“Teškoće s izražavanjem” (Teatar &TD): Kompleksni likovi u bijegu od stvarnosti
U Teatru &TD 9. je veljače premijerno izvedena predstava “Teškoće s izražavanjem” u režiji Edvina Liverića. Iako nije riječ o prvom hrvatskom uprizorenju nekog teksta argentinsko-francuskog autora Raula Damonte Botane, poznatijeg pod pseudonimom Copi, on je u našim krugovima poprilično nepoznat autor. Originalni naslov teksta je L’homosexuel ou la difficulté de s’exprimer, iz kojeg se djelomično da naslutiti kakvim se temama u svojim tekstovima bavio Copi, i sam homoseksualac. Liverić, uz režiju, potpisuje i prijevod teksta te izbor glazbe.
Radnja predstave prati tri lika – to su muškarci koji o sebi govore u ženskom rodu, tako se ponašaju i oblače, a seksualno ih privlači muški spol. Drugim riječima, homoseksualci, jer ih privlači isti spol, i transvestiti, jer preuzimaju druge rodne uloge. Već iz ovog uvoda jasno je da je riječ o likovima koje nije lako opisati, a još je teže sumirati njihove međusobne odnose. Ti likovi su gospođa Simpson (Bojan Navojec), Irina (Dean Krivačić) te gospođa Garbo/Garbenko (Dado Ćosić), a uz njih se u predstavi pojavljuje i Puškin (Vesna Stilinović).
Cijela se predstava odvija u prostoru u kojem stanuju Simpson i Irina prilikom „posjeta“ gospođe Garbo. To je jednostavniji dio za razaznati. Zbunjujuće je npr. to što oni govore da se nalaze usred Sibira, da je Garbo do njih došla na psećim saonicama (i ako je tako, zašto dok ona ulazi iz pozadine dopire prigušena elektronska glazba kao da je u blizini neki noćni klub) ili da čekaju muža gospođe Garbo kako bi pobjegli u Kinu. Sve je to zapravo njihova igra i bijeg od stvarnosti, svijet koji su konstruirali svojom maštom kao što su konstruirali i sami sebe, jer takvi kakvi jesu ne mogu pronaći svoje mjesto u realnosti, a vjerojatno ni ne mogu biti prihvaćeni u njoj (uostalom, o tome govori i naslov predstave). Svjesni su da su marginalna društvena skupina, pa se vjerojatno i zato „smještaju“ u rubne prostore poput Sibira i bježe u egzotične krajeve poput Maroka i Kine, iako smo svi svjesni da se u stvarnosti nikada neće maknuti iz tog stana.
Njihova je pozicija nezavidna jer su zbog svog (prirodnog) izbora i tjelesno-mentalnog stanja u nemogućnosti slobodno djelovati u svijetu u kojem ipak prevladavaju neke druge društvene norme, no istovremeno imaju neizmjernu slobodu, kakvi mnogi ljudi nikada neće pojmiti, u mašti i kreiranju svog vlastitog svijeta, u kojem donekle mogu pronaći sreću i zadovoljstvo. Problem je u tome što je tanka granica između njihovih maštarija (npr. kako će Irina i Garbo pobjeći u Kinu ili kako je Irina trudna s Garbinim djetetom) i njihovih stvarnih odnosa te oni cijelo vrijeme plešu na rubu tih dvaju svjetova, što je povremeno zbunjujuće za gledatelje kao što je zbunjujuće i njihovo rodno određenje, no to nije nužno nedostatak predstave. U toj cijeloj igri javlja se opasnost da likovi u potpunosti izgube dodir s realnošću te da njihove maštarije postanu iluzije, što se zapravo i dogodilo Irini.
Što se tiče likova, počet ću s Ćosićevim likom jer je on/ona zapravo dvostruka ličnost. Kao žena, ona je gospođa Garbo, diva koja na scenu ulazi u maniri istinske drag queen, u bijelom krznenom kaputu i šubari, s prišivenom plavom valovitom kosom te u svjetlucavim tajicama i potpeticama. Samo ime koje si je nadjenula asocira na jednu od najvećih holivudskih diva, Gretu Garbo, što daje legitimitet njenoj pojavi. Garbo je idealistkinja koja još uvijek vjeruje u sretan kraj, pa makar taj kraj morao biti zamišljen. Ujedno je i romantična duša koja je Irini došla izjaviti ljubav, što je jedna od okosnica cijele predstave.
No, gospođa Garbo je istovremeno Garbenko, njen muž iliti muška strana ličnosti. Dakle, Garbo/Garbenko se bori sam(a) sa sobom u određivanju vlastitog roda i ličnosti, a pritom su te dvije ličnosti, krajnje apsurdno, bračni par. Štoviše, iako taj dio nisam u potpunosti razumio, čini mi se da je Garbo/Garbenko zapravo hermafrodit s muškim i ženskim spolnim obilježjima te se ne može odlučiti koji spol i rod želi biti. Naginje ženskom rodu – na sceni je cijelo vrijeme gospođa Garbo, dok Garbenka fizički vidimo samo u jednoj sekvenci, u izvrsno odigranom monologu Dade Ćosića u kojem on zapravo igra dijalog između Garbenka i gospođa Garbo, brzo se prebacujući iz jedne u drugu ličnost te u kojem i upućuje na podvojenu ličnost tog lika. No, Garbenko je svejedno prisutan u liku gđe Garbo – ona ga stalno spominje, čeka ga kako bi mogli otputovati, priča povijest svog života i njihovog braka, a mogla bi ga napustiti samo ako Irina pođe s njom, jer Irinu voli i ona bi joj dala sigurnost i motivaciju da konačno odbaci jednu od svojih ličnosti.
Gospođa Simpson i Irina su u nekakvoj vezi i žive zajedno, no to je daleko od nekog normiranog shvaćanja intimne veze. U njihovim igrama Simpson je Irinina majka. To saznajemo odmah na početku, iako nakon toga slijedi rečenica kako već duže od tri mjeseca nisu spavale zajedno, što je tek prvi u nizu upitnika koji gledateljima iskaču iz glava, no ubrzo se shvati da one nisu zaista majka i kćer već je to sve, kao što sam već opisao, roleplay. No, njihova veza očito nije ni primarno seksualna jer se Irina seksa sa svima na koje naiđe (kad smo kod toga, seksa se i s Garbenkom i s gospođom Garbo), ali očito ne i kontinuirano s gospođom Simpson. Njihova je veza više skrbnička, a otuda i analogija majka-kćer.
Simpson brine o Irini i njezinim osnovnim ljudskim potrebama jer je ona u potpunosti nesposobna brinuti sama za sebe i ponaša se poput djeteta. Simpson ju hrani, pere, vodi na wc, a Irina djeluje samo kroz osnovne „životinjske“ nagone – kaže kad je gladna, kad mora na wc i seksa se, i to bilo kad, bilo gdje i s bilo kim, bez ikakvih normi i pravila. Možda ona i može sama funkcionirati, no to zasigurno ne želi činiti jer obožava biti u centru pažnje i obožava raditi probleme i nered.
Uz to je i patološka lažljivica – kada ju Garbo ispituje o njenoj prošlosti mulja iz pitanja u pitanje i nema te sile koja će je natjerati da progovori istinu. Za nju njihov svijet nije maštarija kojom si umjetno uljepšava sumorno životno okruženje, za nju je to iluzija u kojoj živi i kategorički odbija svaki povratak u realnost. Destruktivna je, prvenstveno prema samoj sebi, a pritom nema kontrole ili morala, zbog čega bih rekao da je Irina psihički bolesnik (sve su one/oni, na neki način, nestabilne).
Gospođa Simpson je određena suprotnost likovima Irene i Garbo. Ona živi u stvarnosti, nikakve maštarije nju neće u potpunosti preplaviti ili obuzeti, a njima se prepušta isključivo radi zabave, ne zbog potrebe da pobjegne od stvarnosti. Simpson je sporedni lik u predstavi, s obzirom na to da je okosnica odnos između Irine i Garbo/Garbenko, no Bojan Navojec je svojom izvedbom lik učinio ravnopravnim s ostalima.
Glumačka postava predstave zaslužuje posebne pohvale jer su, jednostavno – izvrsni. Krivačić, Navojec i Ćosić izgradili su kompleksne, ali uvjerljive likove koje igraju s puno autoriteta, što se posebice treba honorirati s obzirom na to da je riječ o likovima koji se ne susreću često u svakodnevnom životu, ali ni u kazalištu. Moglo je tu svašta poći po krivu, moglo je prijeći u karikaturalnost, no srećom nije. Navojec je najmuževniji transvestit, čak pomalo i nezgrapan u svojoj ženstvenosti, no upravo zbog toga i sjajan. Krivačić kao Irina oduševljava, a svoju je ulogu gotovo u potpunosti izgradio na izrazima lica i tonu glasa, što se čini nevjerojatno jednostavno, ali iznimno efektno. Ćosić se ovom ulogom prometnuo, ako ne i potvrdio kao najbolji mladi glumac u Hrvatskoj i u potpunosti suvereno i ravnopravno igra uz starije i puno iskusnije kolege, iako je tek završio ili upravo završava studij glume na ADU.
Pohvalu zaslužuje i Vesna Stilinović za svoju malu ulogu Puškina, koji se kao deux ex machina pojavljuje na samom kraju predstave i na neki način razrješuje sukob između likova, a time i samu predstavu – Irina počini samoubojstvo (na podosta bizaran način, kao što je i sve što čini), dok se Simpson i Garbo suočavaju s realnošću. Iako je na sceni kratko, Stilinović djeluje iznimno autoritativno i utjera strah u kosti gospođama Simpson i Garbo.
Najbitnije prilikom gledanja predstave “Teškoće s izražavanjem” je u potpunosti odbaciti sve predrasude, stereotipe, normativne društvene vrijednosti kojima smo okruženi i srušiti vlastite okvire o percepciji normalnoga, a posebice formulacije navike – nemojte pogledati predstavu i reći da niste naviknuti na to što je prikazano. Rijetki su na to „naviknuti“, posebice zbog brojnih bizarnosti u odnosima među likovima, postupcima likova i jeziku (npr. Irina na samom početku predstave kaže da ide posrati dijete, misleći pod time na pobačaj). Dakle, ako se oslobodite okova predrasuda i vlastitih ukusa u smislu da vam nešto može zvučati degutantno i neprikladno, zaista možete uživati u predstavi, u vrhunskim glumačkim izvedbama i uz to se poprilično dobro nasmijati. A pritom možete dobiti barem mali uvid u jednu dosad poprilično zanemarivanu društvenu skupinu, ma koliko god ona bila bizarna.
