Oni plaču iza tamnih naočara – Dobri Isak uistinu je dobar

Na zapadu išta novo?

Godina u kojoj izlazi ovaj album pod nazivom „Mi plačemo iza tamnih naočara” je bogata kulturnim događanjima i ispunjena albumima od kojih će mnogi s vremenom postati kultni, značajni i podići brojne generacije i obilježiti im živote. Glazbene vijesti iz te 1984. obilježili su Bruce Springsteen i njegov „Born in the U.S.A.” i Bon Jovi svojim debitantskim albumom. Tu je i „Purple Rain”, „Footloose”, a Sade, Alphaville, Madonna i Wham! pune glazbeni program radio postaja.

Na našim prostorima se također događaju zanimljive stvari. Iz Zagreba ponovni udarac zadaje Azra s albumom „Krivo srastanje”, dok se iz Beograda javlja već vruća Riblja Čorba s live albumom „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”. U Sarajevu Sejo započinje voljeti Hanku i Šabana, po ulicama razbijati hipike – Zabranjeno pušenje objavljuje svoj debitantski studijski album „Das ist Walter”. Sve je prepuno života, no gledajući iz cipela današnjeg vremena na tu godinu, nešto drugo značajnije upada u oko i povlači za sobom dodatno pitanje.

Zašto je medijska pažnja zaobišla jedan od boljih bendova ExYu scene osamdesetih? Naravno, mislim na bend Dobri Isak.

Skriven dragulj u vremenu zlata

Kao veliki fanatik jugoslavenske glazbe, posebice novovalne scene, kada je vrvjelo kvalitetnim bendovima, ne mogu se prestati čuditi da sam jedan toliko veliki dragulj uspio ne čuti mnogo ranije. Samo to nam govori o manjku popularnosti i pozornosti koju je ovaj sastav zadobio. Možda i bolje, jer glazba ponekad biva poput dobrog vina, što je starija – to je bolja. Prvi i jedini album ovog, pomalo mističnog, sastava izašao je 1984. godine, ali na žalost nije zadobio pažnju koju je trebao dobiti. Rock kritičari toga vremena uglavnom su se bazirali na visoke mainstream bendove. Važno je za nadodati da je Dobri Isak došao na scenu u trećem valu novog vala, točnije u onom koji je bivao najmanje medijski popraćen.

Neki su govorili kako je to bio bend koji kopira, istrgani flaster odavno zacijeljene rane. Do nekih njihova glazba nije ni dospjela, ali nekima su se članovi sastava uspjeli i zamjeriti. Međutim, oni koji su dobili presnimku ovog sastava na kazeti vjerojatno ne žale što su ih imali priliku čuti.

1983. godine u Nišu na već tada bogatu lokalnu rock i punk muzičku scenu stupa Dobri Isak. U odnosu na Galiju, već tada etablirani rock bend, i Fleke i Kerbera, Dobri Isak će se pokazati kao jedan od rijetkih benda posebnog žanra u vremenu striktnog glazbenog pravca.

Te su godine Predrag Cvetičanin (gitara, vokal), Zoran Đorović (gitara), Branko (bas gitara) i Boban (bubnjevi) osnovali Dobri Isak. Sastav koji će postati skriveno blago istraživačima glazbe, koja je prošla ispod radara glavnog svjetla pozornice. S prvim nastupima u zadimljenim klubovima i birtijama (jer tamo se svira u početku rock karijere) počinju okupljati oko sebe ljude koji opažaju njihovu glazbu. Time dolaze do prvog demo snimka i šanse za studijsko predstavljanje publici. No nažalost, bend se ubrzo nakon toga raspada.

Nakon nekoliko mjeseci, Cvetičanin je s basistom Milošem Miladinovićem i bubnjarom Sašom Markovićem reformirao sastav i dao novu priliku da s njihovih pojačala zvuk poleti. Bend započinje svirati i raditi na albumu, a 1984. godine sav se trud vraća. Objavljuju prvi, ali i jedini album pod nazivom „Mi plačemo iza tamnih naočara”, koji je izdao Niški Studentski kulturni centar (SKC).

Hod praznim, kišnim ulicama

Svojim pjesmama stvaraju doista poseban ugođaj i mistično okruženje. Svojim zvukom zadiru u neznane prostore, daleke, tamne i mistične, one koji su ponekad predmet pogibije i izbjegavanja. Zvuk ovog sastava koji vam se prezentira u samo jednom albumu i koji je vrlo vjerojatno svoju inspiraciju pronašao u bendu Joy Division od vas može načiniti svašta.

U određenim trenutcima tjera vas da se nemilosrdno gibate po prostoru oko vas, fokusirajući se na progresiju bas gitare i njenih visećih žica striktne ritam progresije, koja vodi pjesmu u pravom punk goth, dark punk stilu. Skačući, potiljak se može naježiti, a majica oznojiti i dah uspuhati, ali vi ni u jednom trenutku ne prestajete očekivati sljedeću pjesmu. Na druge trenutke stavlja vas u situaciju gdje nepomično sjedite, pušite cigaretu ispod male sobne lampe i promišljate anksiozne misli, iako vesele volje do toga trenutka nije manjkalo. Time pokazuju pravu moć glazbe i daju vam do znanja da ste dobar slušatelj.

Ispravni i neprekidani ritmovi bubnjeva gnjevno vode pjesme, kada se na to uključi već spomenuta progresivna bas gitara kimanje glavom je neizostavna nuspojava ovog albuma. Na to, gitara radi efekte koji pristaju mističnom okruženju samog sastava. Daje spore note, u laganim pjesmama potiho se ubacuje gitarska žica, dok na onima, ritmično jačim, gitara postaje sredstvo boli i čudnog zvuka koji nadopunjuje već sasvim dobro popunjeni zvuk punka, točnije, post punka.

Upečatljivi tekstovi

Povrh svega spomenutog imamo vokal i liriku. Kada bi slušali vokal kao izdvojenu traku bez instrumenata dobili bi dojam da još nije spreman, kao da treba brušenje. No to je ključ, on bi vas također vodio i nosio ugođajima koji ovaj sastav stvara. Uistinu sam uvjeren kako niti jedan drugi vokal ne bi tu zadaću mogao ispuniti ovako vjerodostojno.

Tekstovi ovog benda zbilja su osebujni. Kao avangarda vremena i tekstova koji su se tada pjevali, van mainstreama, odnosno ljubavnih ponešto površnih riječi, stihovi ovog sastava su mistični, bolni ali ljepljivi, jer kada čujete samo stih, osuđeni ste saznati istinu.

Na prvu Dobri Isak ispada iz okvira sa stihovima kao što su „Isus nosi krst na leđima, Isus gleda svojim očima, Isus zna ko sam ja , Isus zna gde sam ja” Osim izvanserijskih riječi, kao ovaj spomen Isusa, tekstovi govore o problemima, udaljavanju, zarobljenosti u tamnoj kutiji bez trunke svjetla. Prodiru okove i pjevaju o psihološkim aspektima mladih i bezgraničnoj problematici mentalnog zdravlja, u refrenu kao što je ovaj: „Ona se kat, kat , igra nožem, ona se igra nožem”. Za 1984. godinu nije normalna pojava pjevati o rezanju oštrim brijačima.

Dobri Isak uistinu je dobar

Imajući to sve u glavi, ovaj sastav, ako ništa drugo, zaslužuje barem jednu šansu – vozit će vas i neće stati. Stvorit će mistični osjećaj i sliku kao da hodate mračnim i kišnim ulicama, u kasnim satima, sami – bez ikoga, ne obraćajući pozornost na rijetke prolaznike i udaljena svijetla s fara automobila. Kao što bi prava glazba trebala činiti. Već nakon te jedne šanse, tog prvog slušanja znat ćete na čemu stojite. Ili se lijepi uz vas, ili ne. Izvan toga, ovaj sastav vjerodostojan je prikaz jugoslavenske post punk i dark punk scene, koji je svoj posao radio, i odradio na vrlo specifičan i zanimljiv način.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.