Odumrlo vrijeme ljubavi (“Everybody knows”, A. Farhadi)
Stari metalni kotačići se okreću, svaki okret izaziva pomak koji potom kreira vrijeme u opustošenoj unutrašnjosti zvonika crkvenog sata. Napuklo staklo, prekriveno prašinom, golublje gnijezdo i zidovi s urezanim inicijalima starih ljubavnika javljaju se u uvodnom kadru filma Everybody Knows. Potom kroz ruralni krajolik osunčanih vinograda pratimo dvoje ljubavnika koji su prije nekoliko desetljeća urezali svoje inicijale u sakralni prostor.
Prvo se javlja Laura (Penelope Cruz) koja je u posjeti, iz Bueno Airesa, malom španjolskom selu u blizini Madrida, sa svojom djecom – tinejdžerkom Irene (Carla Campra) i mlađim sinom Diegom (Iván Chavero), dok muž Alejandro (Ricardo Darín) zbog posla nije mogao doputovati s njom iz Argentine. Nakon toga vidimo Paca (Javier Bardem) i njegovu ženu Beu (Bárbara Lennie), suvlasnike jednog od obližnjih vinograda, koji su izvorno pripadali Laurinoj obitelji. Nekadašnji ljubavnici ponovno će se susresti na vjenčanju Laurine mlađe sestre Ane (Inma Cuesta).
Univerzalna tragičnost
Sve ovo zvuči mnogo bliže nečemu is opusa Pedra Almodóvara, mada režiju filma Everybody Knows ustvari potpisuje iranski redatelj, Asghar Farhadi, okrunjen s dva Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Iako smještena na područje Španjolske, u koju se odlično uklapa, drama ne odstupa u mnogome od redateljevog narativnog stila po kojem je radio dosadašnje filmove u Iranu i Francuskoj. Pred nama je još jedna autentična, kompleksna obiteljska drama, isprepletena intimnom misterijom i individualnom tragedijom karaktera.
Svi znaju da Laura i Paco dijele ljubavnu prošlost i sve se doima da je to ostalo u nekoj davnoj prošlosti. Anino vjenčanje odvija se normalnim tokom, okupljanje u obiteljskom domu, crkvena ceremonija, proslava u dvorištu kuće, gdje su pozvani svi od najbližih članova familije do sezonskih vinogradskih radnika migranata. Španjolci, Katalonci i Portugalci na jednome mjestu raduju se trijumfu ljubavi. Proslavu prekida nestanak struje, popraćen nestankom Laurine kćeri Irene. Kidnapiranje tinejdžerke podiže sve prisutne na noge te izaziva prečešljavanje događanja, kako onih u posljednjih dvadesetak sati tako i onih u posljednjih dvadesetak godina.
Motivi savršenog zločina
Još od filma Fireworks Wednesday Farhadi je uspostavio svoju redateljsku strukturu filmova, koju povremeno nadograđuje, konstantno popunjava intrigantnim pričama i njome osvaja prestižne filmske nagrade. Tako ni Everybody Knows nije nikakva iznimka. Prvih petnaest minuta filma upoznajemo se s ogromnim slavnim castingom koji igra obitelj, nakon čega se dešava (ne više) iznenadni okret u radnji (kidnapiranje), nakon kojeg slijedi detaljna analiza pojedinačnih postupaka karaktera, tako da se gledateljima servira dovoljno informacija kako bi sami otkrili radnju koju ćemo vidjeti nekoliko minuta poslije. I tako sve dok se problem ne riješi nakon čega se karakteri ostavljaju u novoj, nepoznatoj situaciji iz koje moraju dalje graditi odnose.
Plodno tlo vremena
Ovoga puta fokus Farhadijeve priče je protok vremena te ponos materijalnog posjedovanja. Pitanje vremena prožima se kroz sve audiovizualne aspekte filma. Vrijeme igra veliku ulogu od direktnih dijaloga, poput Pacovog pojašnjenja da je razlika između soka koji se cijedi iz grožđa i vina samo u vremenu koje je proteklo, preko suptilnih otkucaja zvonika koji se čuju u trenutcima kada otmičari napominju koliko vremena je ostalo obitelji da prikupi novac za otkupninu Irene do cjelokupnog odnosa Paca i Laure koji seže duboko u prošlost.
Farhadijevo tematiziranje ponosa i posjedovanja također je duboko urezano u kontekstualizaciju vremena. U jednoj sceni Laurin otac, glava obitelji, ljutito pita: “Je li je vlasnik zemlje onaj tko ju je posjedovao na papiru ili onaj koji je o njoj brinuo”. Mada sam odgovor koji dobiva u toj sceni ne igra neku veliku ulogu u priči, samo pitanje ostaje i evoluira čitavih 132 minute filma. Preko ovog pitanja redatelj propituje status radnika migranata, odnose karaktera prema religiji te pitanje značaja krvnih veza, odnosno je li otac djeteta onaj tko ga je začeo ili onaj koji odgaja i brine o tom djetetu.
Neplodno tlo ljudstva
Everybody Knows, jedna je od boljih drama nastalih u 2018. godini. Iako je još daleko predviđati potencijalne kandidate za Oscara, sve ostavlja dojam da Farhadija očekuje još jedna nominacija u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku. Ipak, veoma su male šanse da redatelj osvoji i treću prestižnu nagradu, uzimajući u obzir da je ovoga puta snimio prolaznu filmsku zabavu s velikim glumačkih imenima, a ne minijaturno kontekstualiziranje teških društvenih problema u kojima Američka filmska akademija, kao i mnogi gledatelji, izrazito uživaju i nagrađuju.
