Profesionalni plesači protiv stereotipa: Super je kad dečki znaju plesati!

Plesom se u Hrvatskoj još uvijek dominantno bave žene, dječaci su u plesnim studijima i školama prava rijetkost. Ako se i upišu na ples, nerijetko odustaju zbog društvenog pritiska. Da se zlim jezicima može i treba stati na kraj, dokazuju oni: mladići koji su svoj život i više nego uspješno posvetili profesionalnom bavljenju tom umjetnošću. Svoje su nam plesne životne priče otkrili plesač suvremenog plesa Endi Schrotter, plesač latinoameričkih i standardnih plesova Marko Mrkić i baletan Vid Vugrinec.

Tko si ti, u plesnome smislu?

ENDI: Zovem se Endi Schrotter i koliko god taj neobičan sklop imena i prezimena asocira na neke udaljenije lokacije, dolazim iz jednog malog grada u Slavoniji, mog predivnog Pakraca, iliti svjedoka opsesije plesom koja je krenula od malih nogu. Zovem ga svjedokom jer sam upravo pred sugrađanima  brusio svoju ljubav prema plesu i sceni po raznim gradskim događajima koji su na bilo koji način uključivali ples. Ak’ se plesalo, ja bih se sam pozvao tamo! Počeo sam ići na ples, natjecati se… I saznao sam da ples stvarno može postati moj poziv i da postoji formalno plesno obrazovanje u Hrvatskoj (završio sam srednju Školu suvremenog plesa Ane Maletić i plesnu akademiju u Zagrebu). Uz enormnu podršku roditelja, s 13 godina spakirao sam kofere i otišao u Zagreb da bih započeo put do akademskog plesača. Sada, 11 godina nakon, sve sam stepenice do tog puta prošao i trenutno gradim karijeru suvremenog plesača. Muškog. U Hrvatskoj. Puno ljudi još dandanas na to kaže da nisam baš normalan s odabirom životnog puta, ali snove moraš hvatat’, inače nije zanimljivo.

MARKO: Moje je ime Marko Mrkić, plesač sam i plesni pedagog te voditelj plesne škole Lijeva i desna. Za sebe bih rekao – osoba s najljepšim poslom na svijetu – baviš se cijeli dan plesom, podučavaš sve te vesele, nasmijane ljude koji ti dolaze ovdje u dvoranu. Krenulo je tako da me jedna cura, u koju sam bio zaljubljen s 14 godina, pitala da idemo na tečaj plesa i to je meni bilo bez veze, mislio sam da je ples samo za cure. Ja nisam odmah pristao upravo zbog tih glupih razloga – stereotipa, ali onda je moja mama tu odigrala veliku ulogu kad mi je rekla da je super kad dečki znaju plesati. I kad sam otišao na tečaj, odmah mi se jako svidjelo i brzo je postalo ozbiljno do razine da plešeš apsolutno svaki dan, a vikendom su ti natjecanja – to me potpuno uzelo! Nezamislivo mi je bilo da ću danas, s trideset godina, doslovno plesati cijeli dan i to će mi biti kruh na stolu i živjet ću od toga, ali to se nekako dogodilo.

VID: Ja sam Vid Vugrinec, plesač klasičnog baleta. Nakon završene srednje Škole za klasični balet u Zagrebu, otišao sam studirati u Dresden na Palucca University of Dance. U balet sam se zaljubio nakon što sam prvi put gledao Labuđe jezero u HNK-u Zagreb. Tad sam, s četiri godine, bez treptanja i pomalo hipnotizirano, odgledao cijelu predstavu od četiri čina i u meni se tad rodila ideja da i sâm tako želim plesati jednoga dana. Moji su me ubrzo nakon toga upisali na balet i do danas u njemu uživam kao i toga, prvog dana.

Plešu li muškarci u Hrvatskoj?

ENDI: Postotak je i dalje uvjerljivo na ženskoj strani, ali i dečki neustrašivo koračaju prema plesnoj sceni i to mi je uvijek drago čuti, a pogotovo vidjeti. Kada pričamo o trenutnoj  profesionalnoj suvremenoj plesnoj sceni, tu se već osjeti manjak i zbog toga očekivano (mnogi će reći nepravedno) plesači budu iznimno cijenjeni i traženi. Ono što me veseli je pojačanje koje možemo očekivati kroz naredne godine ako uzmemo u obzir koliko je trenutno muških plesača u srednjoškolskom ili akademskom obrazovanju plesnog smjera. Iako ni ja nikad nisam bio jedini plesač – u srednjoj školi sam dijelio godinu i dvoranu s nekolicinom plesača, tamo sam upoznao i frenda Karla, koji je trenutno sa mnom u ansamblu, a isto tako na faksu nisam bio jedini plesač. Imam osjećaj da se muške snage u plesu povećavaju i da zaista nekako ples postaje za sve i za svakoga.

MARKO: Cure su u startu sklonije tome da žele plesati, upisuju ples kao male, plešu u svojoj sobi – upale neku Britney Spears i razbacaju se, idu van, plešu u klubovima… I ženama to kao da je prirodnije. Kad objavimo upise u našoj plesnoj školi, dogodi se da nam se (osim parova) pojavi više od sto solo-prijava za žene, a s druge strane desetak solo-prijava muškaraca. Svi dečki koji se prijave na plesni tečaj prvom prilikom mogu krenuti plesati jer im lako nađemo partnericu. Sebe bih stavio u ulogu nekoga tko će i frajerima prezentirati ples na najbolji, najopušteniji, najmuževniji mogući način – da oni kažu ,,pa gle, to nije tak strašno”. Da odrade svoje prve plesne korake pa vide da je glazba dobra, da je zabavno, da nije teško (barem ne u početnom stadiju). Mi se na tjednoj bazi pitamo kako potaknuti muškarce na ples. Rekao bih čak općenito da cure imaju malo više smisla za ples jer su puno slobodnije s glazbom i s pokretom. Naravno, postoje frajeri koji u startu nemaju tu kočnicu pa to bude jednako dobro, ali načelno dečki imaju neku blokadu, misle da to nije za njih, da je puno teže nego što zaista jest, da će ispasti ženskasti…

VID: Kad sam u kazalištu, svi koji me ne poznaju obrate mi se na engleskom. Onda ja s najvećim mogućim užitkom (ako znam da ga govore), odgovorim na hrvatskom pa se svi zaprepaste i oduševe. Ne znam kako bih to nazvao. Trenutno sam među aktivnim članovima Baleta HNK-a jedini mlađi Hrvat (Pozdrav starijem kolegi!), kao da nas nitko više ni ne očekuje pa se zato zaprepašćuju. Imam dosta kolega iz Azije, Rumunjske… Kod nas postoji Baletna škola, ali je općenito završava malo ljudi, a kamoli mladića. Balet je sam po sebi jako težak i razumijem ljude koji odustaju – em se psihički i fizički iscrpljuješ u dvorani, a onda te i okolina ubija u pojam. Možda u ovim okolnostima nije popularno hvaliti, ali u Rusiji dječaci koji se odluče na balet imaju sve moguće privilegije i čast, kao mala božanstva. Ovdje je još uvijek suprotno.

Jesi li se susreo s predrasudama samo zato što se baviš plesom?

ENDI: S predrasudama sam se susretao povremeno, ali im nikad  nisam pretjerano davao na važnosti, znao sam zašto plešem i koliku sreću osjećam pritom – to je bilo dovoljno da ples opstane u mom životu do dana današnjeg. Najčešća je predrasuda ona koja se tiče seksualne orijentacije i činjenice da si manje muško ako plešeš. Boga pitaj kako onda objasniti moju situaciju u kojoj sam  paralelno aktivno trenirao kickboxing, ples i nogomet. Totalna konfuzija različitih stereotipa i razbijanje istih u isto vrijeme.

MARKO: Starija generacija svoju mušku djecu baš ne upisuje na ples. Ljudi naših godina i oni malo mlađi mislim da su super s tim, barem u Zagrebu, koji je veća sredina. Ja sam počeo u srednjoj školi i tad već jesi malo otporan, imaš neki štit oko sebe i ne može ti baš svatko nešto uvredljivo govoriti. Kad si jednom naučio odbijati te otrovne strelice od ostatka ekipe, onda je to bilo super. Kostimi jesu malo upitni, moram se složiti s tim da kričavo-šljokasti bodiji na V nekoga mogu odbiti, ali opet nađeš sam po sebi što ti paše! Da ples i je gay, koga boli briga, li naravno da nije tako! Hetero muškarci moraju shvatiti da si ti okružen ženama non-stop i da ste vi blizu jedno drugog, da se dodirujete, što je iznimno muževno. Ples u paru iziskuje to da postoje ona i on. Za ples treba dvoje ljudi! Nije sad hvalisanje, ali meni je kroz život ples značajno pomogao da eventualno uletim, da plešem, da se spojim s nekom curom koja mi je u tom trenutku bila interesantna. One su najčešće super reagirale na to – možda su povezivale to da je netko tko se bavi plesom spretan tijelom… Nemam pojma.

VID: Nažalost, moram reći nešto kao ,,naravno da sam se susreo s negativnim komentarima”. Tako je još od osnovne škole – u razredu te dečki zezaju jer ideš na balet pa se ne druže baš s tobom jer si ,,curica”, a u baletnoj si školi okružen djevojčicama pa opet nemaš neko društvo. Ali nije mi to nikad smetalo do te mjere da bih pomislio na odustajanje. Ja sam oduvijek znao da je ples ono što želim, od njega me nisu mogle odvojiti ni puno jače sile, a kamoli ne nečije grube riječi. Kako postaješ sve odrasliji, sve manje slušaš takve komentare i ideš prema svome cilju. Ono što vidim kao problem jest općenita podjela na muška i na ženska zanimanja. Povijesno gledano, muškarci su oduvijek plesali, ne znam zašto bi u 21. stoljeću netko u tome vidio problem i odlučio svog sina ne upisati na ples. Mada, možda postoji patrijarhalni strah da u svijetu baletana ima nešto više homoseksualaca, nego u nekim drugim kolektivima, ali nikome dvorana nije promijenila seksualnu orijentaciju – takav si se rodio. Neka se djeca možda i požele baviti baletom baš zato što osjete da je u našem svijetu za njih sigurnije mjesto, na kojem će biti prihvaćena. Neće u dvorani postati feminizirani, ali će možda u nju doći kako bi bili prihvaćeni i to im nitko ne bi smio braniti.

Kakve promjene u društvu treba napraviti da se ples popularizira, ali i da se prihvati to da između pojmova ples i feminizacija ne stoji znak jednakosti?

ENDI: Plesa trebamo više. Svugdje. Od fizičkih opcija da se negdje pohađa ples do, naravno, glasa narodu da je ples zaista tu, da smo prisutni i da postoje predivni sadržaji za publiku u vidu plesnih predstava, a u kojima isto tako sudjeluju i muškarci i žene. Medijska podrška izostaje, ali to je tema za sebe. Zahvalan sam na onima koji aktivno sudjeluju u podršci plesu i koji se za to bore cijelim svojim bićem iako im se konstantno s viših pozicija nameće otpor prema tome. Žalosno, ali teško da mi plesači možemo utjecati na medijski aspekt osim da radimo predstave za širu masu ljudi, onu laičku koja čini većinsku populaciju čitatelja i gledatelja raznih portala i televizijskih programa.

MARKO: Mislim da je tu onaj prvi „Ples sa zvijezdama” 2006. godine puno toga promijenio, da je to inspiriralo puno ljudi da počnu plesati, da se zaljube u pokret, vođenje partnerice… Ali ne bih rekao da je ples ikad bio megastigma – da je problem to što plešeš, mislim da nije tako dramatično. Pravi krkanluk nikad nisam doživio, ne mogu ga ni zamisliti – nije da mi je netko na ulici vikao pederu jer me vidio kako plešem na TV-u. Balet je malo drugačiji. Kad u sportskom plesu gledaš muškarca i ženu u zanosu, zna djelovati dosta intenzivno i intimno. Često kad pogledaš dvoje ljudi koji tako plešu pomisliš jesu li oni zajedno, a kad vidiš baletana u HNK-u solo na sceni u stereotipno-rubnom kostimu u tajicama, on nema jocker da primi neku ženu za glavu i približi joj se… Ne može prezentirati strast kao što je mi prezentiramo kroz rumbu. Mislim da je nama lakše nego suvremenjacima i baletanima – tamo ima partnerskih dijelova, ali ovdje si stalno u paru, moraš biti. Najbolje možda ipak prolaze hiphoperi i breakdanceri. Oni su nula gay u očima drugih. Slušaš rap-glazbu koja je nabrijana, nosiš kul široku odjeću, izvodiš akrobacije… To je nula stigme, a općenito je ta stigma bez veze, svi smo jednaki ljudi.

VID: Umjetnički, kazališni, ples kao što je balet kod nas nije popularan. U kazalište na baletne predstave odlaze oni koje su roditelji tako odgajali. Ljudima nedostaje koncentracije za bilo što pa ne čudi da je djeci, kad prvi put dođu na predstavu sa školom, bude dosadno sjediti tri-četiri sata. U medijima se uglavnom pojavi neka kritika koju opet pročitaju ljudi iz našeg miljea. Mislim da je za publiku koja ne odlazi na predstave dobar potez otvaranje kazališta prema novim, modernim baletima i suvremenim pričama, a ne isključivo davanje naslova koji pripadaju tzv. bijelom baletu (kao što je npr. Labuđe jezero). Veća posjećenost takvih predstava dala bi nam određeni legitimitet, više bi ljudi shvatilo koliko je ples divan. Tužno je da, umjesto da se bavimo umjetnošću, moramo tražiti alibi za bavljenje svojim poslom bez predrasuda.

Razlikuju li se muški i ženski pokret/muška i ženska uloga u tvome plesnom stilu?

ENDI: Razlika je isključivo u prepoznavanju spola kad si u ulozi publike. Ali je činjenica da oba spola mogu izvoditi jednakom energijom, snagom i istovremeno biti jednako prezentni. Pravila ne postoje niti bi trebala. Individue(t) – autorska predstava koju sam radio s kolegicom Larom Frgačić tematizira upravo to – odnos dvoje ljudi na sceni u kojoj se dominacija i tjelesna manipulacija konstantno mijenjaju. Vjerujte mi na riječ kad kažem da Larita na sceni često zna imati snažniju energiju od mene. Alfa na sceni je tijelo. Kojem spolu pripada ‘snažnije’ tijelo u plesu – nema točnog odgovora.

MARKO: Ženski je pokret profinjeniji, a muški je više usmjeren na nju da ona zasja potpuno i bude u spotlightu. Žena će biti u prvom planu jer vi kad se spojite, ti njoj kroz raznorazna mehanička vođenja tehnički možeš ubrzati pokret, postaviti je na nogu… Cijela je poanta da ja svojim vještinama nju učinim boljom plesačicom. Ona neki pokret može otplesati sama, ali u paru će izgledati bolje jer je puno sigurnija – brže je mogu ja okrenuti tri puta, nego što se ona sama može okrenuti tri puta. Samim time ona postaje puno atraktivnija. Estetski žene imaju puno senzualniji pokret, puno je privlačnija, nego frajer koji je statičniji, radi manje akcija u tijelu, manje se izvija… Više je fokusa na njoj. Naravno da i on može imati solo-dionicu u kojoj se može iživljavati, imati puno energije i napraviti 150 okreta, ali to je malo rjeđe, za one koji se malo vole pokazivati.

VID: Baletan i balerina izvode sličan set pokreta, ali u ženskoj verziji oni moraju biti graciozniji, elegantniji, produljeniji… Naša je uloga, kad plešemo u paru s balerinom, nju pridržavati, osoviti je na vrhove prstiju, pomoći joj u okretima, balansima… Kad plešemo solo, imamo puno više virtuoznih skokova, nego žene. Također, razlikuju nam se kostimi – one nose štrample, suknju i špice, dok mi imamo obične ravne papuče (ne plešemo na prstima) i – ono stereotipno ključno – suspenzor, tange i tajice. Iz današnje mi je perspektive smiješno kad netko o tome pogrdno govori. To gledamo samo kao na dio posla – netko mora nositi radničko odijelo, netko bijelu kutu, a mi, eto, tajice. Ne vidim u tome sramotu, apsurdno je da je komad odjeće predmet ruganja. Nije da se pravdam, ali ja nikad nisam želio biti princ u bijelim tajicama, nije me to privuklo baletu. Ono kad sam s četiri godine gledao Labuđe jezero oduševilo me i privuklo plesanje role Von Rothbarta – glavnog antagonista koji je snažan, vrlo muževan.

Kome je ples namijenjen?

ENDI: Meni osobno, ples je opsesija. Mislim, koma zvuči, nije neka reprezentativna riječ, ali ako se samo dotaknemo definicije, kažu da je opsesija opsjednutost određenom idejom ili mislima kojih se osoba ne može riješiti – ja zaista tvrdim da je takav moj odnos s plesom. Ne želim ga se riješiti, i nikad nisam htio, da se razumijemo, ali kroz život okušao sam se u mnogim granama različitih aktivnosti i sportova, ali ples je ono što je uvijek prevladavalo. Dan danas je tako – ples ispred svega. Ples briše sve kategorije roda, spola, rase, nacionalnosti. Potrebno je tijelo i ljubav prema pokretu. Sve može postati ples, i pokret može biti što god, samim time – plesati može tko god.

MARKO: Plesati mogu stvarno svi na ovome svijetu. Naša plesna škola se zove Lijeva i desna. Potpis koji imamo ispod tog imena kaže dvije lijeve ne postoje. Uvijek se spominje ,, imam dvije lijeve”. Mi smo rekli da to ne postoji i tko dođe ovdje, mi ćemo ga naučiti plesati. Jako me boli briga s koliko će talenta netko doći. Dolaze nam zaista svi – čak i skupine ljudi koje nikad ne bi pomislile da bi mogle plesati – ali mi smo ti koji će učiniti to da se svi osjećaju ugodno, da nešto nauče. Imali smo ljude s amputacijama noge, gluhe osobe, LGBT-grupu… Želimo da svi vide ljepotu plesa u paru na način kako je mi vidimo i tim uspješnim projektima dokazujemo da svi mogu plesati. Nije da kod nas plešu stotine tisuća ljudi pa da smo plesna nacija kao Kuba – gdje salsu plešu svi! Nismo ni blizu tome, ali radi se na tome. Cure žele plesati, frajerima moramo objasniti zašto da dođu tu i svim se silama trudimo i dosta je teže, nego što smo mislili. Ipak, dečki u paru koje dovedu cure/žene, njih ima puno – i to mi je prekrasno.

VID: Svi mogu i trebaju plesati – neovisno o dobi, spolu, iskustvu… Naravno, ne trebaju svi plesati profesionalno – kao i u svakome sportu – netko odvoji sat-dva tjedno da bi odlazio na treninge, a netko, poput nas, cijeli život organizira oko plesa, od školovanja do zaposlenja. Ljudi pronalaze užitak u tome da sjednu za svoj stol i povuku nekoliko crta. Nisu zato slikari, ali su nešto napravili i u tome su uživali. Isto je i s plesom – osjetiti svoje tijelo u kretnji je nešto čarobno i šteta je da si neki zbog eventualne početne društvene osude to ne žele priuštiti.

Najljepša plesna uspomena?

ENDI: Od nedavnih projekata izdvojio bih rad na predstavi „Boys Boys Boys”, koja je vrlo dinamična, vizualno atraktivna: na pozornicu postavlja trojicu muška plesača koji istražuju svoje tijelo i propitkuju maskulinitet u odnosu na društvo unutar kojeg egzistiraju. Bilo je vrlo uzbudljivo iskustvo kreiranja predstave, izaziva te kao izvođača i u trenucima zaista zahtijeva tehničku spremnost, što vjerujem da svi plesači ponekad žele iskusiti i pokazati. Zanimljiva je činjenica da su u projektu svi muškarci, osim koreografkinje (Mateja Miković). Zanimljiv sklop i koncept koji me već na prvu oduševio. Feedback publike je odličan, što govore i mnogobrojna gostovanja diljem Hrvatske. To je jedna od onih predstava koje će lako naći put do medija, publike i dobrih kritika šire mase, a stava sam da toga na našoj sceni svakako nedostaje.

MARKO: Najljepša je plesna uspomena vrlo intimna. To je dan prije prvog lockdowna 2020. Sve je bilo jako depresivno, nismo znali što nas čeka. Zadnji smo tečaj održali u petak, a u subotu se sve zatvaralo, kaos, hoćemo li preživjeti kao civilizacija… Mi ovdje na toj zadnjoj grupi petkom kao zadnji ples plešemo bečki valcer na La musica di notte Dubrovačkih trubadura. Ja sam pustio tu pjesmu, nitko ne zna što će sutra biti, mi plešemo, pjevamo, vrištimo, dajemo zadnje atome snage. Mislio sam da ću se rasplakati. Ipak nisam – moram biti autoritet.

VID: Najljepše što sam dosad doživio bila je suradnja s izraelskim koreografom Ohadom Naharinom na predstavi „Decadance” u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Godinama sam pratio Ohadov rad i nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam vidio tu predstavu u najavi repertoara za proteklu sezonu. Prošao sam audiciju, dobio divnu ulogu u predstavi i prvo su s nama nekoliko tjedana radili njegovi asistenti, a onda je prije premijere došao i on sâm i to je za mene bilo ostvarenje sna. Kad pred tobom stoji umjetnik kojim se godinama diviš, on te mentorira i sukreirate taj nevjerojatni materijal. I publika je izvrsno reagirala, gledalište je uvijek bilo puno, aplauz dugotrajan… Ja sam na zvao sve koje znam i svi su bili oduševljeni, neki su čak po prvi put priznali da im se ples kao umjetnost sviđa. U tome je poanta odlaženja na različite predstave – ako ti neka stilski ne sjedne, treba dati još koju šansu jer je svaka plesna predstava potpuno drugačija i posebna na svoj način.

Koje su mogućnosti za mladog plesača, na čemu planiraš raditi u budućnosti?

ENDI: Mogućnosti su mnoge, ako ti nađeš put do njih i one do tebe. A to ide uz rad, ustrajnost i potencijalno, ali ne i nužno – malo sreće. Meni je nakon akademije sve išlo svojim tijekom. Umjerenim, ali generalno radnim. U periodu korone bilo je posla, ali vjerujem da bi bilo i puno značajnije da su to mjere dopuštale. Upravo u tom periodu shvatio sam da se ne trebam ograničavati na isključivo izvođački aspekt, pa se tako radilo na prvoj autorskoj predstavi „Individue(t)” koja je u prvoj godini vidjela gotovo 20 različitih publika i postala jednom od najizvođenijih predstava na našoj nezavisnoj sceni u tom periodu. Godina 2022. donijela je angažman u Zagrebačkom plesnom ansamblu s kojim radim na novoj predstavi koreografkinje Laure Aris Alvarez, dok paralelno igram dvije predstave, a i bližim se novoj premijeri koautorske predstave najesen u Zagrebu. Zaista radni period, ali ne žalim se, upravo za to (i od toga) živim!

MARKO: Pripremamo se za novu sezonu koja kreće u rujnu. Za svaku kažemo da će biti najbolja dosad. Jedva čekam vidjeti kakve ćemo kreativne projekte smisliti. Imam osjećaj da je ples nama jako puno dao i moramo nekome nekako vratiti, na neki način koji je dobar za sve – volonterski projekti čine da tako lijepo spavaš. To je tako prekrasno surađivati s udrugama – drži te na životu. Tu dolaze parovi i mladenci, ti dobro živiš od toga, ali to kad nekome tko nikad nije razmišljao o plesu pokažeš koliko je to prekrasno, onda si najviše napravio, a to želim.

VID: Sve se više od klasičnog baleta okrećem prema suvremenom plesu. S jedne strane, za balet me, nažalost, veže previše negativnih uspomena vezanih uz teško školovanje. Provedeš godine na inzistiranju da vječito mršaviš, da ti svaki pokret bude tehnički apsolutno savršen – što je neljudski. Često se radi na nekoliko projekata paralelno, u dvorani si cijeli dan – vježbe u 9, probe za premijere, navečer predstave. Kod nas postoji problem zapošljavanja mladih plesača pa se radi na ugovor, nekad za doslovno 5 kuna po satu. Ipak, neki ti projekti toliko “legnu” da bi radio i besplatno, ali onda barem u tome želiš potpuno uživati, a ne sa svakim pokretom dobivati flashbackove. Zato slobodu sve više pronalazim u suvremenom plesu – u kojem su raspoloženje i emocija ti koji diktiraju kreaciju. A nadam se da će i neka moja kreacija uskoro ugledati svjetla pozornice.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.