Gordana Svetopetrić: „Plesni svijet nikome nije nedostupan”
Plesna umjetnica Gordana Svetopetrić osim što je nastavnica u Školi suvremenog plesa Ane Maletić, osnivačica je inkluzivnoga plesnog kolektiva Magija i začetnica prvoga hrvatskog festivala inkluzivnoga plesa. Razgovarala je s nama o pozitivnim primjerima iz prakse, profesionalizaciji i statusu izvođača nestandardnih psihofizičkih mogućnosti u Hrvatskoj, o problemima s kojima se plesna zajednica susreće, ali nam je otkrila i zašto je rad u dvorani i dan-danas fascinira.
Koji su bili Vaši prvi plesni koraci i kamo su Vas odveli?
Nakon plesnih početaka u Rijeci kroz tadašnje Pionirsko kazalište, Baletni studio i Skupinu Labis, ranih 90-ih odlazim u Nizozemsku. Ondje sam diplomirala na School for New Dance Development pri Akademiji za kazalište i ples na Sveučilištu za umjetnost u Amsterdamu.
Ta je škola osnovana 1975. godine kao pokušaj pronalaženja novih pravaca u plesu pored već postojećih oblika i stilova koji su dominirali ovim poljem. Studij je zbog svoga postmodernističkog pristupa uvelike utjecao na moje umjetničko sazrijevanje i usmjerenje. I dan-danas ga se smatra platformom za umjetnike koja potiče da se ostane radoznao, otvorenog uma i progresivnog razvoja na polju plesa i performansa.
Kad ste odlučili da je inkluzivni ples područje u koje biste voljeli usmjeriti svoja znanja? Kojim se metodama pri radu služite i kakve rezultate primjećujete?
Fakultetski program koji sam polazila snažno je poticao eksperimentiranje i kritičko promišljanje te je usmjeravao umjetnike da razviju vlastitu umjetničku praksu, kao to i da doprinesu razvoju plesnog polja u cjelini.
Moja vizija tijela, pokreta i plesa u potpunosti se mijenja tijekom studija, a susret s inkluzijom događa se sasvim slučajno pri povratku u rodnu Rijeku.
Preuzevši od kolegice, izvedbene umjetnice Mile Čuljak, malu grupu članova Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka, počela sam održavati redovne radionice suvremenog plesa članovima, danas plesačima, s različitim vrstama tjelesnog oštećenja.
Primjenjivala sam sve svoje stečeno znanje o metodama improvizacije, kontakt-improvizaciji i somatskim pristupima u kojem se nitko od sudionika nije osjećao izoliran. Njihovo sudjelovanje u punom tjelesnom potencijalu unutar vlastitih granica i širokim spektrom tjelesnog izražavanja i dan-danas smatram fascinantnim.
Metode improvizacije općenito su približile ples ljudima – nevezano radi li se o participantima s ili bez invaliditeta. Različita tjelesnost plesača i autentičnost njihova izražavanja pokazale su se kao visoka vrijednost.
Tako ona u inkluzivnom plesu premješta fokus s posebnih potreba i oblikuje okruženje po mjeri svake osobe sklone umjetničkom izričaju.
Inkluzivni ples ponekad se pogrešno izjednačava s rehabilitacijskom praksom. Možete li nam ga definirati i reći kome je namijenjen, koji su mu ciljevi?
Inkluzivni ples je termin kojim označavamo pristup plesu široj populaciji, ples koji je otvoren i dostupan svim ljudima neovisno o njihovoj pokretljivosti, psihofizičkoj spremi, dobi, seksualnosti, edukaciji ili socijalnom kontekstu. Otvoren je za sve one koji žele kontinuiranu plesnu edukaciju i izvedbu, a od uobičajene rekreativne ponude razlikuje se po usmjerenosti na određene skupine ljudi s ciljem njihova osnaživanja i razvoja.
Pristup plesu ovdje nije terapeutski i nije amaterski. Vodi se promišljeno, profesionalno i umjetnički, iako nije nužno usmjeren na razvoj profesionalnih plesača.
Inkluzivni ples je značajan put pojedincima za ulazak u plesni svijet koji im je inače nedostupan. Njime participant osjećaju jaču povezanost sa samim sobom i s drugima, osnažuju vlastiti identitet i samosvijest. Vrlo značajan dio ovog rada je da inkluzivni ples može biti i vodilja zainteresiranih sudionika za profesionalizaciju na području plesa i izvedbe.
Nastavnica ste u Školi suvremenog plesa Ane Maletić. Nedavno ste sa svojim učenicima sudjelovali u projektu koji se provodi s Centrom za autizam. Kako je izgledala realizacija i koje su bile reakcije polaznika i učenika?
Radi se o projektu Kreativan otisak kojeg zajednički provode Centar mladih Ribnjak i Centar za autizam. Kako bi odraslim osobama s autizmom, korisnicima Centra za autizam omogućili pogled u plesno obrazovanje plesača suvremenog plesa, organiziran im je posjet Školi suvremenog plesa Ane Maletić.
U dva navrata na inkluzivnim plesnim radionicama moga nastavnog sata sudjelovalo je 20-ak korisnika i njihovih terapeuta i asistenata gdje smo se družili kroz zajedničko istraživanje plesnog pokreta s našim srednjoškolcima.
U ovakvim radionicama važno je pružiti ugodan prostor za druženje, pozitivnu atmosferu i aktivnosti koje omogućuju vlastiti način izražavanja kroz pokret. Dogodilo se ono što se najčešće i dogodi inkluzivnim pristupom, a to je dublje povezivanje svih sudionika, obostrani užitak kretanja i savladavanje vlastitih tjelesnih vještina. Sve ono što ples kao osjetilna i neverbalna vještina omogućava. Smatram da je takvo iskustvo za moje učenike neprocjenjivo.
Takva suradnja zvuči nesvakidašnje i inovativno. Možete li nam navesti još neke pozitivne primjere?
Gledamo li iz premise inkluzivnog plesa kao segmenta profesionalne produkcije na području suvremenog plesa, on u svijetu datira od pojave postmodernizma ranih 60-ih godina. Započinje u SAD-u i od tada se širi dalje. U Hrvatskoj pojava izvođača nestandardnih psihofizičkih mogućnosti nije tako česta.
Jedan od pionira ovog polja je Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život. Imamo i Udrugu Kazalište, audiovizualne umjetnosti i kulture Gluhih – DLAN. Svakako su značajni i festivali poput Tjedna suvremenog plesa, Eurokaza, nešto kasnije osnovanog Queer festivala. Oni su odigrali prijelomnu ulogu u predstavljanju inkluzivnih praksi u Hrvatskoj. Od inkluzivnih kolektiva kojima je cilj pristupa suvremenom plesu visoki umjetnički nivo, tu su Magija i DIVERT.
Sam čin pojave izvođača nestandardnih psihofizičkih mogućnosti na scenu otvara brojna pitanja: politička, otvorenost plesne zajednice, zrelost zajednice općenito. Suočavamo se s različitim komentarima, od onih odobravajućih, oduševljenih do kritičkih.
Kao organizatori festivala koji trebaju osigurati pristup izvedbenom prostoru, prostoru za radionice i probe, garderobama, televizijskim i radijskim postajama, stalno se suočavamo s arhitektonskom problematikom javnih ustanova, od potpune do djelomične nepristupačnosti.
Podršku nam pruža Hrvatski kulturni dom na Sušaku koji se posljednjih godina ulaganjima trudi postati što inkluzivniji. Sukladno i manjkavome hrvatskom sistemu, onemogućen je pristup kvalitetnom plesnom i izvođačkom obrazovanju, a posljedično profesionalnom umjetničkom djelovanju.
Koje još probleme primjećujete i što se poduzima kako bi ih se što prije riješilo?
Ono što nam nedostaje je formalno obrazovanje naših plesača koji pored izvedbenih afiniteta pokazuju i koreografsku sklonost. Zato mi je važno naglasiti da Sanja Josipović kao edukatorica u Školi za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica dugi niz godina uključuje Magiju u školske produkcije s učenicima, a od prošle godine s plesnom umjetnicom Martinom Rukavinom unutar fakultativne nastave vodi i inkluzivne radionice.
Značajno je i to da je na Akademiji dramske umjetnosti pokrenut kolegij ,,Inkluzivni ples” koji je uvršten u kurikulum pedagoškog smjera na Odsjeku za ples. Kolegij je u suradnji s profesorima Odsjeka za ples kreirala i vodi Iva Nerina Sibila.
Sve su to mali, ali značajni pomaci uglavnom inicirani radom i rezultatom umjetnika inkluzivne prakse.
Već ste se nekoliko puta tijekom razgovora dotakli Magije – plesne skupine koju ste osnovali 2008. godine. Možete li nam reći malo više o njoj, njezinim članovima, ciljevima i dostignućima?
Plesni kolektiv Magija inkluzivna je plesna skupina iz Rijeke koja kreativno, umjetnički i edukativno djeluje na području suvremenog plesa i izvedbene umjetnosti.
Danas pored članova Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka, Magiju čine pojedini članovi iz Udruge gluhih i nagluhih Rijeka kao i Rijeka 21, a umjetnički je već dulji niz godina vodim s kolegicom, plesnom umjetnicom Sanjom Josipović.
Radi se o mješovitom ansamblu plesača različitih stupnjeva i vrsta tjelesnog oštećenja koji svoje umjetničke i produkcijske suradnje ostvaruju s profesionalnim plesačima suvremene plesne scene. Članovi Magije kontinuirano se usavršavaju na edukativnim međunarodnim i lokalnim radionicama, sudjeluju na koreografskim laboratorijima, a podrškom Hrvatskog instituta za pokret i ples ulazimo i u prve europske projekte.
U 2020. godini dijelom smo programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, 2021. godine Magiji je uz inkluzivni kolektiv DIVERT dodijeljena posebna nagrada koju je dodijelio upravni odbor strukovnih udruga, a koja se dodjeljuje za izuzetan umjetnički doprinos i organiziranje događaja od posebne važnosti za razvoj plesne umjetnosti, a 2022. Magija odašilje hrvatsku javnu poruku povodom obilježavanja Međunarodnog dana plesa.
Posebno smo ponosni na to što je naša članica kolektiva Tamara Bračun postala službeni član strukovne Udruge plesnih umjetnika u Hrvatskoj, a Sanja Polić sudjelovala je u inkluzivnoj predstavi švicarske plesne kompanije BewegGrund. Obje su nedavno prošle prvi krug audicije za suradnički projekt BewegGrund i koreografkinje Annie Hanauer čiji produkt željno iščekujemo.
Osim plesne skupine, osnovali ste i jedan poseban festival…
Nakon dugogodišnje inkluzivne prakse i u međuvremenu osnivanjem zagrebačkog inkluzivnog kolektiva DIVERT pod umjetničkim vodstvom plesne umjetnice Ive Nerine Sibile, kao logičan slijed 2016. godine rađa se ideja za pokretanjem zajedničkog festivala u Zagrebu i u Rijeci. Riječki je dio opstao do danas, tako da će Festival inkluzivne scene 2023. doživjeti svoje osmo izdanje. Osnovni mu je cilj osnažiti dimenziju fizičke raznolikosti u disciplini suvremenog plesa.
Decentraliziranost Rijeke odmagala je našoj vidljivosti i prepoznatljivosti kvalitetnog rada, pa se pokretanje festivala pokazalo produktivnim. Po svom sadržaju i smjernicama to je jedini festival u Hrvatskoj osmišljen kao platforma na kojoj se nastavlja razvijati ideja okupljanja profesionalnih kompanija i kolektiva čiji su plesači, izvođači i koreografi osobe s invaliditetom i bez njega.
Potičemo plesno koreografsko istraživanja, usavršavanje kroz edukativne radionice i izgradnju partnerstava s inozemnim plesnim inkluzivnim ansamblima i predavačima.
Već u trećem izdanju festival je poprimio međunarodnu notu ugostivši britanski Candoco dance company, švicarsku kompaniju BewegGrund, plesnu umjetnicu Marketa Stranska iz Češke (gostovanje realizirano u suradnji s Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku)…
Tko je zaslužan za ovogodišnje izdanje i što publika može očekivati?
U osmom izdanju festivala imat ćemo priliku gledati Doris Uhlich – plesnu umjetnicu iz Austrije, švedsku kompaniju SPINN, plesnu kompaniju Eureca iz Makedonije, hrvatsku inkluzivnu scenu koja već godinama osnažuje naš festival, ali i mnoge druge.
Festival vodimo u malom, ali snažnom produkcijskom timu. Pored mene, tu su kolegice Sanja Josipović i Anita Rumac (članica Magije), a administrativno i produkcijski podržava nas UCDP Rijeka. Od samih začetka umjetnički surađujemo s Hrvatskim institutom za pokret i ples te Školom za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica.
Voljela bih da se za kraj dotaknemo suvremene plesne scene u Hrvatskoj općenito, izvan okvira razgovora isključivo o inkluzivnom plesu. Kakav je život plesnih umjetnika? (Naravno, cilj nam je ljudima približiti ples, a ne ih od njega odgovoriti, ali možete li nam reći što se događa iza svjetala pozornice?)
Suvremena plesna scena oduvijek je bila u nezahvalnoj poziciji kada je riječ o dostupnosti infrastrukture i razini uvjeta za rad. Nedavna pandemija i globalna kriza samo su potvrdile koliko je nezaštićena i krhka.
Umjetnici u kulturi koji su dijelom nezavisne scene nemaju osnovna prava – od bolovanja, godišnjeg odmora, pa sve do plaćenog prijevoza i božićnica, da ne govorim da većina nije kreditno sposobna.
S druge strane, hrvatska plesna scena vrlo je šarolika, produktivna, bogata, raznovrsna; provode se mnoge vrijedne akcije, umjetnički projekti, pokreću se inicijative za poboljšanje radnih uvjeta. Radi se kvalitetno i na umjetničkoj i na edukativnoj razini.
Iako se scena nalazi na margini interesa gradskih i državnih vlasti – što je, nažalost, potaknulo mnoge kolege na to da se (s pravom) povuku sa scene, uvijek postoji osnažena grupa umjetnika koja se solidarizira i koja se gerilski nastavlja boriti za kvalitetnija radna prava.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
