Obožavani strip slavi 45. rođendan
Prvi broj stripa Alan Ford svjetlo je dana ugledao u svibnju prije 45 godina kada su, tada anonimni Luciano Secchi (Max Bunker) i Roberto Raviola (Magnus), na tržište plasirali strip o tajnoj grupi nesposobnih agenata. Od tada je Alan Ford prešao dug i zanimljiv put, a horde njegovih obožavatelja i danas citiraju poznate krilatice poput “Cijena? Prava sitnica!” i “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“.
Razloge zbog kojih je ovaj strip stekao status kultnog i postao neizbježnim dijelom odrastanja ponajviše valja potražiti u samim likovima koji su, poput tadašnje (a i današnje) države, nesavršeni i prepuni planova koje nikada ne uspijevaju dostići. Fascinantna je činjenica da je strip u zapadnim zemljama bio potpuni fijasko, dok je u Hrvatskoj i rodnoj Italiji polučio takav uspjeh da ga se i danas, 45 godina nakon izlaska, rado čita, citira i skuplja, a njegovim autorima pripisan je status “zvijezda”.
Htio bih mnogo ali mogu malo
Humor koji koriste protagonisti Alana Forda toliko je banalan da je pronicljivo briljantan, a često u jednoj rečenici sažima čitavu životnu filozofiju, poput naslova jednog od brojeva: Htio bih mnogo, ali mogu malo. On zrcali srž ovdašnjeg mentaliteta i takvim samoizrugivanjem čitatelja na opušten i zabavan način zapravo suočava sa stvarnošću, na dlanu servirajući sve ljudske mane, potpuno ogoljene, ali ne i lišene smisla i ljupkosti.
I najzlobnije Fordove junake nemoguće je mrziti, oni su, kao i protagonisti, u svojoj živopisnosti “veći od života”, portretiraju ljudskost bez uljepšavanja i romantiziranja, ali čineći to na utješan, humorističan način. Može se reći da su junaci ovog stripa prvenstveno ljudske mane; naivnost (Alan Ford), pohlepa (Broj Jedan), lijenost (Debeli Šef), svadljivost (Bob Rock) i sve ostalo što je usađeno duboko u svakog čovjeka, u Alanu Fordu je dano “crno na bijelo” u svojem potpunom sjaju i bijedi. Takve su ljudske osobine bezvremena tematika te se tim epitetom može opisati i ovaj strip. Koliko je aktualan bio nekad, još je više danas, a u njegovom će humoru oni s razvijenijim smislom za psihologiju društva, uživati i u budućnosti.
Paralele s uređenjem bivše države nemoguće je previdjeti: sjedište grupe nespretnih agenata je u trošnoj cvjećarnici u kojoj se prodaje uvenulo cvijeće ili, u hitnim slučajevima, cvijeće od kartona, a tim carstvom rukovodi pohlepni paralitik čija je škrtost toliko popularna da se i u žargonu koristi izraz “Ah, kakva izdašnost!” kada se radi o presitnim svotama novca, a citat potječe od reakcije agenata grupe TNT na mjesečnu plaću od svega nekoliko centi. Toj tezi najbolje u prilog govore legendarni antijunaci poput Superhika, Tromba, trojice gradskih vijećnika, pokvarenog Tobije i generala Wara, čije se stvarne preslike lako prepoznaju u suvremenim društvima posvuda.
Posebna čar za ljubitelje Alana Forda definitivno su njegova Special izdanja, Zlatni klasici i Priče Broja Jedan koje opisuju povijesne događaje iz perspektive šefa grupe TNT koji je redovito njihov pokretač i glavni protagonist. Danas Alan Ford izlazi i u boji, novi se brojevi vjerno tiskaju, a stari, iz svih navedenih razloga, ne izlaze iz mode.
Zbog čega Hrvati obožavaju Alana Forda nije lako odgovoriti. Bila to nedvojbena sličnost s državom, politikom, mentalitetom ili pak jednostavan jezični izričaj i unikatan crtaći stil, jedno je sigurno. Satira Alana Forda je, poput ljudskih duševnih previranja, bezvremena, a 45. rođendan tek je početak njegovog života za kojeg se valja nadati da s pojavom novih medija neće upasti u krizu srednjih godina. Nije pretjerano ni reći da je Alan Ford više od stripa. On je životna filozofija, karikatura ljudskosti koja poznaje sebe, zna kakva je i kakav je svijet u kojem živi.