„Barbie”: Hit za ciljanu publiku
Dok su se zagrebačke ulice oporavljale od neviđenog nevremena, od apokaliptičnih prizora bijeg smo pronašli u pretpremijeri dugoočekivanog filma Barbie. Izlozi svih većih trgovina tijekom proteklih su nas tjedana bombardirali, iz ropotarnice uspomena izvučenim Barbie komadima, a da se radi o mudrome marketinškom potezu dokazuje i gomila djevojaka koje smo u kinu mogli vidjeti od glave do pete odjevene u roza kombinacije.
Film je privukao pojaviše tinejdžere, što ne čudi s obzirom na golemu promociju kojoj već mjesecima svjedočimo na društvenim mrežama. Stoga ova (na)ciljana publika ne čudi, ali ipak bi se očekivalo da će kino u narednim tjednima pohoditi i pripadnici generacije kojima Barbie nije bila „samo igračka”, već simbol inicijacije u željeni, idealni zapadni svijet. Te bi generacije, nažalost, mogle ostati razočarane.
Brutalnost na samome početku
Zanimljiv, začudno brutalan početak kojim se konstatira da su sve dotadašnje lutke predstavljale bebe, kojima su djevojčice mogle biti isključivo majke, obećava i odmah feministički najavljuje i usmjerava radnju.
Za nekoga tko u životu inače ne promišlja o feminizmu, vrlo se jasno serviraju osnovne ideje ženskih prava i sloboda, ponajviše u sloju ponavljanja toga kako Barbie može biti i predsjednica, i liječnica, i dobitnica Nobelove nagrade, i književnica, i ama baš sve što poželi. Barbie se pojavljuje kao spasiteljica od ženske zablude o neuspjehu, ovisnosti o muškarcu, imperativu rađanja… Ali je u svim tim borbama prvoloptaški pokoleba – celulit!
Dva smo svijeta različita
Barbie je, iako savršena, bezidentitetna tabula rasa. Hinjeno specifična, ali u srži upravo ono zbog čega joj se suvremeni svijet pejorativno podsmjehuje. Dijalozi obrađuju i pokušavaju riješiti sve kontroverzne pojedinosti koje današnje društvo o takvoj konfekcijskoj lutki pronalazi problematičnim. Kao da se svakim novim likom unaprijed stvara protuargument koji bi se mogao pojaviti u glavi nekoga gledatelja.
Film brani ideju Barbike kao savršene lutke, ali isto joj tako omogućava (doduše – isprva gotovo prisilan, a ne svojevoljan) uvid u stvarni svijet, u kojem ona postaje feminističkom ikonom, a upravo se sukob svjetova, našeg i njihova, koristi kao glavni pokretač radnje.
Pritom čudi to da je i naš svijet prikazan vrlo plošno (sumnjam da je riječ o dubljoj namjeri prikaza svakodnevice. Rekla bih da se samo radi o odluci stavljanja naglaska na Barbieland aspekt – zbog kojeg, uostalom, većina publike ovih dana i hrli u kino).
Ken je nebitan, fejk, i smara
Zgodno je uviđanje nevažnosti Kenova u Barbie svijetu. Ono je naročito humoristično prikazano putem plažnog Kena koji je kvalificiran – ni za što.
Naglasak filma uvelike je stavljena na ironizaciju muškosti. Možda bi pripadnike muškog roda (kojih je u publici bilo vrlo malo) trebalo pitati osjećaju li se uvrijeđenima, ali glavninu filma muškarci se prikazuju isključivo kao toksični beskičmeni nasilnici i dosadnjakovići; falični priglupi manipulatori koji nemaju sposobnost razvijanja svijesti.
Na kraju se, kao i svaka linija ove dosta jednostavne radnje, i njihovo ponašanje primiruje i opravdava, a muškarcima pritom oči otvaraju upravo žene.
Čudna Barbie
Iako se od pojave foršpana ne prestaje govoriti o neodoljivoj Margot Robbie u ulozi „stereotipne Barbie”, moju je pozornost više zaokupila Kate McKinnon u ulozi „Čudne Barbie”. Njezin lik predstavlja most od Barbie do stvarnoga svijeta, a čini mi se da je pri stvaranju scenarija netko doista uživao u kreiranju te neobične, odbačene, išarane lutke koju smo svi u nekom trenutku stvorili.
Mnogi su bili skeptični oko dobi Ryana Goslinga, no u ulozi Kena izvrsno se snašao. Posebnu čar daje naracija Helen Mirren, kao i uloge koju tumači Rhea Perlman (tu stajem – nećemo spojlati).
Neiskorišteni plesni potencijal
Likovi generalno jesu karikirani, ali nije prijeđeno u napornu grotesku. Spominju se i Barbie stopala i čudan hod, ali ni u kojem se trenutku na njima ne inzistira.
Mnogo je referenci na suvremene trendove, koristi se sleng koji je u prijevodu mjestimično bizaran – pogotovo u rimama, a učinilo mi se da su lekturi promaknule jedne „hlače”.
Iako praćene glazbom najvažnijih imena suvremene produkcije (Lizzo, Dua Lipa, Nicki Minaj, Billie Eilish…), velike skupne koreografirane scene morale su biti preciznije izvedene te smislenije uklopljene u (ionako labavu) radnju. Time je propuštena prilika dodatne popularizacije filma na, primjerice, TikToku (za koji je mogla biti osmišljena neka doista ikonična koreografija koja bi imala opravdanje ući u legendu).
Igranje na emocije
Bajkovita scenografija i kostimografija evocirale su uspomene na djetinjstvo u kojem smo i sami namještali Barbie krevete, svoje lutke hranili iz praznih tanjura, a iz neke osobito duboke ladice sjećanja izvirile su i žuto-ružičaste Barbie role. Osim dirljivih dijaloga majke i kćeri, kolektivno suosjećanje izazivaju i lutke koje su izbačene iz proizvodnje.
Iza svih tih zajamčenih emocija, stoji zgodan, lagan ljetni film koji na plitak način pokušava problematizirati naoko duboke teme. Prva Barbie ekranizacija ovog tipa ima potencijal evocirati uspomene na ženska odrastanja, te postati masovni ovoljetni guilty pleasure o kojem već sad, očito kao i ja, svi žele govoriti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
