novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Potisnuti strahovi (“Custody“, X. Legrand)

custody
Foto: facebook.com/JusquaLaGarde
Vrijeme čitanja: 3 minute

Jedno od najvećih filmskih imena u usponu zasigurno je ono Xaviera Legranda koji se u filmskim vodama odlično snalazi već od malih nogu, primarno kao glumac čije uloge možemo pratiti još od klasika poput Au revoir les enphants, dok svoju redateljsku palicu afirmira 2013. godine kada za kratki film Avant que de tout perdre dobiva nagradu César te nominaciju za Oskara. Ove se godine Legrand predstavlja na Venecijanskom filmskom festivalu sa svojim debitantskim dugometražnim filmom Skrbnik gdje postiže uspjeh kojim njegovo ime ostaje upamćeno kao jedno od najvažnijih ove godine – francuski redatelj osvaja čak dvije nagrade:  Srebrnog lava za najbolju režiju te nagradu “Luigi De Laurentiis“ za najbolji debitantski film na festivalu.

Skrbnik portretira temu obiteljskog nasilja koje se primarno sagledava iz perspektive maloljetnog sina Juliana (Thomas Gioria) čija se majka Miriam (Léa Drucker) nedavno razvela od nasilnog oca Antoinea (Denis Ménochet). Iako se Julian s majkom i sestrom (Mathilde Auneveux) uspio nakratko odvojiti od oca, Antoine se uspijeva izboriti za zajedničko skrbništvo nad maloljetnim sinom čime se agonija i strah u Julianovu životu nastavljaju.

Nasilje koje službeno to nije

Film započinje sudskim postupkom u kojem Antoine zahtjeva zajedničko skrbništvo, a Miriam ga odbija dati uz centralni navod Julianova dobrovoljnog iskaza u kojem izričito odbija viđati oca. Unatoč jasnim riječima djeteta, Antoine i njegova odvjetnica uvjeravaju sutkinju, ali i gledatelja da dovede u pitanje je li Antoineova krivnja baš tolikih razmjera da ne može vikendima vidjeti svoje malodobno dijete. Legrand nam u startu budi sumnju i nelagodu, ne dajući nam dovoljno informacija osim onih koje su izrečene na sudu, a ta nelagoda prigušeno eskalira do kraja filma da bismo se na koncu zapitali kolika je količina sumnje i dokaza potrebna da bismo zaštitili žrtve od nasilnika.

Ono što dodatno usložnjava situaciju jest činjenica da je otac teže fizičko nasilje provodio nad svojom bivšom suprugom što nije ostavilo značajnijih tjelesnih dokaza na djeci (ozljeda ruke kćeri koja uskoro postaje punoljetna nije uzeta ozbiljnije od strane sutkinje). Redatelj pritom dovodi u pitanje zanemareno psihičko zlostavljanje djeteta koje nije uvijek direktno vezano uz loš odnos roditelja prema djeci, već na mladima ostavlja trag ako zlostavljanju i svjedoče. Riječ je o nečem što nije lako mjerljivo i što se lako dade podcijeniti, naročito kada ovisi o jednom sudskom saslušanju.

Na toj premisi, da svjedočenje zlostavljanju jest zlostavljanje, započinje ovaj film, a tema se razvija kada dječak postaje prisiljen viđati svog oca tijekom vikenda. Tom prilikom Legrand sjajno ocrtava temeljnu opreku između oca i ostatka obitelji na način da je njegov nastup isprva dominantan, rječit i nestrpljiv čemu pridonosi i glumčeva korpulentna pojava,  dok Julian, majka i sestra zgrčeno i pasivno šute. Najviše se to očituje na mladom Julianu kojeg pojava oca iskušava strahom od njega osobno te strahom za sigurnost vlastite obitelji.

Postepeno stvaranje pritiska

No u nemogućnosti da izraze potisnutu bol i traumu s kojom su živjeli, Julian, majka i sestra čak ni međusobno ne razgovaraju otvoreno. Zbog toga je potrebno neko vrijeme da u filmu otkrijemo razlog sinove prkosne šutnje pred ocem i dokučimo kakav su zapravo život oni ostavili sa sobom (premda to nikad izravno ne izreknu). Pomalo repetitivan ritam filma, koji kao da se odvija u poglavljima sjedanja u auto i veznja pojasa kada otac dolazi po Juliana, pritom odlično odgovara postepenom stvaranju pritiska s očeve strane da preko Juliana pokuša vratiti svoju obitelj i uspostaviti kontrolu nad njihovim životima. Sa svakim se sastankom odmotavaju slojevi obiteljskih problema  te izazivaju nove reakcije i nepredvidivi postupci svakog od protagonista.

Legrandova je režija u tom smislu suptilna i nerazmetljiva te kao takva ostavlja puno prostora sjajnim glumcima da prikažu razvoj svojih likova, postepeno i temeljito stvarajući u gledateljima nelagodan osjećaj tempirane bombe za koju ne znaju kada će eksplodirati. Jedina slabija karika u tom lancu lik je starije sestre koja dobro funkcionira u opreci s bratom koji mora viđati oca, a ona zbog svoje dobi ne mora (iako očigledno ni sama nije zrela), no njezin odnos s dečkom te neplanirana trudnoća nisu se pronašli onako čvrsto mjesto u radnji kako su to imali ostali likovi.

Međutim, to ne umanjuje vrijednost ovog filma koji postepeno i u detalje analizira problematiku obiteljskog nasilja, angažirajući gledatelja i emocionalno i racionalno. Na toj je razini Skrbnik vrlo kvalitetan film o kojem bi trebalo razgovarati jer nam na dobar način pokazuje da žrtve nasilja prečesto razgovarati ne mogu.

 

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari