, Facebookom, Instagramom, tehnologijom. Na Facebooku postoje 42 stranice s mojim imenom. Nijedna nije moja. (smijeh)

Ono što mogu reći na tu temu jest da je potrebno naučiti kako dijeliti taj svijet s mladima. Morate naučiti kako ostati mladima blizu. Jedino vas oni mogu naučiti kako da postojite u tom svijetu. Virtualni svijet nije svijet starijih. O njemu sva znanja imaju mladi. Zato nije dobra ideja maknuti se iz virtualnog svijeta, već je važno kako ga integrirati u ovaj drugi, “stvarni” svijet. Kažem “stvarni” pod navodnicima jer oba ta svijeta su stvarna. Drugačiji su od onoga što mi znamo, ali zato učimo.

Također, Internet nam je donio mnogo dobrih stvari. Kada je tek došao, trebali smo naučiti kako se njime služiti. To je moguće, znamo to iz iskustva.

Je li za to potrebna visoka razina samosvijesti?

Naravno, morate biti oprezni i samosvjesni. S jedne strane ste svjesni što možete naučiti, ali s druge strane jasno vam je da postoje opasnosti od kojih ćete morati bježati. Taj svijet, svijet  s Internetom, zapravo je vrlo nov. Nije još prošlo dovoljno vremena da naučimo kako ga kontrolirati. Hoćemo, siguran sam u to, ali trebat će proći još nešto vremena. Internet je za nas novo iskustvo. Prije 50 godina nismo ga poznavali. Tek se sada rađaju generacije koje će cijeli život živjeti uz Internet, ni ti ni ja to ne možemo reći za sebe. Novo nam je. Moramo naučiti.

Htjela bih vas pitati nešto o slikovnicama – mogu li one biti korisne i odraslima, a ne samo djeci? Što odrasli mogu naučiti iz slikovnica?

Slike i ilustracije su elementi kojima možete poboljšati ono što želite reći. Ne mislim da možemo zamijeniti sliku riječima, i obrnuto, ali smatram da su nam riječi potrebne jer čovjek razmišlja u riječima. To nam je prirodno.

Već sam spomenuo da su knjige alati. Sada bih dodao da su knjige alati u kojoj god formi one bile. Slikovnice po tome nisu ništa posebnije od bilo koje druge knjige.

Jesu li one alat za razvijanje mašte?

Uz njih možete razvijati maštu na isti način kako to možete učiniti s bilo kojom knjigom. Kada gledate slike, izmišljate svoje riječi. Kada čitate riječi, zamišljate svoje slike. Zato je isto.

Ono što bi bilo dobro jest da slikovnice oslikavaju i analiziraju ljudi koji imaju crtačko iskustvo. Ja nemam takvo iskustvo. Zato je najbolje da to pitanje uputimo nekome tko zna više o tome.

Moj alat su riječi i u tome sam dobar. A čak nisam ni pisac (smijeh) – sebe volim nazivati interpretatorom riječi jer pišem onako kako govorim.

Ilustrativna fotografija: Iana Dmytrenko / Unsplash

Koje je značenje i koliku snagu nose simboli u literaturi? Govorim o simbolima kao što su zmajevi, momentu šume koja se pojavljuje u mnogim pričama, pobjedi dobra nad zlom…

Ovisi s čime radite. Ako radite s pričama, kao što radim ja, simboli su metafore, elementi s kojima se igrate. I oni su vrlo važni. Zašto su važni? Zato što oni nose neko značenje, ali u njih možete ugraditi i neko svoje značenje. Simboli imaju otvoreno značenje. Tako zmaj može biti nešto opasno, ali može biti i moćan prijatelj, sve ovisi o vama. Tako vas simbol ne zarobljuje, već vam daje slobodu da s njime radite što vas je volja.

Kroz metafore u pričama možete dobiti tragove na putu kojim kročite, a koji će vas spriječiti da bespotrebno eksperimentirate sa stvarima koje nisu dobre za vas. Ako je lik u priči bio ranjen jer nije bio dovoljno oprezan, vi ćete shvatiti da morate biti oprezni. Na taj način možete živjeti mnogo života, a da ne umrete nekoliko puta.

Koje su, prema vašem mišljenju, najvažnije bajke koje bismo trebali čitati djeci?

Ne mogu to reći, to ovisi od djeteta do djeteta, ovisi o karakteru osobe, mjestu na kojem žive… Svaka knjiga, pa tako i bajka, dobra je ako je upotrijebite na pravi i loša ako je upotrijebite na krivi način. Isto je kao i sa svakim alatom – čekić vam može pomoći da sagradite kuću, ali i da se obračunate sa susjedom.

Postoje predivne bajke koje su izdržale zub vremena i to nešto znači – ne možete usporediti kvalitetu Pepeljuge i, recimo “Malog medvjeda kojeg su u nos ubole pčele”. Nije isto. Ali tako je to s umjetnošću, postoji umjetnost koja traje i umjetnost koja ima rok trajanja.

Braća Grimm su na tu temu izrekli divnu misao: “Bajke su dobre da uspavaju djecu i odlične da probude odrasle.”


O self-help literaturi


Pođimo malo u odraslo doba, doba kada su se naši svjetovi proširili, ali su im i rubovi postali oštriji – upadamo u razne krize i posežemo za self help literaturom. Društvo oko nas na self help knjige još uvijek gleda s podsmjehom i one nisu shvaćene ozbiljno. Je li to licemjerno u doba kada su briga o sebi i osobni rast postale izrazito popularne teme?

U knjižari se nalaze razne knjige i na vama je da odaberete što ćete čitati. Naravno da neki ljudi određenu vrstu knjiga smatraju kvalitetnom, a neku drugu ne shvaćaju ozbiljno, kao što je to slučaj s krimićima, ljubavnim romanima i sličnim žanrovima. I to je u redu.

Smatram da je self help literatura za neke dobro štivo, a za neke nije. Stvar je u tome da se od 1928. ili 1930. pa do danas na policama u knjižarama pod nazivom ‘self help’ svrstavalo svašta – od knjiga za promišljanje, kuharica, knjiga koje se bave fitnessom, knjige za parove – zaista se svašta može naći tamo. Što onda uopće znači pojam ‘self help’? Baš ništa. A ako ‘self help’ znači ‘ništa’, normalno je da ga nitko ne shvaća ozbiljno.

Trebamo li promijeniti naziv ‘žanra’?

Čemu? Da bismo postali važni drugima? Nema smisla. Da samodopadnim ljudima koji misle da su jedino Sokratova ili Platonova djela kvalitetna, koja usput baš oni nikada ne čitaju, postanemo važni? Želim razgovarati s tim ljudima o Joyceovom Uliksu, ali ne mogu. Nisu ga nikada pročitali.

Ako vam knjiga pomaže i ako vam pritom ne čini ništa loše, to je dobra knjiga za vas. Postoje li self help knjige koje vas mogu oštetiti? Naravno da postoje. I u njima postoje odlični, dobri i loši savjeti i razmišljanja.

Ono što mene smeta jest da ljudi ne razmišljaju koju knjigu će etiketirati kao self help. Zato ne volim taj naziv upotrebljavati za svoje knjige. Kada biste tražili self help knjigu, naišli biste na mnogo odgovora. Kada čitate moje knjige, nailazite na mnogo pitanja. U tome je razlika. Kada bi se mene pitalo kakve knjige pišem, rekao bih da pišem knjige za promišljanje. Knjige koje te potiču da razmišljaš o sebi. Je li to self help? Ne znam, može biti.

Tražimo odgovore u sebi i na taj način sami sebi pomažemo (self help = pomoći sebi)?

Upravo tako! Knjiga koja je u mom životu imala tu ulogu, koja mi je najviše pomogla, jest zbirka priča Julija Cortázara Progonitelj i druge priče. Priča koja je meni promijenila život nosi naslov “Zaposjednuta kuća”. Toliko je dirljiva, pošteno me prodrmala.

To nije self help knjiga, Julio Cortázar je najveći argentinski pripovjedač, ali jednom kada pročitate knjigu niste ista osoba.

Dakle, knjiga za promišljanje?

Neću ti reći, moraš sama otkriti! (smijeh) Reći ću ti samo da je to knjiga o tebi.

O meni?

Da, upravo o tebi.

Sad je definitivno moram pročitati!

Hajde! Trebat će ti samo pola sata. Pola sata da je pročitaš, dvije godine da razmišljaš o njoj.

***

Vratimo se na društvo čiji smo dio. U tom društvu sve je više ljudi usamljeno, konzumeristička kultura nas dehumanizira, neke ljude svrstava pod “oni” i “drugi”. No priče i bajke su ljepilo koje nam daje osjećaj zajedništva, osjećaj pripadanja nečemu što je šire i veće od nas samih. Istovremeno, već stoljećima pripovijedamo iste priče. Gdje su nove priče?

Postoje dva aspekta. Prvi je taj da zaista ne postoje nove priče jer zaista ne postoje novi problemi.  Sve ono što nas tišti je staro, i uvijek isto. Jorge Luis Borges, jedan od najvećih argentinskih pisaca kratke priče u 20. stoljeću, rekao je da postoji osam drama, odnosno osam problema. I svaka od tih drama može se ispričati nebrojeno puta na nebrojeno puno načina, u različitim situacijama i s različitim likovima. Ali radi se o osam istih priča. I to je istina.

Više ili manje, nas i danas muči osam istih situacija koje nas čine nesretnima. Tako su i sve priče koje kruže varijacije tih osam istih problema. Te priče se i danas pričaju jer nose poruku koja je i danas vrijedna. Ljudi su uvijek isti, danas ne postoje veliki problemi, a da ti isti problemi nisu mučili ljude prije 200 godina. Mi patimo jer nas ljudi koje volimo ne vole, patimo jer smo usamljeni, nemamo kontrolu, ne možemo predvidjeti događaje; patimo jer nas ljudi ne razumiju, jer nas odbacuju, jer smo pogriješili… Sve je isto.

Drugi aspekt je taj da, ako svaku varijaciju tih problema gledamo kao novu priču, dolazimo do zaključka da postoje nove priče. Ako pročitate moju novu knjigu (Klasične priče da se bolje spoznaš) pronaći ćete nove verzije starih priča. No to nisu nove priče jer, da bih ih napisao, morao sam otputovati u vrijeme kada su one nastale. Ne kada su zapisane, već u vrijeme kada su se prenosile usmenom predajom. Morao sam doći do priče prije priče. A neke od njih pričaju se već više od dvije tisuće godina. Pokušao sam ih ispričati na način da iz njih izvučem neku novu poruku.

I evo nas opet u krugu. Možda je u tome odgovor – da uzmemo nešto staro i u tome pronađemo novo značenje. Pejzaž se nije promijenio, promijenile su se vaše oči kroz koje ga gledate.

Kao kada čitate odličnu knjigu ponovno nakon nekoliko godina.

Upravo tako. Sjećaš li se Malog princa? Jesi li ga čitala kao djevojčica?

Naravno, i ne samo kao djevojčica.

I svaki puta je drugačije! Knjige i priče koje ne pregazi vrijeme zadrže se jer još uvijek nose poruku koja je živa.

Možete li nam dati savjet kako izvući najbolje iz tehnologije, a da nas pritom tehnologija ne posjeduje?

Nemojte izgubiti sebe u svijetu tehnologije. Nemojte zaboraviti da je tehnologija ovdje da služi vama, a ne vi njoj. Ona je alat. Vaša je, pripada vama i vi upravljate njome.

Neke stvari ipak moramo promijeniti. Na primjer, mogućnost da anonimno budemo okrutni prema drugima, toga se moramo riješiti, iako nisam siguran kako. Kada shvatimo da nam tehnologija omogućava da dođemo dalje i da tamo dođemo brže, bit će to dobar svijet. No mi moramo imati kontrolu.

Ispričat ću ti priču.

Jedan je starac (ne toliko star kao ja, ali bio je mudriji od mene) imao petero unučadi. Bio je toliko mudar da je uvijek imao odgovor na svako pitanje. To je njegovim unucima bilo vrlo zabavno, no također im je poticalo maštu kako da pronađu pitanje na koje djed neće imati odgovora. Jednog su se dana unuci skupili i smišljali kako prevariti djeda i postaviti mu pitanje na koje će on dati krivi odgovor. Jedan od unuka se dosjetio – držat će u rukama pticu, otići do djeda i pitati ga je li ptica u njegovim rukama živa ili mrtva. Ako mu djed kaže da je mrtva, otvorit će ruke i ptica će poletjeti, no ako kaže da je živa stisnut će je i zdrobiti rukama. “Odlična ideja”, složila su se braća. Otišli su do djeda i unuk mu je rekao: “Djede, imam pticu u rukama. Je li ptica živa ili je mrtva?” Djed je pogledao unuka, stavio je njegove ruke u svoje i rekao: “Kao i sa svim stvarima u životu, to ovisi o tebi.”

….

Tehnologija je ptica u vašim rukama. Ako želite učiniti nešto veliko, važno i nezaboravno, to ovisi o vama.

Ilustrativna fotografija: Phillipp Lublasser / Unsplash


Pitanja čitatelja Zihera


U svojoj knjizi “Put sreće” napisali ste kako ljudi s vremenom, prije ili kasnije, moraju shvatiti koje namirnice im škode te se tako moraju istih i ostaviti. Isto se odnosi i na zlo. Ljudi se moraju ostaviti osjećaja koje im nanosi zlo. S obzirom da su ljudi po prirodi dosta skloni navikama, svakim danom se susrećemo s nekakvim ritualima i naučenim, često repetitivnim radnjama koje se čovjeku ne čine kao nešto negativno što utječe na njih. Smatrate li kako ljudi mogu sami shvatiti koji su to osjećaji koji im nanose zlo i nelagodu?

Naravno da možete sami shvatiti koji su to osjećaji. Vi već znate koji su to osjećaji. Ja vam ne mogu reći što je to loše za vas, to je na vama da znate. Uvijek sam svojim pacijentima govorio da nitko ne zna što se događa s njima bolje od njih samih. Nije istina kada vam drugi govore da je nešto loše za vas, nije istina ni kada vam vaša majka kaže da je nešto loše za vas. I za to se morate boriti, morate braniti svoju istinu.

Naravno da postoje osjećaji koji nisu dobri za vas. To znate kad ih osjetite. Jedan od njih je mržnja. Mržnja je zaista loša za vas. Ako ste dugo vremena ljuti na nekoga, to je loše za vas. Loši osjećaji stvaraju loše kemikalije u vašem mozgu i to je znanstveno dokazano. Istina je da vam te kemikalije štete.

Ako govorimo o toksičnim osjećajima – kao što su zavist, mržnja, ambicija, kompetitivnost – oni vas mogu oštetiti, otrovati. I trebate raditi na tome da ih se riješite. Ali to je zaista težak rad. Tijekom terapije s pacijentom, terapeut će prije ili kasnije shvatiti da ste došli do trenutka kada ćete ili nastaviti osjećati mržnju ili oprostiti. Opraštanje je emocija koja liječi toksičnu emociju. Što ako ne želite oprostiti? To je u redu. Ali to ne oštećuje nikoga osim vas. Toksične emocije su kao bumerang – ako ih usmjerite prema nekome, vratit će vam se nazad.

Smatrate li da svatko u sebi, od rođenja, ima savjest? Netko u većoj, netko u manjoj mjeri? Ili smatrate da se ona mora naučiti i izgraditi? Obilježava li vjersko opredjeljenje dobar dio “savjesti”?

Znamo da postoji svijest čak i prije nego što se rodimo, dok ste u utrobi svoje majke već imate svijest. A ako postoji svijest, postoji i savjest. Ona je jako mala, ali raste zajedno s vama. Možete li izgraditi savjest? Naravno, to se zove odrastanje. Religija je još jedan alat – možete je iskoristiti ili je ne koristiti, vaši su vas roditelji možda naučili kako je koristiti, a možda i nisu. To ovisi o njihovim vjerovanjima. No znanstveno je dokazano da su ljudi sposobni pomoću vjere unaprijediti kvalitetu vlastitog života. Nisam siguran je li ona svima potrebna, ali siguran sam da pomaže.

Jednom mi je došao pacijent s velikim problemom za koji nije mogao pronaći rješenje i pitao me mislim li da bi trebao potražiti svećenika i pitati njega za pomoć. Rekao sam mu: “Da, naravno, trebao bi to napraviti. Ne može ti nikako naškoditi. A ako ti ne može naškoditi, može ti pomoći. Može se dogoditi i da ti ne pomogne, ali to ne znači da ti je naškodilo.”

Psihologija poznaje esenciju neke vrste religijskog duha koji nosimo u sebi. To je religijski dio nas kao osoba. Možete vjerovati u Boga ili ne vjerovati, možete vjerovati u čovječanstvo, kao i u svakog čovjeka pojedinačno. Sve je to ista vjera, samo se drugačije zove.

(Visited 2.647 times, 78 visits today)

Komentari