„O tijelu duše” (Lj. Ulicka): Priče o ljubavi i smrti koje nas definiraju

Ljudmilu Ulicku upoznala sam kroz nekoliko njezinih romana, od kojih sam najviše zavoljela onaj naslova „Iskreno vaš, Šurik”. Nisam znala što očekivati od kratkih priča jer ju u tom formatu još nisam bila susrela, ali nešto mi je govorilo da se neću razočarati.

Genetičarka u književnosti

Ulicka je rođena 1943. godine u Baškiriji, a kad joj je bilo tek devet mjeseci obitelj se seli u Moskvu gdje je i odrasla. Živjeli su u komunalnim stanovima s mnogim drugim obiteljima, što je bila česta praksa u Rusiji u to vrijeme. Zanimljivo je da njezino formalno obrazovanje nema pretjerane veze s onim čime se danas bavi. Naime, Ulicka ima diplomu iz genetike i radila je genetičkom laboratoriju, odakle je otpuštena zbog tiskanja samizdata. Nakon toga počela je pisati kratke priče i crtice za djecu, a kasnije i romane.

Spisateljica s dušom

Ova osebujna spisateljica prije svega ”ima dušu”, kako mi to na ovim prostorima volimo reći. Konkretno, u zbirci priča „O tijelu duše” progovara o ljubavi, smrti i duši samoj kao nečemu između ta dva suprotna pola. Iako je, po našem pjesniku Marku Tomašu, ljubav ujedno i smrt („Ljubav pretvara čovjeka/u neopreznu budalu/zato je ona isto što i smrt” kaže Marko u svojoj pjesmi „Odgovor”), ovdje je ona svojevrsna pokretačka sila. Ali kako god pokretačka bila, svaka sila mora na kraju završiti – smrću.

Osvajanje smrti

U tom smislu, kako kaže Danijela Lugarić Vukas u svom tekstu „Osvajanje smrti”, smrt ovdje nije shvaćena kao neizostavan dio životnog ciklusa, nego i kao prijelaz u drugu dimenziju postojanja. U nekoliko priča to se doslovno i događa uz natruhe fantastike, pa tako u priči „Aqua allegoria” Sonja Solodova doslovno prelazi u drugu dimenziju nakon razvoda od supruga kad počinje jesti samo jabuke i piti jabučni sok, te se na kraju života potpuno preobrazi – u leptira. Nije njena duša napustila tijelo kao leptir, niti je ono ostalo poput ispražnjene ljušture, ona se doslovno učahurila i preobrazila. Duša i tijelo tu su svedeni pod isti nazivnik, a tjelesnost, materija i stvarnost kakvu poznajemo stavlja se pod upitnik.

Optimizam s uporištem

Dvije priče na mene su ostavile poseban dojam i o njima ću napisati nešto više, a ostatak ostaviti vama da otkrivate sami. Prva od te dvije priče ona je naslova „Alisa kupuje smrt”. Iz te sam priče naučila (da, doslovno naučila) da je bez ljubavi i brige za drugoga život baš isto što i smrt. Tu ćemo malo preformulirati Tomaševu izjavu da je ljubav isto što i smrt jer čovjeka pretvara u neopreznu budalu i iz tog maglovitog pesimizma (kojem sam i sama sklonija više nego ičemu drugome) preskočiti u ovaj neobični optimizam Ljudmile Ulicke. Njezin je optimizam neisforsiran, ima uporište i zato je prihvatljiv.

Ona koja zna što želi

Alisa je žena u godinama koja „s potpunom točnošću zna što želi”, nikada ni o kome nije ovisila, nije se strastveno zaljubljivala, nije trebala nikoga da bi bila potpuna. Cijelu je svoju mladost gledala majku koja je skakala iz veze u vezu, u svakoj od njih dramatično patila, rušila se pod ljubavnim jadima da bi si na kraju isto tako dramatično oduzela život. Alisa nije bila takva. Ona je bila staložena žena od 64 godine koja nije imala strahova. Sve dok se jedan dan nije onesvijestila u kupaonici.

„Alisa kupuje smrt”

Taj je dan za nju bio prekretnica. U Alisu se usadio strah od starosti i smrti i poželjela je i nad njima imati kontrolu. Potražila je liječnika koji bi joj dao dovoljnu količinu lijekova da ih čuva dok ne dođe trenutak (koji će, jasno, ona sama odrediti) da dostojanstveno ode. No, sudbina joj nije namijenila tako pomno isplaniran tijek događaja.

Sudbina ima svoje namjere

U sedmom desetljeću života Alisa se zaljubila. Popustila je i dopustila nekome da uđe u njezin savršeno posloženi život. Bio je to, ni manje ni više, liječnik kojeg je zamolila lijekove kojima bi si prekratila život. Paradoksalno, umjesto smrti, on joj je ponudio življenje. Proveli su tako neko vrijeme sretni, ali sudbina je opet imala druge namjere. O tim namjerama čitajte ako se odlučite posegnuti za knjigom, ja vam ih ne želim otkriti, ali kraj ide u prilog onoj staroj postavci da živimo dokle smo nekome potrebni. Također, ide u prilog i onoj da ljude najčešće najviše mijenja upravo – ljubav.

„Čovjek u planinskom krajoliku”

Druga priča koju bih izdvojila je „Čovjek u planinskom krajoliku”. Ona dijeli fantastične elemente s već spomenutom pričom „Aqua allegoria” jer i protagonist „Čovjeka” na kraju prelazi u drugu dimenziju ne mogavši se pomiriti s vlastitim tijelom koje mu je polako onemogućavalo da se bavi onime što jedino umije – fotografijom. I opet iz tijela ne odlazi samo duša, ono kompletno prelazi u drugu dimenziju, u krajolik koji je volio fotografirati. Tako mu je uspjelo ono za čime je cijeli život težio: spojio je čovjeka s prirodom.

Stalno je želio spojiti čovjeka s prirodom, ali razmjeri čovjeka i razmjeri prirode nisu se htjeli poklapati. Ponekad, kad bi ljudi dolazili u goste drveću, uspijevalo bi mu objektivom uhvatiti nijemi dodir čovjeka i drveta, čovjeka i grma, čovjeka koji spava na travi. Kao da se krajolik umarao i ukazivao čovjeku milost…

Kadar u kojem se odvija život

Ono što me zapravo ovoj pričici privuklo nije spomenuti moment fantastike, nego upravo nešto ljudsko, nešto iz čega bismo mogli mnogo naučiti kao društvo. Tolik, glavni lik ove storije, neprilagođeno je dijete siromašne žene koja je bila primorana raditi više poslova kako bi prehranila sina i sebe i nije joj ostajalo vremena za kakav kvalitetan odgoj mališana. On provodi dane sam u jednoj sobici promatrajući ptice na drvetu preko puta prozora, mijene godišnjih doba i sve to sam u tišini. Prozor tako biva poput kakvog kadra u kojem se odvija život.

Fotografska oprema

Kad Tolik krene u školu jasno je da nije za nju. Jedva se provlači, ide mu loše. No u njihovom trošnom stanu pronalazi u staroj škrinji fotografsku opremu i ostaje njome trajno fasciniran. To je jedino što ga zanima. Jednoga dana školski kolega poziva ga da se s njim upiše u fotografsku sekciju i to biva točka promjene u Tolikovu životu. U fotografiji briljira. Ubrzo postaje i asistent, ide mu odlično i samim time i životni uvjeti se mijenjaju i popravljaju. No, kao i u priči o Alisi, sudbina ima svoje planove, koje ću također ostaviti neotkrivene potencijalnim čitateljima.

Iz ove epizode jasno je da jedan sustav nije za nas sve. Po našim suhoparnim školama ugibaju razni talenti preopterećeni kompetitivnošću i jednoumljem. Mnogo je ”Tolika” koji nisu nabasali na staru fotografsku opremu ili dobili priliku upisati se u fotografsku sekciju. Oni su davljeni sistemom i uvjeravani da su ”zaostali” jer su drugačiji od drugih.

Tri stavke života

„Alisa kupuje smrt” naučila nas je da je za život potrebna ljubav i briga za drugoga, a „Čovjek u planinskom krajoliku” tom popisu dodao je i strast. Ne onu ljubavnu strast, nego strast za nečime što radite, više kao poziv, ono što nas čini potpunima. Neki sretnici imaju sve od ove tri nabrojane stavke, neki samo jednu ili dvije, ali sve nam to pokazuje da je i život neka vrsta prolongirane smrti ako se nema za što živjeti.

Zlatne niti u svakodnevnom sivilu

U ovom sam se tekstu dotakla samo nekoliko priča, ali i sve ostale bilo bi jednako važno i vrijedno spomenuti, no tada bi ovo preraslo u omanju knjigu pa vam prepuštam da ostale priče otkrivate sami. Ljudmila Ulicka izvanredna je pripovjedačica, a pod time mislim da je pripovjedačica koja uspijeva izvući zlatne niti iz sivila svakodnevnog života i naoko običnih životnih okolnosti. Vi ćete možda izvući neke druge priče kao najdojmljivije, ove koje sam ja izabrala možda će vam biti najslabije, ali čvrsto vjerujem da ćete među koricama ove knjige pronaći nešto za sebe.

I za kraj…

Vratit ću se još jednom na tekst Danijele Lugarić i to kako bih citirala jedan njegov dio jer savršeno objašnjava ono što se u svojoj srži treba reći o ovoj knjizi:

U kulturi koja svim silama nastoji nadvladati i ušutkati misao o vlastitoj smrtnosti, Ulickina knjiga – sugerirajući da bez poimanja vlastite smrtnosti i prihvaćanja njezine neupitnosti ne možemo spoznati vrijednost i užitke života – sugestivno i elegantno spori s današnjim imperativima vječne mladosti, pobjede, uspjeha i toksične produktivnosti kojima se naizgled pobjeđuje vrijeme i neutralizira njegovo protjecanje.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.