OFF festival (dan prvi): Glazbeno savršeni festival nulte tolerancije prema alkoholu
Prvog pravog dana festivala otkrili smo iz kojeg razloga su provjere pri ulasku u kamp toliko rigorozne. Zabranjeno je unošenje bilo kakvog alkohola. Vrlo je frustrirajuće, kada pokraj svojeg šatora ne možete popiti pivo koje ste netom kupili, već to morate obaviti izvan prostora kampa, ili ne uopće. Još jedna neočekivana stvar jest da kamp nema pitke vode koja se ne plaća. Voda za pranje, umivanje i tuširanje je osigurana, međutim svugdje stoji da nije za piće. Ako želite piti, kupit ćete i vodu i pivo na šanku. Takva je politika, bezobrazno orijentirana na zaradu. Probali smo ovu iz pipe i još smo živi. Još jedna čudna stvar jest ta da se festivalski prostor otvara tek poslije 2 sata popodne, tako da prije toga ne možete pristupiti ni štandovima s klopom, ni prostoru s internetom i strujom.
Ovi nedostaci su izgleda nepopravljivi. Ili su način da se filtrira publika, da se reducira broj alkoholiziranih osamnaestogodišnjaka i otvori prostor malo sofisticiranijoj publici. Ili je to jedini način da se Poljake spriječi od pretjeranog alkoholiziranja. Nekoliko domaćih ljudi upozorilo nas je na to, da je to možebitan način prevencije pretjeranih ekscesa.
Kompletan festival smješten je na četiri pozornice, glavnu, sporednu i dvije manje, šumsku i eksperimentalnu. Koncerti obično počinju od 15 sati i traju do skoro 4 sata ujutro, što je poprilično kasno, te smo upravo zbog toga već prvi dan propustili jedan od must see bendova, Rose Windows. Ono što je najčudnije jest što se na prostor ispred pozornice ne može s pivom ili bilo kakvim alkoholom koji kupite na prostoru festivala. Sam festival i ono kako je uređen je zaista impresivan, dobar izbor hrane, solidna ponuda pića, ugodan festivalski prostor, s nebrojenim chillout barovima, odlična glazba. Mislim, zaista odlična, jer prvi dan nismo uspjeli vidjeti ništa što nam ne bi bilo odlično.
Prvi koncert koji smo pogledali bio je nastup Black Lipsa, koji je bio vrlo simpatičan. Garažni zvuk, delay vokal i reinkarnacija rockabillyja. Ništa posebno, ali zabavno. Hit koji sadrži fućkanje, bend koji cijeli pjeva, dakako ukomponirani su i elementi moderne glazbe i pripadajuće elektronike, međutim na momente djeluju kao međimurski punk bend.
E sad, koncert dana. Na jednoj od manjih, natkrivenih pozornica, nakon Black Lipsa svirao je finski psihodelični black metal bend, Oranssi Pazuzu, što bi u prijevodu bilo „Narančasti Pazuzu“. Ne znam kada sam u navedenom žanru gledao tako dobar koncert, a takvih koncerata sam se stvarno nagledao. Na njihovim albumima to zvuči puno slabije, vokal je prenaglašen a klavijature pretihe, međutim nastup uživo je upravo to popravio. Vokal je u ovom slučaju tek pozadinski, a klavijature dominiraju u kompletnom glasnom zvuku benda i dižu se do nemogućih visina. Space black metal, takvim mikro-žanrom je predstavljen njihov debi album „Muukalainen Puhuu“, no najbolje je kod kritike prošao prošlogodišnji „Valoinelu“ koji je zauzeo i dobar dio jučerašnjeg repertoara. Toliko sam oduševljen da je kompletan doživljaj jako teško verbalizirati. Genijalan koncert.
Paralelno, kako bi pokrili što više nastupa i iz istinske želje da vidi glazbu koju on zove “tropic”, nakon pola repertoara finaca, fotograf Nikola otišao je vidjeti Orchestre de Poly-Rythmo de Cotonou. Radi se o afričkom folk sastavu koji je izdao preko 50 albuma. Iako je uživao, kaže da je očekivao puno više instrumentalne virtuoznosti.
Jedan od suptilnih headlinera festivala je kroz Michaela Rothera ponovno oživljeni, legendarni Krautrock bend NEU!. Navedeni gospodin, potpomognut bendom Harmonia, izvodi pjesme oba spomenuta benda i svoju autorsku glazbu. Nevjerojatno je to koliko je ta glazba idejno blizu prethodnom kaosu kojeg je napravio Oranssi Pazuzu. Nemojte me krivo shvatiti, NEU! je plesna i relativno vesela, pozitivna glazba, dok se za Fince to nikako ne bi moglo reći, no spaja ih pristup građenju pjesama, instrumentalna repeticija, na kojoj obično profitira kompletna atmosfera i jedan određeni instrument. Nevjerojatna rock-repeticija potpomognuta nevinom i prozirnom, lako slušljivom proto-elektronikom. Stavite to u kontekst psihodeličnih sedamdesetih i utjecaj te glazbe na mlade bendove današnjice poput prije spomenutog finskog black metal benda, sličnost je nemoguće ne čuti. Isto kako sam nahvalio bend prije, tako ću reći da je Michael Rother napravio pravi mali spektakl istovremeno šamarajući žanrovsku popularnost rocka i smjer u kojem je otišla elektronska glazba, vraćajući sve na njihov početak i pokazujući na koji način doći do istinske glazbene katarze.
Najslabiji koncert večeri bio je Wolf Eyes, koji je vlasnik jako dobrog i obećavajućeg opisa na stranici festivala, no isti nikako nije opravdao. Trebali smo čuti glasni noise, post-metal free jazz, međutim bend radi neuvjerljivu kombinaciju noisea i rapa. Zašto neuvjerljivu? Pa zato jer je bend ima pretjerano energičan nastup. Gitarist se baca po pozornici, MC kombinira nekakvo deranje s rimama te istovremeno pokušava frajerski animirati nezabavljenu publiku, dok im kolega divlja na mini-klavijaturama koje su mu okačene o remen. Ovakvi nastupi vas izmore, pa ga nismo ni odgledali do kraja, već se zaputili prema kampu. Plan je bio pogledati i Rose Windows, no pokleknusmo pred umorom. Također valja napomenuti da je na glavnoj pozornici odmah poslije Michaela Rothera nastupao Neutral Milk Hotel kojega zbog guste satnice nismo uspjeli vidjeti.
Riječ je o glazbeno genijalnom festivalu, međutim festival se definitivno održava u krivoj državi, jer diskriminacija ispijanja pive pred pozornicom je nešto najridikuloznije ikad, u nešto liberalnijem okruženju ovo bi potencijalno bio jedan od najboljih festivala.
