Top 10: Knjige ružnih naslovnica s moje police koje morate pročitati
Jednom davno, postojali smo bez Instagrama, Facebooka, YouTubea i TikToka. Jeli smo, pili, živjeli i zabavljali se bez potrebe da dokumentiramo svoje živote, a sadržaj je bio važniji od ambalaže. Dobra pjesma i dobra priča redovito su pronalazile put do naših srdaca, iako izdavači nisu marili za naslovnice albuma i knjiga u mjeri u kojoj mare danas.
Slažući svoje knjige na police, uvidjela sam da neke od mojih omiljenih knjiga imaju ružnjikave ili/i nereprezentativne naslovnice, koje danas nikoga ne bi impresionirale. Preporučujem ih, ako ste ih slučajno zbog neugledne vanjštine propustili pročitati.
1. „Moja rođakinja Rachel” – Daphne du Maurier
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća fotografija žene na naslovnici knjige bila je imperativ, posebno u žanru ljubića, u koji su uvijek svrstavali Daphne du Maurirer. Njezine knjige jesu privlačile mahom čitateljice, ali čitateljice željne fikcije s elementima misterije, horora i trilera. Iako je njezin najveći hit „Rebecca”, meni je posebno drag i roman „Moja rođakinja Rachel” (1984., Matica hrvatska).
Pisan je iz perspektive mladog i naivnog Philipa koji odrasta na imanju svog bogatog rođaka i skrbnika Ambrosea, koji, nakon iznenadne smrti u Firenci, za sobom ostavlja svoju novopečenu suprugu Rachel. Ovaj gotički roman studija je muško-ženskih odnosa koja kod čitatelja stvara jezu i napetost, ali na dobar način.
2. „Dobar dan, tugo” – Francoise Sagan
Jeste li manično na kioscima kupovali književne klasike uz dnevne novine? Svi ih imamo kod kuće! U svojoj biblioteci nemam cjelovite kolekcije, tek primjerke koje preferiram, a najdraža mi je „Dobar dan, tugo” francuske spisateljice Francoise Sagan, u izdanju Večernjeg lista iz 2004.
Objavljena 1954. godine, ova knjiga je preko noći postala književna senzacija, a tada osamnaestogodišnja Francoise postala je celebrity. Glavni lik ovog romana je mlađahna Cecile, koja ljetuje na francuskoj rivijeri s ocem i ženama koje on simpatizira. Boreći se za očevu pažnju, Cecile se odaje spletkarenju, a njezine misli, djela i propusti čitateljima pružaju nezaboravni doživljaj ljeta.
3. „Nesreća nevinih” – Agatha Christie
Kao klinka sam razvila opsesiju romanima Agathe Christie, a nakon što sam pročitala sve romane iz kataloga gradske knjižnice (znate, ona zelenkasta izdanja Globusa iz sedamdesetih godina), na policama rodbine i prijatelja redovito sam pronalazila krimiće u dark ružnjikavom izdanju Matice srpske iz osamdesetih.
„Nesreća nevinih”, uz „Zlu kuću”, najbolji je krimić Agathe Christie, tako je tvrdila sama autorica, a takva bi joj trebala biti i naslovnica.
4. „Tajna povijest” – Donna Tartt
Iako je objavljena 1992., o „Tajnoj povijesti” još uvijek pričaju svi booktuberi i blogeri – svaki knjiški moljac koji drži do sebe ima ju u kućnoj biblioteci, po mogućnosti u izdanju Algoritma 2004. godine.
„Snijeg se u planinama počeo otapati i Bunny je već nekoliko tjedana bio mrtav kad smo postali svjesni ozbiljnosti našeg položaja”, kultna je prva rečenica ovog romana koji je proslavio dark academia estetiku. Protagonist romana je dečko iz susjedstva, Richard Papen, koji se na studiju u Vermontu spetlja s introvertiranom klikom bogataša koji su personifikacija grčkih tragedija.
Ne bi se reklo po ilustraciji Nenada Martića na naslovnici, ali ovo je nezaboravan roman koji preispituje naše ideale, naš koncept ljepote i slobode – roman u koji se kunu svi obožavatelji priča o tajnim društvima, kao i obožavatelji umjetnosti koja umije kušati čovjeka.
5. „Kućna pravila” – John Irving
Definitivno najružnija naslovnica knjige koju posjedujem, a koju rado preporučujem, djelo je američkog pripovjedača Johna Irvinga, „Kućna pravila” (aka Cider House Rules).
Da, da, ova romančina ima filmsku adaptaciju u kojoj glume Tobey Maguire i Charlize Theron, ali ovaj roman i njegovi likovi zaslužuju lijepu i toplu naslovnicu, a ne fotografiju filmske scene, i to poprilično loše kvalitete. Avaj, avaj, ipak, potražite „Kućna pravila” u izdanju Lektire iz 2012., jer drugog izdanja na hrvatskom jeziku nema.
6. „Unterstadt” – Ivana Šojat
Moja omiljena knjiga nije popularna po svojoj naslovnici u izdanju Frakture iz 2009., no siree! Ne bih rekla da je ružnjikava per se, čak i plijeni pažnju, ali nije dostojna potresne i dirljive obiteljske priče o osječkom Donjem gradu, o nepravdi i gubitku. Štoviše, ova mi naslovnica izgleda poprilično šutljivo, kao da krije mnoge tajne i blaga.
Hm, možda ipak ova ilustracija preuzeta s Images.com/Corbis i nije tako loš izbor.
7. „Tisuću ždralova” – Yasunari Kawabata
Ovu sam prelijepu knjigu čitala davnih dana u čitateljskom klubu koji se održao u prosincu, mjesecu nobelovaca. Kawabata je, naime, prvi Japanac koji je dobio Nobelovu nagradu. Sjećam se da me lirska proza Yasunarija Kawabate oduševila, a ispijanje čaja i razbijanje posuđa dobili su za mene novi značaj, unatoč naslovnici Matice hrvatske staroj šezdeset godina.
8. „De profundis” – Oscar Wilde
Moja omiljena knjiga popularnog dandya, u izdanju V.B.Z.-a iz 2001., knjiga je „De profundis” (lat. iz dubina). Wilde ju je napisao za vrijeme boravka u zatvoru Reading Gaol, u kojem se našao nakon osude za kazneno djelo grube nepristojnosti.
Wilde se u njoj na posebno nježan način obraća svom ljubavniku, Lordu Alfredu Douglasu, čija obitelj ga je i optužila za navodna nedjela, i preispituje moral tadašnjeg društva.
9. „Nikad me ne ostavljaj” – Kazuo Ishiguro
Ova narančasta boja izdavača Leo Commerce iz 2005. možda jest efektan izbor, ali po njoj ne biste mogli zaključiti da je riječ o briljantnom romanu britanskog nobelovca.
Distopijski roman pripovijeda priču o troje siročadi koji odrastaju izolirano u neobičnom internatu u alternativnoj Engleskoj, koji brine o djeci koja služe kao donori organa, a ja ga oduvijek vidim u baby blue tužnim-nostalgičnim-magličastim-beznadnim-usamljenim nijansama.
10. „Kad svijeće dogore” – Sandor Marai
Još jedna draga mi knjiga ima izrazito dosadne i nereprezentativne korice, ali nju, nažalost, nemam u svom vlasništvu. Da bih ju pročitala, dobri knjižničari su izdanje Fidasa iz 2003. morali pribaviti iz skladišta knjižnice u kojem čame knjige koje nitko ne posuđuje.
Kazališna adaptacija zagrebačkog HNK jest nakratko oživjela ovo remek djelo svjetske književnosti, ali elegantna priča o mađarskom generalu Henriku koji onkraj života u svojoj staroj i pustoj kuriji usred šume susreće prijatelja iz vojnog zavoda, Konrada, nije postala popularno štivo kod nove generacije čitatelja. Henrikovo i Konradovo prijateljstvo prekinuto je prije četrdeset i jednu godinu, a sada, obasjani svjetlom svijeća, dok vjetar fijuče šumom, prizivaju duhove prošlosti i napokon izgovaraju sve ono što je moralo biti izrečeno.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
