“Počni tu gdje jesi” (P. Chödrön): Čitanje u ritmu udah-izdah

Ali ja uopće ne volim putovati, i nisam luda za morem kao ostatak svijeta..

– Nije važno, djeca će uživati.

– Ali neću doći k sebi još tjednima nakon ljetovanja s turbotrogodišnjakom i glasnom šestogodišnjakinjom…

– Nema veze, bitno je maknuti se malo.

Miljama daleko od zena

Je li nam zaista toliko bitan taj odmak? Od čega se to odmičemo? Nisu mi nikada bili jasni ljudi koji odlaze na hodočašća u potrazi za Bogom – ta Bog je svuda i u svemu, pa i u tebi, zašto odlaziš u nepoznato da bi Ga pronašao? Valjda sam zato, skupa s kupaćim gaćama, kanticama i grabljicama, spakirala i knjigu Peme Chödrön „Počni tu gdje jesi”, prvotno izdanu 1994., a nedavno i u izdanju Mozaik knjige.

Naslov je obećavao, a ja sam pomislila da je riječ o lepršavom selfhelpu omanjeg formata – savršenom za godišnji odmor jedne majke. Naime, majke nemaju puno vremena za konkretni odmor, ili čitanje knjiga na plaži (samo sam malkoc gnjevna zbog toga) jer se djeca na ljetovanju bude u 5:45, zahtjevaju sladoled za doručak, ručak i večeru, kupaju se u moru dok ne poplave pa vas sutradan razvesele s povišenom temperaturom, ne žele piškiti u more da im se ne smoči pink kupaći kostim pa svako malo trčite u javni WC, ili, pak, piške gdje god sila pozove. Kradu stvari s tuđih ležaljki, obuzima ih šoping ludilo („Kupi mi, kupi mi, kupi mi!”), putem do plaže urlaju jer ne žele obuti crocsice, a na plaži imaju tantrum jer ne žele izuti iste te crocsice.

Kad se prebijeni s hrpom rekvizita vraćate s plaže dokrajče vas s milijardu pitanja, a uvečer im se ne spava iako su cijeli dan plivali i plakali, dok se mama i tata čeznutljivo pogledavaju. Baš sam blesava, pa ja sam miljama daleko od zena kojem ova knjiga poučava – hvatala sam se za glavu čitajući je pod okriljem noći (nitko nije lud da spava, rekao bi Žera).

Buđenje srca

„Naša toplina i sjaj uvijek su prisutni. To je ono tko doista jesmo. Samo jedan treptaj oka dijeli nas od potpune budnosti.”

Pema Chödrön američka je budistička redovnica, među najistaknutijim svjetskim učenicima Chögyam Trungpe, slavnog učitelja meditacije. Iako je napisala neke od klasika duhovne literature, i znalci ovu knjigu ne preporučuju onima koji ne poznaju budizam, nisam se dala. Ovo je knjiga o buđenju srca, stoji u predgovoru, o učenju tibetanskog učitelja iz 19. stoljeća koje se sastoji od meditacijske prakse zvane tonglen i lojong učenja s 59 slogana koji pripadaju mahajanskoj školi budizma koja ističe suosjećajnu komunikaciju i odnos prema drugima.

Ja sam priprosta žena – sve što o dharmi znam jest da je Gregova supruga, omiljeni dio knjige „Jedi, moli, voli” Elizabet Gilbert mi je “jedi”, a gledajući „Sedam godina u Tibetu” sam zaspala (unatoč Bradu Pittu) – nikad nisam meditirala, ali svidjela mi se premisa lajong učenja koja kaže da već imamo sve što nam je potrebno, i da ne trebamo mijenjati niti grube niti glatke dijelove sebe. Zbog neverending trke za savršenstvom samo propuštamo trenutak u kojem jesmo, sve gledajući kroz prizmu poraza i gubitaka. „Meh, mindfulness je precijenjen, neke trenutke želim propustiti, jer su teški, jer izvlače ono najgore iz mene, Pema.” „Svi su trenuci samo san, prolazni, ne treba im pridavati veliku važnost”, odgovorila je Pema staloženo.

Ne može se sve riješiti can-do-spiritom

„Sve misli smatrajte snom, pa ih samo dodirnite i pustite. Kad uvidite da im doista pridajete preveliku važnost, samo to opazite s mnogo blagosti, s mnogo srca. Ništa posebno.”

Nismo se Pema i ja složile u svemu. Ona je rekla: „Razvedrite se!”, a ja sam tvrdoglavo tvrdila da se ne može sve u životu riješiti can-do-spiritom. Pametnija je popustila pa je u nastavku knjige objasnila da lažno veselje nije ono što smekšava naše srce. Dapače, tibetansko učenje lajong poučava da svaka emocija, svaki događaj i svaki problem mogu biti sjemenke uspostavljanja prijateljskih odnosa sa samim sobom. Ništa nije važno, i sve je važno.

„Svaka gesta iskrenosti i jasnog viđenja samog sebe utjecat će na vaš doživljaj svijeta.”

Iako skeptična na samom početku, uhvatila sam se kako zahvaljujući čitanju ove knjige obraćam pažnju na svoj dah – svaka rečenica bila je kao uzdah i izdah, nalik pročišćavanju uma, ega, srca. Prepustila sam se i povjerovala da ono što nas doista izluđuje posjeduje golemu energiju koju bismo mogli iskoristiti za vježbu strpljenja, za buđenje srca, jer „što više poznajemo sebe, to više shvaćamo druge”.

„Ego je sličan vašoj sobi, sobi s pogledom, s toplinom, mirisima i glazbom koja vam se sviđa. Želite da bude onako kako vi želite, samo biste željeli malo mira; željeli biste malo sreće, znate, “samo me pustite na miru!” Ali, što više razmišljate, što više pokušavate postići da vam se život prilagođava, to je jači vaš strah od drugih ljudi i od onog što je izvan vaše sobe. Umjesto da postanete opušteniji, počinjete zatvarati prozorske kapke i vrata. Kad iziđete, to vas iskustvo sve više uznemiruje i sve vam je neugodnije. Postajete osjetljiviji, plašljiviji i skloniji uzrujavanju, više nego ikada. Što više nastojite postići da bude onako kako to želite, to se manje osjećate kao kod kuće.”

OT-PU-STI i budi “tu”

Nisam stručnjak za bodchittu, bodhisattvu, samadhi i alaye, neću početi meditirati niti se okrenuti budizmu, ali ova me studija ljudske vrste podsjetila da smo svi jednaki. Da nas more gnjev, strah, usamljenosti, da volimo dramatizirati i da smo pod stresom kad nije sve onako kako smo si zacrtali – kojem god narodu pripadali, kojeg god boga štovali. Svi se mi radije prepuštamo samosažaljenju, „nerazboritosti koja se pojavi ujutro i cijeli dan prožme tim osjećajem gnjeva i ljutnje” i okrivljavanju drugih, nego ljubaznosti, zahvalnosti i vjeri da je svaki dan dobar dan za življenje, i za umiranje.

Priznajem, prvi dojam vara – nije ovo lako štivo, ali svakom sam rečenicom ugađala sebi onako kako si majke na godišnjem odmoru s dječicom nemaju priliku ugađati. Listanjem ove knjige malih mudrosti imala sam osjećaj nalik onom kad legneš u more, a valovi ti struje u ušima. Svijet se nakratko utiša i ti osjetiš – tu sam. Nema prošlosti, ni budućnosti – tu sam. A “tu” je odlično mjesto za početak. Čak i ako imaš malu djecu. Posebno ako imaš malu djecu.

„Budite spremni umirati neprestano iznova. Kad dah izađe, neka to bude završetak tog trenutka i rođenje nečeg novog.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.