Okus granice života i smrti (“Taste of Cement”, Z. Kalthoum)
Osim što filmskoj publici pruža uvid u recentnu dokumentarističku produkciju, ZagrebDox je i ove godine ovijen strastima prodiranja u goruće aktualne probleme sadašnjice. Stoga su se u ovogodišnjoj međunarodnoj konkurenciji našli filmovi u čijem su središtu životi onih koji se svakodnevno suočavaju s tragedijama i posljedicama rata u rodnoj zemlji. U svom se drugom dugometražnom dokumentarnom filmu, Taste of Cement (2017.), kao i u svojim prethodnim filmskim ostvarenjima, Ziad Kalthoum bavi trenutnim stanjem u Siriji gdje je i sam rođen te njezinim stanovnicima koji, u bijegu od rata, borave i djeluju izvan zemlje.
Sjećanje na slobodu
Taste of Cement u središte svog zanimanja smješta sirijske građevinske radnike koji u najvećoj libanonskoj luci, Beirutu, rade na izgradnji nebodera dok za to vrijeme njihova rodna zemlja Sirija trpi posljedice rata. Nakon završetka oružanog sukoba u Libanonu, onaj u Siriji još uvijek traje, a njihovi domovi postaju dimom progutane ruševine i žrtve svakodnevnih bombardiranja. Građevinski radnici, koji prema novim zakonima libanonske vlade kao izbjeglice ne smiju izići van nakon 19 sati, večeri provode zaključani unutar gradilišnog kompleksa ležeći na svojim prostirkama smještenim na tlu te se okupljaju oko malenog televizora i gledaju večernje vijesti koje im postaju jedini izvor podataka o stanju u njihovoj domovini.
Film prati naracija anonimnog sirijskog izbjeglice i građevinskog radnika koji se prisjeća svog života u Siriji okrećući se sjećanjima iz svog djetinjstva kada je očekivao povratak svoga oca, također građevinskog radnika, na čijim je rukama mogao vidjeti, osjetiti i okusiti cement. On predstavlja novu generaciju muškaraca koji kao građevinski radnici odlaze u Libanon, a zatim se vraćaju svojim razorenim domovima kako bi ih ponovno izgradili, ali i generaciju onih čija su ljudska i radnička prava potpuno osporena te iščekivana sa strepnjom. Potpuno odsječena od domovine, skupina se radnika svakodnevno suočava s poražavajućim i zastrašujućim vijestima stradavanja u Siriji prisjećajući se slobodnog života lišenog straha na čijim uspomenama počiva njihova nada.
Okus cementa ima okus smrti
Ziad Kalthoum njihovu turobnu i napornu svakodnevicu bilježi na iznimno poetičan i elegantan način. Naime, film je neosporno vizualno privlačan, a njegova estetika i elegancija počivaju na izvanredno vještom i inovativnom korištenju kamere te snažnim sekvencama. Monolog je anonimnog radnika strukturiran i oblikovan u priču u kojoj cement čini poveznicu između prošlosti i sadašnjosti te između života i smrti. Cement koji je kao dječak mogao okusiti na rukama svoga oca postao je onaj koji se rasplinuo u eksploziji njihovih domova te čijeg se okusa, zarobljen između teških betonskih blokova, ponovno prisjetio, prema je ovaj put, prema njegovim riječima, on izjedao njegov um.
Taste of Cement počiva na snažnom kontrastu između dvije zemlje, dvije različite tragedije te neprekidne i zastrašujuće buke koja ispunjava njihove živote. Njegovi su vrhunci zabilježeni u sekvenci koja bilježi večernje sate u kojima radnici prate različite izvore vijesti o stanju u Siriji u kojoj se glasovi televizijskih reportera preklapaju stvarajući buku te u paralelnoj, a na momente i asocijativnoj, montaži u kojoj je buka radova na gradilištu kontrastrirana s bukom bombardiranja u njihovoj domovini.
Prizori se gradilišta i njegovog okruženja izvode u impresivnim totalima u kojima se kamera smješta na neočekivana mjesta motivirana umjetničkim dojmom da bi, naposljetku, kulminirala u potpunoj rotaciji koja bilježi vožnju gradskom cestom. Taste of Cement bez sumnje cilja na emotivni, ali i umjetnički dojam, naglašavajući pritom poetiku svog izražavanja te estetiku svojih veličanstvenih totala i dubinskih mizanscena portretirajući živote onih koji danas žive u ratom razorenom svijetu u kojem povratak svojim domovima ostaje samo nada.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
