Južnoamerička narko poezija (“Narcos”, C. Bernard, C. Brancato, D. Miro)

Netflix je već duže vrijeme, što se tiče serija, vrlo konkurentan na tržištu. Ovaj distribucijski servis u posljednje vrijeme ističe se i nemalim brojem kvalitetnih filmova (Okja, To The Bone, Beasts of No Nation…). Ono što je možda hrvatsku publiku najviše privuklo Netflixu, osim prošlogodišnjeg dolaska na domaću scenu, različitost je tematike u sadržaju koji nudi. Podosta vlastite produkcije koja se upotpunjuje svaki dan podupire se s različitim žanrovskim ostvarenjima pa su prisutne političke drame, znanstvena fantastika, jedan dio Marvel svemira, horori, komedije, povijesne, tinejdžerske i mistične serije, specijali, mini-serije, dokumentarci i filmovi.

Uglavnom, ima svega što srce poželi, a baza raste iz dana u dan. Kada se sredinom 2015. počela spominjati serija koja će se baviti usponom i padom Pabla Escobara, svi ljubitelji povijesno-političkih (ne)istina, narko-kartelskih ratova i devedesetih došli su na svoje. Počeli su se vaditi podaci o Escobaru, koje dokumentarce je dobro pogledati prije gledanja serije, koje bolje da ne gledamo, a koje knjige uzeti u knjižnici pa onda, tijekom gledanja serije, usporediti jesu li podaci o bogatstvu i tonama kokaina istiniti ili ne.

Escobar je bio samo uvod

Priča o Escobaru protegnula se na dvije sezone. Njegov početak prikazan je dosta šturo i mlako pa nam je praktički prikazan od trenutka kada već prijeti policiji, a dobar dio političkih moćnika već mu se nalazi u džepu. Dobar dio radnje bavi se njegovom situacijom kada je korak do vrha hranidbenog lanca, a već u drugom, na vrhu, zatvoren je u svojoj “katedrali” te kasnije počinje skrivanje od svih koji ga žele doći glave. Tada je i koncept serije jasno uspostavljen. Nećemo se baviti i gledati u djetinjstvo tih likova, narkolordova i njihovih pomoćnika, kako bi shvatili od kuda im tolika želja za bilo kakvim oblikom moći.

Nepotrebno je i objašnjavati u takvim situacijama zašto je netko postao to što je i zašto radi određene stvari. Čovjek koji je izravno utjecao na živote desetaka tisuća ljudi, služeći se silom i strahom te prodajom droge, u očima gledatelja teško može predstavljati pozitivnog lika, iako ga pojedini postupci, geste i razmišljanja čine naizgled simpatičnim. Dosta je paradoksalno pomisliti kako nam taj lik može biti i simpatičan, ali serije i filmovi, uz odličnu produkciju kakvu Netflix ima, zaista pomažu pri stvaranju takvog osjećaja.

Wagner Moura odigrao je nezaboravnu ulogu Pabla Escobara, Boyd Holbrook kao američki DEA agent slijedi ga u stopu, a nešto iza njih pojavljuje se Pedro Pascal u ulozi kolumbijskog DEA agenta Javiera Peñe. Prvi je eliminiran hicem na jednom medellínskom krovu, drugi je bio gringo koji se morao povući u Sjedinjenje Države, a treći je ostao i dobio promaknuće. Priča je za Pascala tek počinjala i on je uspješno preuzeo glavnu palicu od spomenute dvojice. Valja napomenuti da se Pascal posebno istaknuo ulogom Oberyna Martella u četvrtoj sezoni Igre prijestolja pa je i na taj način došao pod povećalo publike, a samim time odradio svojevrsni casting za Narcose.

Politički diplomatski dogovor

Kraj druge sezone nagovijestio je dolazak kartela Cali na vrh distribucije droge u Kolumbiji nakon Escobarovog pada. Osamdeset posto ukupne količine kokaina u SAD-u počelo je stizati iz svjetske prijestolnice salse, kako je i danas poznati taj grad na jugu Kolumbije. S obzirom na situaciju sredinom devedesetih prikladnije ime bilo bi “svjetska prijestolnica kokaina”, ali ako malo bolje pogledamo igru koju su igrala braća Rodriguez kao predvodnici te Chepe i Pacho kao punopravni, ali ipak marginalizirani članovi, vidimo da je posao tekao nešto mirnijim putem. Barem u svojim počecima.

Treća sezona Narcosa ulazi u radnju kada četiri jahača kokaina bivaju na vrhuncu. Imaju apsolutno sve pod svojom kontrolom, nedodirljivi su u Caliju, a izvan njega, u Kolumbiji, rijetko se tko želi obračunati s tako moćnom organizacijom koja društvo drži pod kontrolom. Ta kontrola naziva se i strahom i dobročinstvom i humanitarnim radom, i raznoraznim uslugama koje održavaju stanje naizgled mirnim. Kada se u priču ubaci dobar i pravičan Javier Peña, uz prisustvo nekoliko osoba koje žele državu koja neće biti poznata po krijumčarenju droge, stvari se počinju komplicirati.

Cijela pozadina priča prevelika je za prikazati u ovom tekstu jer dotiče se elemenata koji podrazumijevaju američke obavještajne snage u Kolumbiji, Meksiku i SAD-u, korupciju u političkom vrhu na domaćem teritoriju, mentalitet stanovništva te medijsko robovlasništvo. Ako u sve to dodamo nekoliko jakih karaktera koji neće ni po cijenu života odstupiti od svojih nastojanja, par onih “labavih” koji kada osjete krivicu lako se prebacuju na drugu stranu i par onih koji služe samo kao podrška “jačima”, onda dobivamo širok dijapazon primjenjiv na mnoga društvena uređenja.

Šef osiguranja u kartelu

No glavni tijek radnje usredotočen je na narko četvorku, Peñu i Jorgea Salceda. U redu, s prvima i drugim upoznati smo te im je uloga vrlo jasna. Tko je Jorge Salcedo? Dok sam krenuo istraživati prvo mi je u oči upalo da ga je portretirao Šveđanin. Glumac Matias Varela rođen je u Stockholmu i dobio je ulogu Kolumbijca, šefa osiguranja Cali kartela. Koliko to nevjerojatno zvuči na prvu, na drugu je ipak lakše prihvatiti jer oba su mu roditelja rođeni Španjolci, a španjolski jezik mu je tim slijedom praktički materinski.

I zašto sam ga izdvojio kao bitnoga? Vrlo jednostavno, čovjek je ukrao svaku scenu u kojoj se pojavio i savršeno izbalansirao svoje principe. Narcos kao serija nije nužno podijeljena na crno-bijele likove, a Jorge je pravi primjer. Kao šef osiguranja odgovoran je za svaku kuću, prijevoz i nekoliko desetaka ljudi koji paze na život mlađeg od braće Rodriguez.

Jedan je od likova kojem pobliže upoznajemo i obitelj te shvaćamo njegov postepeni odmak od posla koji radi. Svjestan je situacije u kojoj se nalazi i traži izlaz, ali kao i u onoj poznatoj Corleoneovoj rečenici “Just when I thought I was out, they pull me back in“, tako i naš Jorge, koji ne posjeduje lopovski ni kriminalni um, nema baš laki izlaz iz narkokartela. Previše stvari koje drži pod kontrolom i previše stvari koje želi naprasno ostaviti ne idu mu pod ruku pa je tako svaka scena s njim nabijena adrenalinom i napetošću, a kako sezona odmiče, čovjek se promiče u ključnog čovjeka priče.

Glumačko i karakterno bogatstvo

Što se tiče likova koji iz prve plijene pažnju, tu su Pacho (Alberto Ammann), Guillermo Pallomari (Javier Camara) i ekstra iritantni Rodriguezov sin David (Arturo Castro). Takvu odbojnost prema liku, a počast prema glumcu, nisam osjetio još od kralja Joffreya kojeg je uprizorio sjajni Jack Gleeson. Što se ostalih sporednih uloga tiče, ali s američkim predznakom, u njima su se dobro snašli Michael Stahl-David i Matt Whelan kao podređeni DEA agenti. Cjelokupnom castingu može se dati izvrsna ocjena jer, iako se radi o velikom broju likova, mnogi glumci ostavili su čvrst dojam već samom svojom pojavom.

Prikaz Calija i Bogote, New Yorka i prašumskih predjela Kolumbije vrlo je učinkovit. Već kroz epizodu-dvije može se pohvatati gdje smo radnjom smješteni, ne trebaju dodatna objašnjena u vidu “tipkanja riječi” u kadru, a kamera iz ptičje perspektive ocrtava sve znamenitosti koje su nam potrebne za lokaciju. Kadrovi su često dinamični kada dolazi do akcijskih scena, kao i kada na scenu stupa više glavnih likova koji se nalaze u međusobnim raspravama. Akcijske scene nisu prečeste, ali dok ih ima, tamo se nalaze s određenim ciljem i svrhom. Kartel Cali radio je više na učinkovitosti, dok su krvoprolića došla s vremenom, a identično je izvedeno i u seriji.

Producent iz sjene

Zemlja koja ima unutarnje i vanjske neprijatelje nikako ne može biti stabilna i na kraju možemo zaključiti da su jedine žrtve stanovnici Kolumbije koji nisu povezani s politikom i kartelima. Takvih ima mnogo, nažalost to tek s vremenom prerasta u glasnu većinu pa je tek s godinama jasno da su desetljećima iskorištavani i varani sa svih strana. Vitez na bijelom konju ne pojavljuje se tako često, iako ga u liku Javiera Peñe možemo prepoznati, on je na kraju svega rezigniran, ali i sposoban nastaviti dalje. Narcosi će nastaviti svoj put, u to nema sumnje, ali u stvarnosti je situacija malo drugačija. Kada znaš da nakon rješavanja zla nastupa samo privremeni mir pa opet sve po starom čim se ukaže prilika, onda je ponekad bijeg najbolja opcija.

Za kraj moram spomenuti Josea Padilhu za kojeg, u Hrvatskoj, ne postoji pandan, iako bi po svemu sudeći trebao postojati. Relativno mladi brazilski filmaš odgovoran je za odličan Tropa de Elite i njegov nastavak te kao producent u sve tri sezone Narcosa. Ono što je specifično za oba filma i sve tri sezone serije je to da prikazuje stvari onakve kakvima jesu. Brazil je država u kojoj je moguće da običan policajac bude u službi lokalnog korumpiranog političara, koji je potkupljen od strane nekog ministra, koji je uz pomoć opranog novca podupirao kandidaturu za predsjednika. Kroz prizmu koja se želi prikazati, najniži stupanj čine ljudi iz favela nad kojima se provodi čvrsta stega.

Svaka država nesretna je na svoj način…

U Kolumbiji ista stvar provedena na nešto drugačiji način. Policija se ne želi baviti narkokartelima jer ih narkokarteli masno plaćaju. Odnosno, plaćaju ih puno bolje nego što ih plaća država kojom vladaju političari koji su u službi narkokartela jer – kome se ratuje kada si u udobnoj fotelji vlasti? Najbolje se u tom slučaju praviti da sve funkcionira po zakonu. Prije spomenuti Padilha ne boji se zagristi u koruptivno područje u kojem lako možeš postati meta. Hrabrih i odvažnih filmaša nikad neće biti dosta jer prikaz stvarnosti koja ocrtava devedesete u Južnoj i Srednjoj Americi ne bi bio ništa bolji kada bi prenijeli priču u sadašnjost.

Sljedeća sezona bavit će se meksičkim kartelima, a iz toga je vidljivo da je Netflix pronašao svoju zlatnu koku u svijetu serija. S ovakvom tematikom može nastaviti unedogled jer je stalno prisutna i primjenjiva. Uostalom, ako ljudima dosade teme narkokartela, neka dođu u europske jugoistočne krajeve. Vjerujte mi, imali bi materijala za cijelo desetljeće prikazivanja, a Escobar i Cali izgledali bi kao amateri i početnici koji ne znaju kako preuzeti državu u svoje ruke. Čini se da svi imaju svoje probleme koji su predmet rasprave i skloni usporedbama s drugima. Tako je to – “nama je gore”, “ne može gore” i “uvijek može gore“ – gdje gori? Pa kod nas. Gdje bi drugdje?