Put za Europu / Hoću govoriti o ratu: Biti dio europske obitelji ili ne?
Nakon Beča (Put za Europu – Sa Principom ili bez njega), Subotice (Put za Europu – sa herojima i svjedocima) i Sarajeva (Put za Europu – Mir, mir, mir…), Kulturni centar Beograd “dopremio” je izložbu “Put za Europu / Hoću govoriti o ratu” u Zagreb. Otvorenje izložbe bilo je 4. rujna u Galeriji Klovićevi dvori. Na taj je način Galerija obilježila stote obljetnice Prvog svjetskog rata.
Zašto je važno govoriti o ratu upravo progovara ova izložba. Može li se pomirenje zaraćenih strana očekivati tek onda kada se o ratu govori i preispituje? I u konačnici, je li umjetnost iznova ambasador pomirenja? Gavrilo Princip prije 100 godina ispalio je metak na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. I posljedice želje za izdvajanjem južnih Slavena iz Austro-Ugarske monarhije kao da osjećamo i danas. Opet, potreba za ujedinjenjem Europe nikad nije bila veća. Govoreći o prijašnjim ratovima izvlačeći pouke i smisao iz njih (iako rat nikad nije imao smisao!) možda djelujemo i malo naivno s obzirom da sada, sto godina kasnije, kao da imamo Treći svjetski rat u kojem zaraćene strane i lobiji djeluju na granici vječito vlastite slave i koristi.
Umjetnici koji sudjeluju na izložbi su Radoš Antonjević, Janko Baljak, Boogie, Nemanja Cvijanović, Lana Čmajčanin i Adela Jurišić, Uroš Đurić, Ivan Grubanov, Ibro Hasanović, Vlatka Horvat, Siniša Ilić, Aleksandar Jestorvić – Jamesdin, Dejan Kaludjerović, Srđan Keča, Marko Lulić, Vladimir Miladinović, Mladen Miljanović, Ana Nedeljković i Nikola Majdak ml., Darinka Pop – Mitić i Milica Tomić. Zemlje u kojima su rođeni obuhvaćaju prostor cijele bivše države i tako uokviruju cjelinu ravnopravnog prezentiranja bez suviše naklonjenosti.
Tako rad “Križ, kavez i krevetac” Radoša Antonijevića koji je postavljanjem dječijih krevetića htio ukazati kako djeca ne nužno samo iz škole nego iz vlastitih domova odnose svoju verziju rata, pripremajući se za neki novi, koji bi mogao uslijediti zaštićujući više ciljeve. Bosanskohercegovačke umjetnice Adela Jušić i Lana Čmajčanin pojavile su se s videouratkom u kojem ponavljaju “Ja nikada više neću pričati o ratu” te pomalo naivno i želeći upravo to – “ne govoriti o ratu” govore o njemu. Ibro Hasanović sa svojom “Studijom za aplauz” sarkastično prikazuje aplauze potpisatelja Daytonskog sporazuma pod budnim okom “velikih” državnika.
Transkripti projekta Put za Europu bit će objavljeni u završnoj publikaciji, nakon cjelokupnog planiranog ciklusa. Nakon zagrebačke izložbe, koja će biti postavljena do 26. rujna, postava putuje u Berlin i New York. Iako je izložba postavljena već punih 20 dana ipak još uvijek imate vremena pogledati do kraja tjedna u Galeriji na prvom katu.
Danas sam
zabunom
ušao u autobus za groblje.
Kako je to divno –
doći na groblje
a ne morati ići
ni za jednim kovčegom.
(Zabuna, Izet Sarajlić, 1977.)
