„Mali Dieter želi letjeti“ Wernera Herzoga ili dobar film je dobar film
U sklopu ciklusa Hall of Fame, sinoć je u DokuKinu u suradnji s Goethe institutom prikazan dokumentarac slavnog njemačkog redatelja hrvatskog podrijetla Wernera Herzoga „Mali Dieter želi letjeti“. Nakon filma uslijedio je razgovor s gostom večeri, redateljem Ivanom Ramljakom koji je potaknuo zapanjujuću angažiranost među publikom.
„Mali Dieter želi letjeti“ film je o američkom vojnom pilotu njemačkog podrijetla koji je za vrijeme Vijetnamskog rata, nakon što se njegov avion srušio, bio zatočen i mučen od strane vijetnamskih vojnika. Priču o neobuzdanoj strasti prema letenju koju je Dieter razvio još u dječačkim danima, kako ju je konačno svojom upornošću uslišao i kako je ona uvjetovala ostatak njegova života, iznosi sam Dieter rekonstruirajući za oko kamere uzbudljive, ali i zastrašujuće događaje svoga života. „Death didn’t want me.“ – Dieterove su riječi koje su, koliko god nevjerojatno zvučale dolazeći iz njegovih usta, zaista istinite. Brojni izazovi koje je proživio za vrijeme zatočeništva, ali i u svojoj mladosti te puka sreća koja mu je omogućila da se u Ameriku vrati živ, dokaz su koliko Dieter smrti nije bio drag.
Iako je formalno riječ o dokumentarnom filmu, Herzegov stil nameće niz kontroverznih pitanja koja se prvenstveno tiču vjernosti žanru. Herzog, kako ga je Ivan Ramljak prozvao, manipulator je i provokator koji, iako je i sam snimao dokumentarce, dokumentariste naziva knjigovođama. Ekstatična istina koja je Herzegova nit vodilja kontrira uobičajenom shvaćanju dokumentarizma kao prikaza netaknute stvarnosti (koje Herzog dapače, osuđuje). Pitanje stupnja istinosti dokumentarizma jedno je od onih vječnih pitanja među filmskim redateljima i filmolozima. Sam Ramljak kaže kako nema apsolutne istine, za njega pravi cinéma vérité eventualno bi se mogao postići skrivenom kamerom. Ono što Ramljak naglašava kao bitnim nije istina nego funkcionalnost i kvaliteta filma.
Upitnost određenih scena u „Mali Dieter želi letjeti“, među određenim dijelom publike (nakon što im je otkrivena) izazvala je burne reakcije, a neki su se čak osjećali razočaranima i izdanima. Mnogi su se zatekli opterećeni pitanjem što je onda uopće dokumentarni film ako ne vjerna slika izvanjskoga svijeta, čemu služi ako ne prikazuje istinite, a ne izmišljene događaje? U Ramljakovom idealnom svijetu etikete između igranog i dokumentarnog filma trebale bi nestati, „dobar film je dobar film“ – zaključio je Ramljak.
Iako bi u tome stavu Ramljak sigurno našao one koji mu se protive, takvo razmatranje riješilo bi niz kategoričkih problematika. Ono što je sigurno, svaka režija i montaža, dokumentarnog ili igranog filma alteriraju stvarnost samim svojim postojanjem. Film je medij koji nije puko oslikavanje svijeta, a traženje istine unutar njega čini se jednako besmislenim kao traženje istine u životu jer, što je na koncu istina? Kako je Ramljak nekoliko puta istaknuo treba se voditi estetskim kvalitetama i pustiti redatelju da se izrazi kako on smatra da je najbolje. Na koncu, dobar film je dobar film!
