“Otac” (Festival svjetskog kazališta): Kada ples i glazba govore više nego riječi
Druga predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta je Otac (Vader) belgijske kazališne skupine Peeping Tom. Umjetnički voditelj skupine Franck Chartier i ovog puta potpisuje kompletan autorski projekt koji bi trebao biti početak nove trilogije ove neobične skupine.
Ono što je specifično za skupinu, i što u samom početku osvrta valja neglasiti, jest njihov posve unikatan pristup kazališnoj umjetnosti te njegovanje osebujnog stilskog izričaja. Iako se smatraju dramsko-plesno-glazbenim kazalištem (i svi su ti segmenti zastupljeni u njihovim predstavama), prvo što primjetite je atmosfera koju pojedina predstava emitira. To je najbitnije – ne ispričati radnju, već prenijeti ugođaj, emociju, i na taj način utisnuti doživljaj. Njihove su predstave kao poezija, samo što se ne koriste riječima, već plesom, glazbom, scenografijom i kostimima.
O radnji predstave više nam govori programska knjižica i web najava no ono što vidimo na sceni. Dramski segment zastupljen je isključivo u malobrojnim monolozima i dijalozima koji gotovo da su proizašli iz teatra apsurda, a ono što jest rečeno prvenstveno pridonosi atmosferi predstave, a ne iznosi nikakvu radnju. Paralelu mogu povući s glazbom – islandski bend Sigur Ros svojim specifičnim glazbenim izričajem stvara određeni ugođaj, a činjenica da pjevaju na izmišljenom jeziku (nema priče, smislenog teksta) nikome ne smeta, kod njih vokal samo pojačava ambijentalni doživljaj. Na glazbu benda Sigur Ros sam naviknut, no doživjeti tako nešto u kazalištu drugačije je i strano iskustvo.
Predstava je smještena u dom umirovljenika, a po scenografiji i kostimima odiše duhom socijalističkog razdoblja, motiv koji dodatno pojačava velebni crveni tepih koji dominira scenskom slikom. U takav ambijent dolazi Otac (Leo de Beul) koji mora naučiti živjeti u novom okruženju. Iako najava predstave spominje njegovo preispitivanje smisla života, iz njegovih radnji meni se čini posve jasnim – Otac je ženskaroš slobodnog duha koji ne želi biti zatočen i sputan u domu umirovljenika, ali kada se već našao tamo iskoristio je priliku da sjedne za klavir ili skupio energije da pozira pa da izmami pažnju i uzdahe sustanarki penzionerki, a jedino što mu (još) znači u životu je malo glazbe.
Veću konfuziju u predstavu unosi lik njegovog sina (Simon Versnel) koji ga u par navrata posjećuje, a između tih posjeta imamo osjećaj kao da vrijeme na tom mjestu stoji. S odmakom predstave i sin ostane zarobljen u toj vremensko-prostornoj rupi. Radnja postupno postaje još konfuznija pa se kasnije drugi likovi njemu obraćaju kao svojem ocu, da bi na kraju on ispao još jedan od stanara umirovljeničkog doma – samo nismo sigurno je li tamo kao korisnik doma ili zaposlenik.
Na sceni se nalazi čak 17 izvođača, od kojih je veća polovica skupina umirovljenika koji su puki statisti i dodatno dočaravaju taj apokaliptični ambijent prostora zarobljenog između smrti i života. Zanimljiva je činjenica da Peeping Tom u svakom gradu surađuju s “lokalnim” stanovništvom, umirovljenicima koji statiraju u predstavi, pa je tako i ovdje 10 hrvatskih umirovljenika dobilo priliku dijeliti pozornici s ovom osebujnom skupinom.
Plesni segment izvedbe je puno prezentniji i uvjerljiviji, za što je zaslužno preostalih pet izvođača predstava (Tamara Gvozdenovic, Hun-Mok Jung, Yi-Chun Liu, Maria Carolina Vieira te Brandon Lagaert), pet mladih plesača koji izvrsno vladaju scenom, donoseći scenski pokret koji prikazuje grotesknu bol, u skladu s cijelim ambijentom. Pokret i ples su uistinu odlični, tih nekoliko mlađih plesača svojim solo točkama zapravo nose cijelu predstavu. Njihovi su pokreti u izravnoj suprotnosti sa statičnošću umirovljenika-statista pa kao pravo pitanje predstave isplovljava koji je njihov smisao života, ako su već ovako mladi zarobljeni u tom prostoru gdje moraju njegovati stare i nemoćne te za njih nastupati, pjevati im i glumiti.
Treći segment kazališta, glazbeni, u ovoj je predstavi za mene bio razočaravajući. Odnosno, glazba je odlična, izvrsno se uklapa u ambijent i sanjarsku priču predstave – jazz, šansone, sof rock poput Feelings Morris Alberta i nekoliko ambijentalnih instrumentala – što je još jedan u nizu dokaza stilske profinjenosti skupine Peeping Tom, no neshvatljivo mi je zašto je sva glazba na playback, iako su na pozornici klavir, bubnjevi i gudački instrumenti. Doduše, izvođači se ni ne trude pretvarati da sviraju te instrumente (uglavnom ih “sviraju” statisti-umirovljenici), ali na taj se način podcjenjuju glumci koji su i odlični svirači, njihove se vještine marginaliziraju.
No Peeping Tom tu ne staje, čak je i dio govora nasnimljen i reproduciran pa zapravo svjedočimo tek nekolicini govornih sekvenci na kineskom, koje podsjećaju na top-shop najave i drugorazredni talk show, te jednom upečatljivom monologu Brandona Lagaerta, u kojem se njegov lik obračunava sa svojim ocem, a ujedno i sa svim svojim traumama te potisnutim osjećajima. Iako se na kraju možemo zapitati je li otac ili njegov sin taj koji ostaje zarobljen u domu. Odnosno, koji je od njih dvojice otac iz naslova i opisa predstave, jer obojica završe u toj crnoj rupi slobode izbora, prepušteni svojoj savjesti i preispitivanju vlastitog života.
