“NO SHOW MUSEUM” zbog niskih kriterija za umjetnost ne uspijeva predstaviti “ništa” kao “nešto”

U Laubi je u utorak, 6. listopada, u 19 sati predstavljen kustoski projekt “NO SHOW MUSEUM”, koji već više od dva mjeseca putuje po cijeloj Europi – poštanskim kombijem. Vozilom i projektom od siječnja 2013. godine upravlja švicarski umjetnik Andreas Heusser koji je odlučio oko 400 umjetničkih radova iz cijeloga svijeta inspiriranih “ničime” okupiti na jednomu mjestu, a zatim stvoriti vlastiti u obliku praznoga kombija. U sklopu predstavljanja projekta, za koji i sam autor kaže da ne zna je li umjetnički ili urednički, održano je predavanje i kratka virtualna šetnja kroz on-line muzej u kojemu su okupljeni svi radovi.

Osim virtualnih prostorija koje dijele njihovi radovi, Marcela Duchampa, Kazimira Malevicha, Mana Raya, Marinu Abramović i Richarda Serru, povezuje inspiracija u zajedničkom “ničemu”, koje je tijekom posljednja dva stoljeća postalo estetska kategorija kao lijepo i ružno, a ujedno moralna kao dobro i loše. “Bolje ništa nego nešto takvo”, uzvik je koji vrišti iz gotovo svakoga rada predstavljenog na internet stranici nepostojećega muzeja. Umjetnici nezadovoljni političkim, društvenim i vlastitim – duševnim stanjem kroz prikaze svoje percepcije “ništavila” pokušavaju izraziti želju za redukcijom informacija koje se kroz masovne medije sve više nameću kao nužnost, a koje im je zbog razvoja tehnologije i masovne komunikacije u posljednje vrijeme sve teže pratiti. Umjesto uokvirenih slika, ti autori na zidove postavljaju okvire bez slika ili prazna platna. Njihove skulpture od zraka nije moguće vidjeti, već eventualno osjetiti, a pjesme se izvode bez instrumenata jer note ne postoje. Otvoreni izložbeni tekstovi anonimnih autora na praznim policama u kombiju u “NO SHOW MUSEUM”-u igraju su mislima onih koji ih čitaju. Uglavnom filozofske ideje poput one “Look, here is nothing” na jednoj od polica proizvele su znatiželjne i zamišljene čitatelje, no bez promjene izraza lica zbog osjećaja potaknutih doživljajem ljepote – ili izgleda uopće. Autor na izloženom tabletu objašnjava da je “ništa” estetska kategorija, što je opravdan zaključak nakon prikupljanja par stotina estetski jako lijepih ili jako ružnih radova renomiranih umjetnika. Međutim, koliko “ništa” mora biti “nešto”? Smije li “ništa” biti “ništa” kada je riječ o umjetnosti?

Ništa kao odbijanje, Ništa kao praznina, Ništa kao smanjenje, Ništa kao izjava, Ništa kao uništenje… Nazivi “prostorija” u koje je podijeljena izložba pokušavaju objasniti da je ona dovoljno “nešto” da bi bila “ništa”. Radovi priloženi na web-stranici potvrđuju da je tako, uz besmislene iznimke koje se savršeno uklapaju u nepotpuni projekt. Autor projekta kaže da je “iza vrata svake sobe u internet-muzeju drugačiji koncept” od kojih “svaki prikazuje određeni aspekt ništavila”. Kada bi gramatika hrvatskoga jezika zabranjivala dvostruku negaciju, izjava “Heusserov projekt je ništa” bila bi potpuno opravdana. Djela iz kolekcija svjetskih muzeja u sklopu ove izložbe moguće je vidjeti samo na tabletu u virtualnom muzeju, pa kombi ostaje jedini opipljivi predmet cijelog projekta. Ono što autor zapravo želi poručiti jest: “Ništa je projekt”. Konceptualna umjetnost još je od svojih početaka 70-ih godina prošloga stoljeća omalovažavana zbog manjka materijalne forme te korištenja modela kroz koje je vidljiva navodno prevelika uloga određenih društvenih institucija kada je riječ o proglašavanju nečega (ili ničega) umjetničkim djelom. Razlikuju se i kriteriji procjene, pogledi ljudi na kvalitetu kad je riječ o umjetnosti. Neki bi rekli da je dovoljna igra riječima i praznim prostorom, dok drugi dolaze sa suludim zahtjevima za očitom estetikom slike, zvuka, poezije… Vizualnu umjetnost u ovome projektu moguće je samo “googlati”, pa se ono što u sklopu izložbe ima smisla realno ne može doživjeti.

“Neki umjetnici žele pokazati potrebu za renovacijom prostorije” postavljajući je u obliku praznoga prostora u fokus izložbe, govori Heusser, dok drugi time “ističu estetsku ružnoću sobe”. Govori i o umjetnicima koji ne koriste boju za slikanje, već misli, energiju, zrak i radioaktivni materijal. Umjetnički opus Ada Reinhardta, tako se primjerice, sastoji od gomile jednobojnih crnih platna. Moguće je vidjeti ih i razgledati izložene na web-stranicama muzeja. “Internet je prostor blizu ničemu, jer nitko ne zna gdje je zapravo”, objašnjava voditelj projekta koji je medij prenošenja svoga rada pokušao uklopiti u umjetnički izražaj. Mnogi umjetnici čija su djela dio arhive projekta “ne bi ih željeli vidjeti u muzeju kako skupljaju prašinu”, navodi Heusser, no nije li bolje to nego skupljati virtualne poglede? Nije li bolje skupljati prašinu u stvarnom prostoru gdje vlada stvarna percepcija, a promatrači mogu stvarno osjetiti?

“NO SHOW MUSEUM” je moderna izložba. Oni koji njeguju tradiciju složili bi se – premoderna. Međutim, instalacija poput one koja se sastoji od 100 000 odabranih misli i ideja koje se u promatrača usađuju hipnozom, pa se zatim nasumično u njemu aktiviraju sljedećih 38 mjeseci, može zabaviti mozak. Može inspirirati, potaknuti ideju, osvijestiti pojam. Može sve što može umjetnost. Doduše, vizualna umjetnost obično jednim prizorom, zaustavljenom slikom ili zaleđenim pokretom, potakne istu tu ideju i osvijesti taj pojam. Umjetnici čija su djela dio virtualne izložbe uspijevaju pregršt ideja složiti jednu preko druge, u slojevima boje ili gline. S druge strane, na izložbi ispred Laube svaka je ideja bila na svojoj bijeloj polici, pa su sve zajedno manje svijetlile od umjetničke slike s ekrana tableta. Ono što dodatno naglašava ironiju on-line izložbe jest činjenica da je na istom tabletu bila opisana zatrpanost modernog umjetnika informacijama zbog razvoja sredstava komunikacije. Nije li upravo zbog toga započelo to stvaranje umjetnosti u društvu s pogrešnim vrijednostima, to “ništa” što je bolje od postojećega? Izložba zapravo dokazuje upravo suprotno: Nešto je uvijek bolje od “ničega”.