PAIN AND GLORY: Vječna ovisnost o ljubavi i umjetnosti Pedra Almodóvara

Sredovječna muška figura, tamnije puti, blago sijede brade i guste kratke kovrčave kose, pokušava suspregnuti misli i osjećaje zaglušujućim zvucima vodenog pritiska u ušima te galonima vode na koži, bazena u koji je zaronio. Uvodni kadar Pain and Glory daleko je dinamičniji, misteriozniji i jednostavniji od bilo čega što smo do sada vidjeli u dvadeset filmova velikoj karijeri Pedra Almodóvara.

Španjolski filmski maestro koji je u posljednjem desetljeću krenuo lagano gubiti na kredibilitetu i poštovanju svoje publike, vratio se s filmom koji je u svakom aspektu drugačiji od njegovog dosadašnjeg rada, ali i dalje, na prvu autentično almodovarski.

Pain and Glory  prati Salvadora Malloa, fiktivnog filmskog redatelja, čija karijera je lagano na zalasku. Mallo je u svojim ranim godinama kreirao niz remek djela koja fanovi još uvijek prate te lokalne kinoteke već kreću lagano puštati kao retrospektive. Ipak, Salva u proteklih nekoliko godina nije kreirao niti jedan film, te sve svoje vrijeme provodi opsesivno tražeći odgovore na niz filozofskih pitanja, i boreći se s nizom bolesti, koje su mu godine donijele. U potrazi za odgovorima na životna pitanja, stari redatelj putuje kroz svoja emocijama nabijena sjećanja s jedne strane te niz spiralu heroinske ovisnosti s druge.

Trailer screenshot

Životno djelo

Almodóvar je prije trideset i devet godina započeo svoju karijeru dugometražnih igranih filmova sa simpatičnim i jednostavnim queer komedijama koje su se oslanjale na specifične lokalne karakterne arhetipe, dok je sama radnja uvijek bila svedena na nespretnu igru glamurozne sudbine i slučajnosti.

Njegovi radovi iz kasnih devedesetih/ranih dvijetisućitih koji su Španjolcu donijeli slavu, bili su teške melodrame centrirane na predivne, uzorne žene, njihovu snagu i smirenost i u trenucima najvišeg bola. Pain and Glory istinski se može vidjeti kao kulminacija umijeća rada i refleksije na prethodnih dvadeset filmova.

O boli, opsesiji i ovisnosti

Narativna linija filma smještena u sadašnjost prati starog Salvadora i igra se s dobro poznatim karakternim arhetipima i komedijom na novi, zreliji način. Tu između ostalog pratimo kako Salva i njegov dugogodišnji prijatelj/glumac iz ranih filmova Alberto (Asier Extandia) jedan drugoga provociraju i pomiču u nove životne ponore.

Koliko god je Alberto neodgovoran, on je sušta suprotnost od pedantnog Salve te iako se čini da ovisnost o heroinu i uživanje u mizeriji kreću od njega, impresivna je snaga Almodóvarom biografiziranom redatelju da se preokrene iz žrtve u opresora.

O prošlosti, sadašnjosti i stvarnosti

Kada je u pitanju narativni tok smješten u Salvinu prošlosti, gledamo njegovu mladost i otkriće svega što će jednoga dana postati njegova točka opsesije. Tu je i njegova majka Jacinta (Penelope Cruz), i iako je daleko od centra događanja, ona je i dalje velika i nesalomljiva almodóvarovska žena koja nadilazi svaki val loše sudbine koji joj život može servirati.

Ono što je tako novo i neviđeno u dosadašnjem Almodóvarovom radu je fokus na mušku figuru i način na koji se preko nje izbacuje bujicu misli o ljubavi, ovisnosti, bolesti, umjetnosti. Unutarnji bol i Salvine misli ne ostaju striktno na Antoniju Banderasu da ih izbavi kroz svoju glumu – Almodóvar ih dodatno pojačava grozničavim montažama nesvakidašnjih kadrova, jarkim bojama te dobro prepoznatljivom melodramatičnom glazbom.

Trailer screenshot

O otkrivanju seksualnosti

Još jedan aspekt filma koji je nesvakidašnji za Almodóvara je dublja, emotivna reprezentacija homoseksualnosti. Kroz oba filmska narativa u pozadini vreba ozbiljna i zanimljiva priča, o tome što je ustvari mladog Salvadora probudilo i usmjerilo ka umjetnosti te kako se Salva na zalasku karijere pokušava još jednom vratiti i osjetiti taj nekadašnji nedužni naboj emocija, u dubini propadajućeg tijela, koji ga je davno pogonio.

Tek u samoj kulminaciji filma, nakon što se figure prošlosti i sadašnjosti susretnu, postaje jasno koliko su ljubav i tjelesnost istinski pokretač fiktivnog redatelja.

Pain and Glory je već proglašen Almodóvarovim 8 1/2. I doista, biografizam te redateljeve divlje misli o apstraktnim konceptima, bez problema bi se mogle porediti s onim Fellinijevim. Slično vrijedi i sa samim značajem ovoga filma u karijeri španskog maestra, za prosječnu publiku, jedno gledanje će biti sasvim dovoljno, prije nego se vrate u opsesivno uzdizanje u nebesa filmova Volver i Talk to Her.  Istinski filmofili, ipak će veoma brzo zavoljeti ovaj rad, te će se vjerojatno rado vraćati kada im zatreba Almodóvarove boli i slave.

Film je gledan na filmskom festivalu u Cannesu.