Putopisi Dekadencije – Norveška šuma i snijeg u kolovozu, in your face Severina!
Mnogi su me pitali kako točno mi namjeravamo putovati low budget po skupoj Skandinaviji. Pa za početak, ako vrednujete avanturu više od komfora, smještaj je gore besplatan. Da, Norvežani, Finci i Šveđani imaju viši financijski standard, ali imaju i malo višu razinu svijesti. Naime, u svim nabrojanim zemljama postoji zakon (allemannsrett ilitiga svačije pravo) koji dopušta slobodno (ali i odgovorno) uživanje u prirodi, što podrazumijeva kampiranje, paljenje vatre, a u nekim slučajevima čak i lov i ribolov 100 metara od naseljenog područja. A drugi način maksimalnog rezanja troškova za ovu ekspediciju bio je da smo u njemačkom supermarketu za smiješnu cifru nakupovali zalihu hrane i alkohola koja nam je izdržala kroz čitavu Skandinaviju, pa i dalje. Bar što se hrane tiče. Lovu smo gore trošili jedino na benzin (2 evrića litra), duhan te povremenu kavu ili pivo kako bismo ulovili wi-fi i napunili mobitele.
Ubrzo nakon što smo napustili Oslo i zaputili se prema jugozapadnim fjordovima, shvatio sam značenje pojma norveška šuma – jer Norveška jest šuma. A ako nije šuma, onda je jezero ili rijeka. Gledajući kartu Norveške u sitnijem mjerilu, vidjet ćete samo vodu i zelene šumske otoke. Prirodna bogatstva su im takva da ih vjerojatno ni generacije Hrvata ne bi uspjele sjebati. Jedino što u toj prosperitetnoj i bogatoj Norveškoj ne valja i zbog čega njihova vlada prima kritike građana su ceste. Na tom području ih šišamo – kaj je, je.
Vožnja fjordovskim cestama liči vlaku smrti s prirodnom tematikom. Zmijolika cesta dovoljno je široka samo za jedno vozilo, a svakih kilometar-dva su proširenja. Iako je promet na tim cestama prilično rijedak, Norvežani ne obraćaju previše pozornosti na proširenja, tako da su mimoilaženja pri 80km/h bila prožeta hladnim znojem, pogotovo kad iz suprotnog smjera dolazi kamion s dvije prikolice. Tuneli su priča za sebe. Većina ih je neasfaltirana i neosvijetljena, no ima i gotovo SF-tunela koji nizbrdo vode u samo srce planine, gdje se nalazi kružni tok. Svaki dan vozili smo gotovo pola dana i uvečer, kad bismo sjedili oko vatre, zatvorio bih oči i vidio samo cestu i tripoidno nizanje krajolika koji su izmjenjivali tijekom dana. Zelene idilične nizine pune kućica s travnatim krovovima, okruženih poljskim cvijećem, nakon tunela bile bi zamijenjene kotlinom okruženom planinama iz čijih se glečera usred ljeta slijevaju slapovi. Uske strme ceste pune ovaca i krava vodile su nas do nekih od najviših cesta Europe i ogoljelog krajolika kojim vlada zima, snijeg i stijene. Fjordovi, more, trajekti i otoci pa zatim nepregledne šume i livade, mirna jezera, uski mostovi i brze rijeke.
Pravo na slobodno uživanje u prirodi s početka teksta zvuči predivno, no u praksi je malo zajebano. Norveška priroda je surova. Planine su hladne i vlažne, šume guste, nepristupačne i pune mahovine, a naizgled prekrasne livade uz mirna jezera u pravilu su natopljene vodom. Većina mjesta dostupnih autom i prikladnih za kampiranje u pravilu su službeni kampovi, koji su za naše standarde nadrealno skupi, ili privatni posjedi na kojima je zabranjeno kampirati. No, ako pristojno upitate vlasnika imanja, dopustit će vam da prespavate na njegovom posjedu počistite li za sobom. Za mjesto za spavanje treba se potruditi, no svakako se isplati. Većina mjesta na kojima smo uspjeli postaviti šator ujutro su nam omogućila prizor kakav se viđa na razglednicima ili Windowsovim wallpaperima. No, kad smo jednoga dana pretjerali s lutanjem te nas je oko ponoći počela hvatati noć, nije nam preostalo ništa drugo nego prespavati na napuštenom pristaništu za brodove ispunjenom praznim čahurama od sačmi, ispred kojeg je bio ogroman znak „Warning dangerous area“ probušen mecima. No i ta noć, kao i one okružene sobovima i ostalim šumskim životinjama, prošla je mirno.
Najviše problema s pronalaskom mjesta za spavanje imali smo u blizini Preikestolena, jedne od najvećih prirodnih atrakcija Norveške. Za razliku od većine Norveške koja je prilično rijetko naseljena, to područje puno je gusto raspoređenih luksuznih kuća i znakova „Private property, no camping“. No, tu smo naišli na jedno od najljepših mjesta na kojima sam imao prilike provesti noć. Vrijeme je bilo hladnjikavo i kišica je rominjala, no jezero je bilo toliko zagrijano da je pružilo savršeno utočište od kiše.
Preikestolen (ili na engleskom Pulpit Rock), strma je stijena koja se izdiže 600 metara iznad Lysefjorda. Razlog zašto je to jedna od najvećih prirodnih atrakcija Norveške jest u tome da se u svim planinarskim brošurama i turističkim vodičima nalazi idilična slika (slikana u savršenim vremenskim uvjetima) sretnih ljudi koji s izrazom lica „život je uistinu lijep“ stoje na rubu ogromnog platoa na vrhu stijene i uživaju u prekrasnom pogledu na Lysefjord. Stvarno je velika moć oglašavanja i ljudska naivnost. Zbog te slike za vrijeme ljetne sezone stijenu posjeti i do nekoliko tisuća ljudi dnevno. A zbog te slike smo i mi došli do tamo.
Napunili smo boce vodom, obuli gojzerice, pripremili kabanice za svaki slučaj i krenuli na dvosatni uspon. Nakon petnaestak minuta sreli smo vidno razočarane Nijemce koji su noć prije kampirali do nas. „Uspon je krcat ljudima, a kad smo stigli do vrha, zbog silne magle nismo ni vidjeli fjord“, svjedočili su gorkim tonom. No, kad smo već došli do ondje, odlučili smo otići do vrha.
I zaista, na usponu je bilo toliko turista da se po stazi hodalo doslovno jedan iza drugoga. A prizori koje smo usput vidjeli dokazali su da su turisti uistinu najgluplja i teško nepromišljena bića. Bilo je tu svega, od ljudi sa psima svih vrsta i veličina (od čivave do doge), kineskih obitelji s milijun male djece kojima je, kao i starčadi, uspon bio prezahtjevan, talijanskih biznismena koji su se uspinjali u lakiranim cipelama odjeveni u sakoe, pa do pro-hikera koji su bez majice i s naprtnjačom na leđima pokušavali otrčati do gore. Svi su oni uz mnoštvo nervoze cupkali jedan iza drugoga po stazi, zastajkujući i praveći čep samo da naprave selfie. Mi smo strku izbjegli uspinjući se i skakućući po alternativnim putovima. Kad smo napokon stigli do vrha, sreća ili nečija providnost pobrinula se za nas i magla se povukla oslobodivši pogled na ogromni fjord. Na trenutak je čak i sunce zasjalo. Da je bilo malo toplije, osjećali bismo se kao oni srećkovići s brošure. Nisam baš neki nature freak, no ono što smo vidjeli gore zadivilo bi svakoga.
Nakon tjedan dana lutanja po norveškim divljinama po izuzetno vlažnom vremenu zaželjeli smo se toplog tuša te suhih i čistih stvari. Prekrojili smo rutu i zaputili smo se prema finskom Rovaniemiu, gdje nas je čekao smještaj i toplo vrijeme. No, do njega je trebalo odvoziti još gotovo 1000 km…