Tumblr, moja bolest i ja (“To the Bone”, M. Noxon)
Sedam dana prije službenog izlaska novog Netflixovog filma To the Bone, kritika i publika ponovno je krenula problematizirati “glamur mentalnih bolesti” koji se prethodno pojavio izlaskom serije 13 Reasons Why. Već pri čitanju sinopsisa filma moguće je pretpostaviti što bi tu sve moglo krenuti po zlu. To the Bone prati Ellen (Lily Collins), dvadesetogodišnjakinju koja pati od anoreksije već neko vrijeme. Ellen se nalazi u fazi u kojoj njeno tijelo počinje variti mišiće. Njezini prijatelji davno su nestali, njena rasuta porodica ne uspijeva ju razumjeti, koliko joj god pokušavali pomoći. Nakon nebrojeno mnogo centara koji pomažu ljudima s problemima u ishrani, posljednja nada za ovu mladu umjetnicu čini se tretman kod nekonvencionalnog doktora Williama Beckhama (Keanu Reeves).
Već u uvodnoj špici filma, Netflix nam ostavlja upozorenje: “Film je kreiran od strane i uz pomoć pojedinaca koji su patili od poremećaja u prehrani te uključuje realistične prikaze koji bi mogli biti izazovni za pojedine gledatelje”, što u mnogočemu govori o onome što slijedi.
Ipak, strahovi koje je potencijalna publika i kritika imala – da će film romantizirati poremećaje u prehrani – bili su suvišni. Krhka tijela bolesnih osoba, prekrivena ranama, vidljiva su bez cenzure te pokazuju stvarnu sliku ovih bolesti. Dijalozi koji pojašnjavaju bolest i način na koji se likovi bore s njima su uvjerljivi, što dokazuje učešće pojedinaca koji su patili od poremećaja u prehrani. Glumica Lily Collins, za potrebe uloge, dovela je svoje tijelo do stanja anoreksije koje izaziva nelagodu pri gledanju. Gledajući To the Bone iz ugla realnog prikaza poremećaja u prehrani možemo reći da je u pitanju jedan od boljih filmova koji se bave ovom tematikom.
Gladni za stereotipima
Pravi problemi za To the Bone nalaze se u svakom drugom aspektu ovog filma. Za početak u pitanju je film koji je sastavljen od nesnosno velikog broja stereotipa o tinejdžerima te filmskih tropa koje imamo priliku vidjeti u tinejdžerskim filmovima. Tako je protagonistkinja Ellen buntovnica, umjetnica, željna smrti, koja je svojom umjetnošću na Tumblru potakla nekoga na samoubojstvo. Njena porodica rasuta je tako da ima zlu maćehu koja ju ne razumije, oca koji nikad nije tu i naravno biološku majku koja je postala lezbijka. Djevojke koje boluju od poremećaja u ishrani te se nalaze s Ellen na tretmanu očajan su pokušaj prikaza raznolikosti putem stereotipa. Tu su i tinejdžerka trudnica, čudakinja opsjednuta dugama i jednorozima, cool tinejdžerka koja ima tajne i, naravno, radi raznovrsnosti tu je Afroamerikanka. Da stvari budu još gore, svaki od ovih likova sveden je na oličenje svoje bolesti.
Romansa na samrti
Vrhunac apsurda film dostiže sa svojim muškim likovima. Ellenin otac koji se nikad ne pojavljuje u filmu (jer jadnik radi i on nije kriv za stanje u kojem mu se kćer nalazi), doktor Beckman koji u stvarnosti ne bi mogao dobiti doktorat ni putem interneta te glumac Luke koji je također smješten na tretman zbog poremećaja u ishrani. Ono što najviše zabrinjava u filmu je pokušaj kreiranja odnosa između Ellen i Lukea rađen prema “terminal romance” tropu (The Fault in Our stars, Me and Earl and the Dying Girl) pri čemu je lik Lukea izgrađen na posve pogrešan način.
“Buntovnik spasitelj” kojeg je redateljica Noxton pokušala formirati, na kraju je završio kao Luke – “ispodprosječni napaljeni tinejdžer”. Dijalozi pisani za lik Lukea previše aludiraju na seksualne reference te umanjuju njegovu funkciju u filmu. Stoga film dolazi u kontradikciju. Dok s jedne strane problematizira poremećaje u prehrani, s druge strane film promovira ponižavanje, nerazumijevanje te zlostavljanje žena (od strane očeva, doktora i vršnjaka).
“
Djevojka hoda sama na mjesečini
Nažalost, tu nije kraj problemima ovoga filma. To the Bone obiluje poetikom i simbolima kojima se pokušalo “produbiti” film, dati mu umjetničku vrijednost, ali na kraju su samo još više umanjili vrijednost ovoga rada. Beskrajna kiša u tmini, majka koja doji, djevojka koja hoda po mjesečini samo su neki od poetičnih momenata ubačenih u film, za koje je veoma teško poreći da su vizualno lijepi. Ipak, implementacija simbola u priču je naivna i površna, u nekim scenama toliko predvidljiva da ponižava inteligenciju gledatelja. Tako u jednoj sceni Luke i Ellen naprosto ne mogu voditi konverzaciju u kući u kojoj su smješteni, nego moraju izaći u vrt, ukrašen predivnim svjetlima, u kojem se nalazi ljuljačka za nju.
To the Bone ostaje gladan stvarnosti koja bi pratila istinu njegove glavne teme, a to je problem poremećaja u ishrani. Za razliku od drugih Netflixovih naslova koji se fokusiraju na velike svjetske teme i problematike (Okja, 3% , Dear White People), koji su vrijedno iskustvo gledanja, To the Bone je naslov kojem previše toga nedostaje da bi bio dostojan iskustva gledanja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
