“Političke ideologije u trilogiji Vitez tame”(9. dio): Batman i Francuska revolucija, Zaključak

4.4.8. Batman i Francuska revolucija
Upravo to nas može navesti na zaključak da je trilogija Vitez tame duboko konzervativna. Pogledamo li šest odrednica konzervativizma po Kirku (Dickerson i dr., 2009: 149-150), uvidjet ćemo da je u ovoj trilogiji prisutno, na različite načine, svih šest elemenata:
- vjera u transcendentni poredak koji ravna i društvom i savješću (Batman često navodi pravdu kao svoje temeljno načelo, a naglašava i važnost neubijanja koje bi ga u protivnom učinilo zločincem i narušilo njegovu savjest)
- vjera u ljudsku nesavršenost (Batman kao heroj s greškom) koja se ne može nadići, ali koju se može bar djelomično suzbiti u svrhu općeg dobra
- uvjerenje u nužnost postojanja poretka i klasa naspram ideje besklasnog društva koje zagovaraju i Joker i Bane, svaki na svoj način (Joker kao anarhističku distopiju i Bane kao diktaturu proletarijata)
- povezanost slobode i privatnog vlasništva (Bruce Wayne kao svojevrsni paternalistički konzervativac koji se brine za svoje sugrađane i kao Wayne i kao Batman)
- postoji vjera u propise naspram anarhije utjelovljene u liku Jokera, iako se događa da i Batman ne slijedi zakone jer mu onemogućavaju rad
- te uvjerenje da promjena nije nužno dobra te da može ozbiljno unazaditi pa čak i urušiti društvo, a što se posebno vidi u trenutku kad Baneova revolucija zaprijeti totalnom uništenju Gothama.
Mnoge instance koje nam daju za pravo tvrditi da je trilogija Vitez tame konzervativna, čak i reakcionarna, nalazimo u posljednjem poglavlju trilogije, filmu „Vitez tame: Povratak“.
No, kako bismo potvrdili tu tezu, potrebno je vratiti se u vrijeme Francuske revolucije i romana „Priča o dva grada“ slavnog engleskog književnika, Charlesa Dickensa. Njegov roman je, među ostalim, poslužio kao inspiracija Nolanu i njegovom suradniku, bratu Jonathanu, u pisanju scenarija filma (Goldberg, 2012).
„Priča o dva grada“ roman je smješten u 18. stoljeće i doba Francuske revolucije, a u prvom planu su događanja u onodobnom Londonu i Parizu (Britannica, 2024). Kompleksna radnja sadrži nekoliko elemenata iz koje su braća Nolan crpili inspiraciju – žrtvovanje glavnog junaka poradi svojih prijatelja (Sidney Carton odnosno Batman), zlikovka koja se tijekom revolucije osvećuje onima koji su sagriješili protiv njene obitelji (Madame Defarge odnosno Talia Al Ghul), grad koji propada usred revolucije (Pariz odnosno Gotham), teror lijevo usmjerenih revolucionara koji u početku imaju dobre namjere (smanjiti jaz između bogatih i siromašnih), no koji postaju bezdušni ubojice koji javno izvršavaju egzekucije (Britannica, 2024).
Čak i detalji kao što su Bane koji plete za vrijeme politički motiviranog sudskog procesa podsjećaju na zloglasnu Madame Defarge koja je s jednakom ravnodušnošću pratila suđenja i egzekucije (Bradley, 2015), a tu je i Baneov slogan „Vatra se uzdiže“ koji je i naziv 23. poglavlja Dickensova romana te likovi koji dijele imena s Dickensovim likovima – Barsad i Stryver (Gleich, 2022: 7-8).
Slika 19.: Naslovnica „Priče o dva grada“ Charlesa Dickensa
Konačno, i sam epilog filma prikazuje povjerenika Gordona koji čita sljedeći izvadak iz Dickensova romana: „Vidim prekrasan grad i briljantan narod kako se diže iz ovog ponora, / i vidim živote za koje život svoj polažem, mirne, korisne i sretne. / Vidim da sam našao utočište u njihovim srcima i u srcima njihovih potomaka te u naraštajima koji slijede/ To je daleko, daleko bolja stvar koju činim, nego što sam ikada učinio; to je daleko, daleko bolji počinak na koji sam otišao negoli sam ikad znao“ (Gleich, 2022: 7).
Vidljivo je da je „Priča o dva grada“ poslužila braći Nolan kao narativni predložak, no ostaje za vidjeti je li Dickens imao utjecaja i na ideologiju kojom se trilogija vodi.
Dickens je oštar u svojoj kritici Ancien Régimea odnosno apsolutističke monarhije i njenih poklonika koji žive u raskoši dok običan puk gladuje (Gleich, 2022: 13). Scenaristi filma pak, kao što smo mogli vidjeti, žestoko osuđuju gotamsku elitu koja je nesvjesna oluje koja dolazi, a o kojoj progovara lik Seline Kyle/Catwoman koju se može promatrati kao predstavnicu onih 99 posto koji grcaju u siromaštvu i koji očajnički žele pobjeći iz stanja u kojem se nalaze pa i pod cijenu pogodbe s vragom odnosno Baneom.
Vrhunac radnje i u romanu i u filmu zauzima pohod na zatvor, simbol potlačenosti, i oslobađanje zatvorenika prijašnjeg režima (osvajanje Bastille odnosno Baneov napad na Blackgate) (Gleich, 2022: 16-17).
Uslijedit će i napadi na domove korumpiranih i bogatih koji zrcale pljačke i osvajanje domova pripadnika francuske elite te montirani procesi kojima predsjedava sudac Jonathan Crane znan i kao Scarecrow koji dodatno pojačava apsurdnost situacije u kojoj se Gotham nalazi (Gleich, 2022: 18).
Unatoč tome što Nolan tvrdi da sam film nije političan te ne prenosi političku poruku, potrebno je odijeliti djelo od autora kako bi se omogućila interpretacija (Gleich, 2022: 23).
Brojne su paralele između Dickensovog i Nolanovog djela, a ocrtaju se i u prikazu revolucije kao nečega nepoželjnog i opasnog, prikaza lijevih revolucionara kao demagoga koji zavode narod obećanjem o spasenju, a ustvari planiraju njegovo uništenje; prikazu dobrih kapitalista u liku Brucea Waynea i Charlesa Darnayja (Žižek, 2012), a prisutna je i ambivalentnost u oba djela – i Dickens i Nolan su na strani siromašnih, no ne misle da se njihove nevolje mogu riješiti (nasilnom) revolucijom (Gleich, 2022: 24-25).
Zanimljivo je istaknuti da je Nolanov Bane, unatoč tome što crpi inspiraciju iz mnogobrojnih stripova, velikim dijelom oblikovan prema likovima iz Dickensovog romana.
Baneova stripovska priča o porijeklu pak glasi ovako: riječ je o zatvoreniku strogo čuvanog zatvora Peña Duro, a koji je iznimno inteligentan i snažan te koji je pobjegao iz zatvora kako bi došao u Gotham i slomio Batmana što mu djelomično uspijeva (Peaty, 2012). On nije revolucionar, kamoli lijevi populist, već kriminalac kojeg resi inteligencija i snaga koje mu omogućavaju da parira čak i Batmanu.
Vidljivo je da je Nolan imao drugačiju zamisao te ju je proveo u djelo na način da je Bane postao ideološki nalik latinoameričkim revolucionarima kao što su Fidel Castro i Che Guevara te francuskom revolucionaru Maximilienu Robespierreu dok je njegova veza s kriminalom tek sredstvo kojim želi privući zatvorenike zatvora Blackgate.
Unatoč tome što je, kako smo mogli vidjeti, Nolanov rad ambivalentan i podložan različitim interpretacijama, upravo izbor Banea kao lijevo orijentiranog populista naspram Batmana kao dobrog kapitalista koji brine za one koju su mu takoreći podređeni može poslužiti kao još jedan dokaz u prilog tezi po kojoj je sama trilogija duboko konzervativna.
Sam Vitez tame ne može birati svoje neprijatelje, no onaj tko piše scenarij za potrebe bilo kojeg djela o njemu, ima moć izabrati zlikovce s kojima će se on suočiti.
Stoga ne može biti slučajno da je Nolan za potrebe svoje trilogije odabrao bliskoistočnog fundamentalista, anarhističkog terorista i lijevo orijentiranog populista iako je isto tako mogao izabrati i Profesora Pyga, Azraela, Husha, Riddlera, Killer Croca, Harley Quinn, Poison Ivy i mnoge druge superzlikovce iz bogate galerije Batmanovih neprijatelja.
Slika 20.: Braća Jonathan i Christopher Nolan
5. Zaključak
Ovaj rad usmjeren je na jedno pitanje – mogu li se u trilogiji Vitez tame pronaći skrivene ideologije i to kroz diskurs koji koriste likovi?
Multimodalnom kritičkom diskurzivnom analizom triju scenarija iz franšize pokazali smo da se određeni indikatori ideologija – prije svega religijskog fundamentalizma, anarhizma i lijevog populizma – mogu vrlo jasno razaznati u liku Batmanovih protivnika, Ra’sa i Talije Al Ghul te Jokera i Banea. No, ostaje pitanje vodi li se Batman odnosno Bruce Wayne ikakvom ideologijom u svom djelovanju ili je on, u skladu sa žanrom kojemu filmovi franšize pripadaju, moderni heroj u postmodernom dobu i kao, takav, uvjetno rečeno, lišen ideologije. Ovaj rad naginje teoriji po kojoj se on u svom radu i djelovanju kao zaštitnika Gothama uspio izdignuti iznad ideoloških okvira i postao ono što se u našem svijetu ne može naći – osoba koja ne poznaje ideološki način viđenja svijeta.
Postoje i indikatori prema kojima bi on kao gotamski princ i nasljednik bogate obitelji Wayne bio paternalistički konzervativac, no isto tako postoje i indikatori prema kojem je to proizvod kombinacije superherojskog filma s filmom noir, a koji redovito sadrže ljudske, realistične i ranjive likove koji nipošto nisu savršeni, neovisno o tom što je on bogat.
Pregledom postojeće literature i različitih viđenja brojnih autora i s ljevice (primjerice Žižek) i desnice (primjerice Shapiro) može se ustvrditi da i danas, gotovo 90 godina nakon svoga nastanka, Batman i djela proizašla iz stripova, ali i sami stripovi, nastavljaju zaokupljati maštu gledatelja koji pokušavaju dokučiti Maskiranog zaštitnika i njegovu bogatu galeriju zlikovaca.
Takvi filmovi i autori koji ih stvaraju, a među kojima je Sir Christopher Nolan svakako jedan od najvažnijih, dokaz su i da nešto toliko obično kao što su maskirani vigilanti koji se bore protiv psihotičnih klauna mogu biti dovoljno realistični i bliski našem svijetu i da filmovi koji se rade o njima zaslužuju našu punu pozornost.
Ono smo što gledamo i time imamo veliku moć nad onime što želimo gledati – uspjeh superherojskih filmova na kino-blagajnama, među kojima je velik uspjeh i Nolanove trilogije, dokaz su da superherojskim filmovima još nije došao kraj i da će se njihova vladavina nastaviti.
Isto tako se trebaju nastaviti i istraživanja o uzajamnom utjecaju publike i filmova s posebnim naglaskom na iznimno zanimljivo i bogato područje utjecaja politički implicitnih filmova odnosno onih filmova koji politiku ne stavljaju u prvi plan, već to čine na suptilniji način.