Poznati antijunaci i zašto ih volimo

I dok se ovo malo snijega još vani topi, mnogima je i dalje najdraža (ne)aktivnost ležanje ispod najmekše deke i okretanje stranica omiljene knjige dok se sobom širi miris kave. Ne znam što je to u čovjeku, ali kao da svatko najviše voli o sebi samom čitati. Pa osim avantura u koje tonemo svakom novom pročitanom rječju, naprosto uživamo kada se pronađemo u glavnom liku. Pogotovo ako je to visoki, zgodan princ na bijelom konju ili dama u nevolji koja ga čeka. I naravno da žive sretno do kraja života. Vjerojatno su zato često popljuvane knjige bile upravo one koje glavnog junaka donose kao čovjeka od krvi i mesa, punog mana i grešaka. Ipak, neke od tih proslavljenih antijunaka ne možemo mrziti.

Rodion Romanovič Raskoljnikov, glavni lik djela Zločin i kazna ruskog romanopisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, je, kako mu i samo ime kaže, rastrgan između zlodjela kojeg je počinio i kazne koja ga sljeduje. Raskoljnikov je mladi student prava, tek se doselio u veći grad, i naravski da je u besparici. Zvuči kao 21. stoljeće u Hrvatskoj, no ipak se radi o kraju 19. stoljeća u majci Rusiji. Već tu je pridobio naše simpatije, odmah se 300 000 nezaposlenih Hrvata poistovjetilo s njim. U očaju on odlučuje ubiti Aljonu Ivanovnu, staru lihvaricu, ili kako je Raskoljnikov od milja zove, ‘ljudska uš’.

I tu se počinju duša i razum našeg glavnog antijunaka kidati. Je li učinio pravo ako je uklonio s lica zemlje osobu zbog koje stotinu njih propada? Pa samo pitanje koje Raskoljnikov postavlja: ne zovemo li Napoleona Velikim, a ubio je mnoge, kako bi postigao viši cilj? Pa što je to onda što nas tjera da ga volimo? Ono zbog čega ga ja nikada neću moći prezirati je upravo ta dimenzija ljudskosti u njemu. Previranja i preznojavanja koja ga prate od prve do posljednje stranice ove opsežne knjige (da, čak i tokom samog ubojstva), pa nesebična pomoć siromašnom studentu i neizmjerna ljubav prema prostitutki jednostavno tjeraju čovjeka da svim srcem zavoli lika bez obzira što mu ga razum glasno osuđuje.

Patrick Süskind napisao je roman koji je u trenu prodrmao, pa ako ne svijet, onda komadić osobnog svemira svakoga tko je čitao njegov Parfem. Triler o ubojici bez zrnca morala u Parizu 18. stoljeća, gdje vladaju smrad i trulež, koji svoj vlastiti miris ne ispusti za cijelog svog života, uvlači vas u priču gurali vi svoj nos u nju ili ne. Jean-Baptiste Grenouille rođen je na tržnici ribom, u oblaku bolesti, rata i mržnje, a ipak je preživio. ‘Odlučio se za život iz čista pakosa, iz čiste zloće’, kako to opisuje Süskind. Svoj je život posvetio traženju parfema koji bi mu priskrbio dugo željeno poštovanje i ljubav, no za to mu nije bilo potrebno poljsko cvijeće, već mirisna esencija najljepših djevica u gradu. U tu se svrhu kržljavi i šepavi Grenouille pretvara u velikog serijskog ubojicu.

Nakon nemalog broja žrtava on postiže što je htio te na koncu tako i umire – dopušta da ga, vođeni omamljujućim mirisom njegova parfema, skupina ljudi doslovno raskida. Ovu zvijer brojni počnu voljeti od prvog njehova udaha – kada ga vlastita majka ostavi da umre. Što reći, osim da ga snažno žalimo. I njegov vrhunski talent su brojni iskorištavali u svoju korist. Tu opet suosjećamo s tlačenim dok mrzimo tlačitelje. No ono što nam govori da navijamo za njega upravo je njegov genij. Inteligencija koja je druge koštala života, a na koncu i njega samoga. Svi su se redom zgražali nad nizom ubojstava, no nitko nije čitao knjigu i htio da ga uhite prije nego završi svoje zastrašujuće remek-djelo. Željno smo pratili okretanje kotačića njegovog fantastičnog uma i iščekivali konačan proizvod. Očito svi padamo na intelektualce koje život nije mazio. Gadosti koje je počinio prikazane su i na velikom platnu istoimenim filmom iz 2006. godine koji je pokupio brojne nagrade.

Jedna od prvih ženskih antijunakinja u književnosti je Ema Bovary, junakinja romana Gustavea Flauberta koji nosi njezino ime. Ona je sigurno i ženski lik koji najviše može uzrokovati nečiji povišeni tlak. Opisana je kao prava žena iz šovinističkih viceva: vječito nezadovoljna i uvijek nesretna. U isto vrijeme je zaslužila high-five stolicom u glavu i medalju za odlučnost da nešto napravi. Jer, koliko god nervirali njezini ispadi depresije, neprekidno mrgudanje na cijeli svijet, mora joj se priznati da je ona pokušala naći svoje mjesto pod suncem. Možda je tražila sreću na krivim mjestima, no samim time što ju je tražila je učinila više od mnogih koji se kao planktoni samo prepuste struji.

Još jedna antijunakinja koja je podigla mnogo prašine je sociopat, psihopat, haker i genije. Svaka od tih riječi pristaje kao salivena glavnoj junakinji trilogije Milenij Stiega Larssona, Lisbeth Salander. S nekoliko piercinga na licu, tijelom prekrivenim tetovažama, kratkom crnom kosom, previše crne šminke na licu, definitivno nije klasična ljepotica. Za život zarađuje hakirajući, a život joj je sve samo ne jednostavan: odrasla je u kući koja se ne može zvati domom jer joj je otac zlostavljao majku, i nikada zbog toga nije bio osuđen, a sama je doživjela seksualno zlostavljanje i silovanje uz ucjenu. I zato joj nitko ne zamjera niti sekunde kada nakon svake maltretirajuće akcije krene u osvetoljubive reakcije.
U vrijeme kada je kućnog zlostavljanja sve više, a ironično je sve više i šutnje, Lisbeth čini upravo ono što bi svaka žena učinila, barem u mislima. Žena na koju muškarac podigne ruku poželjet će ga uškopiti. Dijete koje gleda kako majku prebija otac poželjet će nauditi ocu. Lisbeth je otišla korak dalje i ne staje dok ono što zamišlja ne postane stvarnost. Larsson nam je predstavio mladu ženu s petljom koja ne šuti, koja se ne skriva i koja ne žmiri pred oskvrnućem. Drage žene, htjele mi to sebi priznati ili ne, sve bismo mi htjele barem malo biti poput Lisbeth Salander.

Vrlo je lako čitati knjigu i pronaći se u nečijim vrlinama. Potrebno je puno više snage da sami sebi priznamo svoje nesavršenosti i u njima se pronađemo. Ponekad zaboravljamo da smo svi mi ništa više od ljudi, stvoreni od materije i duše, ništa više i ništa manje od toga. Vjerojatno su nam zbog toga potrebni ovakvi likovi, da nas baš na to podsjete.