Privatne i javne “rane” na izložbi Nikoline Ivezić u Klovićevim dvorima

U Galeriji Klovićevi dvori trenutno je, uz Izazove moderne i retrospektivu Željka Senečića, postavljena i samostalna izložba All you need is luck Nikoline Ivezić. Radi se o jednoj od najprepoznatljivijih suvremenih slikarica (pogotovo češćim posjetiocima Kluba na zagrebačkom Filozofskom, Limba ili kafića Boja) koja je razvila autentičan umjetnički izraz, stvorivši tako već poznate tzv. slikoreljefe ili piktoplastike, odnosno slike koje izlaze izvan svojih okvira u prostor.

U podrumu Klovićevih dvora, mjestu vrlo zanimljivom za ovakav tip izložbe, u fokusu su dva ciklusa slikoreljefa koji obuhvaćaju autoričino privatno i javno životno iskustvo te 10 slikoreljefa u formi medaljona koji su inspirirani sudbinama stvarnih povijesnih žena. Tako je spojena nota prošlosti, nekakve tajanstvenosti i misterije, evocirana u podrumskom prostoru i u prikazu umjetnica koje su, u manjoj ili većoj mjeri, mijenjale svijet oko sebe s tematikom suvremenog urbanog društva koja je zaogrnuta vibrantnim pop-artovskim bojama.

Tko ide s kave bez objavljenog selfija?

Sadržaj izložbe izrazito je komunikativan i pristupačan. Zahvaljujući redukciji elemenata u kompoziciji i autoričinom interesu za prikazivanjem bitnog, bez posebnog okolišanja, posjetitelj vrlo lako prepoznaje što se njime želi iskomunicirati. Nisi bio na kavi ako nisi objavio selfie s kavom (ili bilo čim što je okružuje) na društvenim mrežama, svaka obična bijela majica nosi etiketu H&M-a i posteljina je udobna i kvalitetna samo ako je iz IKEA-e. Riječ je samo o nekim od isječaka iz suvremenog života koje autorica bira kako bi preispitala potencijalnu uniformiranost u koju smo pomalo neprimjetno uljuljkani.

Ne mora se to nužno “prvoloptaški” tumačiti kao teška kritika ili osuda društva kojemu nema spasa jer se u ponekim jednoličnim radnjama može prepoznati i autoričin portret. Nema ničega toliko lošeg u multi-taskingu koji podrazumijeva ispijanje kave i snepčetanje, no imam dojam da autorica u promatraču želi osvijestiti vlastitu poziciju u takvom svijetu te individualno razmišljanje o tome koliko se granice prelaze, odnosno pojedinci ukalupljuju u stereotipne društvene okvire. Uz video-projekciju stvarnih ljudi koji su u prirodi i igraju se, zabavljaju i uživaju, to je možda još i jednostavnije.

Suodnos privatnog i javnog

Uz pregled otvorenih rana današnjice, autorica iznosi i privatno životno iskustvo, odnosno neke stare rane iz prošlosti, poput suočavanja sa zlostavljanjem ili smrću. Spomenuti narativ nadopunjuju životopisi umjetnica poput Slave Raškaj, Virginije Woolf ili Marije Jurić Zagorke, čiji su portreti uokvireni jednostavnom dekoracijom koja u sebi sadrži odjek devetnaestostoljetne tradicije. Detalj koji ponovno otvara pitanje odnosa prošlosti i sadašnjosti, pa i postavljanje pitanja: gdje bi koja od tih žena bila danas?

Sreća ili “sreća”?

Nikolina Ivezić autorica je koju se nerijetko pogrešno svrstava u ladicu pop-arta ili feminističke likovne kritike. Naravno, prizvuci i jednog i drugog dio su njezinog opusa, ali je on ujedno, kako i ova izložba pokazuje, izrazito višeznačan i višeslojan. U ovom kratkom prikazu nisam se dotakla imena izložbe koje je također znakovito. Sve što trebamo je sreća. Ali kakva sreća? Što je moja definicija onoga što me čini istinski sretnom? Nakon postavljanja tog, samo jednog od mogućih pitanja na izložbi, autorica pokazuje koliko joj je bitna komunikacija s promatračem i u vrlo efektnoj instalaciji koja je iznenađenje na kraju. Recimo samo da je s ove izložbe gotovo nemoguće otići bez osmijeha na licu, ili ako baš želite, sretan.

Izložba traje do 28. svibnja.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.