Putopisi Dekadencije: Hedonistički Berlin i njegova party prijestolnica Berghain
Berlin sam prvi put posjetio u ljeto 2012. Dostopirao sam iz Dresdena, a smještaj sam pronašo preko couchsurfinga kod Felixa, žive definicije stonera. To je jedan od prvih gradova koje sam zaista proživio i to sam, vjerojatno mi je zato ostao u dragom sjećanju. Nešto kao prva ljubav. Felix mi je velikodušno prepustio svoj bicikl, tako da sam svaki dan proveo jurcajući gradom, lunjajući između turistički atraktivnih punktova kroz zabite ulice vodeći se pukim špurijusom. Vjerujem da sam mu na taj način opipao puls! A berlinski puls podsjeća me na onu Rundekovu:“ Jednog dana ću otići daleko odavde, preseliti u neku zemlju daleku, gdje ne možeš mračan ulicom proći jer veseli ljudi te gledaju u oči“. Opčinila me njegova najživlja četvrt Kreuzberg, po kojoj možeš čitavu noć hodočastiti od jednog do drugog špetija (op.a. spätverkauf -prodavaonica alkoholnih pića koji radi cijelu noć) nabavljajući gorivo za spontanost: jeftine pive i neizbježni club-mate. Kupao sam se na bazenu unutar rijeke Spree i s nevjericom promatrao non-šalantne Berlinčane sa wayfarericama kako puše joint za jointom na umjetno nasipanoj pješčanoj plaži usred grada. Jednog sam dana lunjajući na biciklu naišao na Absinth Depot gdje sam naučio razlikovati pravi absinth od “ onog farbstoff češkog smeća“, kako ga je vlasnik prodavaonice nazivao. Cijelo sam popodne učio kako se zapravo pije to boemsko piće (s vodom btw) sve dok mi se obrazi nisu toliko pregrijali da nisam baš bio siguran dali mogu sjest na bicikl. Danju sam visio na Gorlitzer placu slušajući kako zvuči glazbeni melting potu, jam session glazbenika, uličnih i akademskih, svih rasa, stilova i instrumenata, a po noći istraživao bogati berlinski noćni život.
Nakon što sam jedne večeri oprao sve čaše u kafiću u kojem je Felix radio i time otplatio sve pive koje sam taj dan popio, uzeo sam novine da skratim vrijeme dok čekam (pre)sporog Felixa da zaključa birtiju. U novinama sam naišao na veliku reportažu o Berghainu ili kako je naslov rekao najboljem berlinskom klubu. Novinski tekst, a i brojni slični koje sam kasnije pronašao na internetu raspalile su mi zanimanje i znao sam da tamo moram otići. Klub smješten u staroj industrijskoj zgradi na pustom križanju Kreuzberga i Friedrichshaina, nosi titulu meke modernog hedonizma i dekadencije. Radi gotovo cijeli tjedan od 0 do 24, osim jednog dana kad je čišćenje. Berlinčani se kunu da se ovaj hram techna ne može uistinu doživjeti ako se u njemu ne provede barem 24 sata partijajući. U zgradi ima nekoliko floorova te prostorija za predahnut od partya, a unošenje fotoaparata je striktno zabranjeno. No Felix mi je ubrzo obuzdao entuzijazam. Naime, to je klub u koji ne ulazi bilo tko. Prosječni Hrvat bi sada odmah zaključio da se radi o nekom ekskluzivnom klubu gdje ulaziš samo s pozivnicom. No prosječni bi Hrvat, kao i u previše toga, bio u krivu. Na ulazak u Berghain se nerijetko čeka i po pola sata u redu, nevažno dali je 3 popodne ili 3 ujutro. Kada napokon dođeš na red, stupiš pred 3 izbacivača i čekaš. U tišini. Čekaš da oni odluče jesi li podoban za Berghain ili ne. Prosječni Hrvat bi opet pomislio da možda trebaš bi lijepo i/ili skupo obučen da bi ušao unutra ili da treba potkupit izbacivače, ali nije ni u tome stvar. Na temelju čega njih trojica odlučuju smiješ li ti unutra ili ne je enigma. I ako pretražite internet pronaći ćete brojne članke , forumske diskusije i osobna iskustva na temu toga kako zapravo ući u Berghain. Treba li biti sam, u paru ili s društvom, pijan ili ne, bučan ili pristojan,… Ja sam unatoč Felixovom obeshrabrivanju otišao u Berghain i, kao i još 30 ljudi koji su stajali u redu, bio sam odbijen na ulazu. A kad te odbiju to je to, taj dan nećeš ući.
U Berlinu to i nije neka tragedija jer postoji more drugih klubova gdje će te pustit unutra čim platiš ulaz, no ta mitska i pomalo elitistička atmosfera koja okružuje Berghain samo je potpalila moju znatiželju i natjerala me da nakon par dana ponovno pokušam ući. Mislim da su drugi put izbacivači čak i diskutirali o tome da me puste unutra ili sam se to samo ja potajno nadao, no na kraju su me odbili. Sjećam se da sam nakon što sam bio odbijen na vratima stajao ispred te ogromne industrijske zgradurine koja trešti od baseva i zviždanja partijanera u ekstazi i da sam se osjećao kao dijete kojemu je zabranjen ulaz u zabavni park, a preko ograde vidi svu drugu djecu kako se zabavljaju. Nekoliko dana kasnije napustio sam grad i otišao u Poljsku na Woodstock festival i Berghain mi je ostao na Berlinskoj to-do listi.
Ovo ljeto pružila mi se prilika da to ispravim. Na proputovanju kroz Skandinaviju i natrag, Berlin se srećom našao na ruti i znao sam da ću opet pokušat ući u taj zabavni park za nešto stariju djecu. Bila je to zadnja večer našeg boravka i nakon zagrijavanja pred špetijem, odlučio sam da je vrijeme da još jednom okušam sreću. Ovaj put nisam imao velika iščekivanja i čitavo sam vrijeme napominjao svojoj suputnici Sanji, koja je pristala ići sa mnom, da bude spremna na to da nas vjerojatno neće pustiti unutra. Iskrcali smo se na prašnjavom i pustom Ostbahnhofu i prvu ekipu koju smo sreli pitali za smjernice do Berghaina. Klub je bio udaljen svega nekoliko ulica, no rekli su nam da ni ne pokušavamo je su njih upravo odbili na ulazu. Stigli smo do ovdje, vrijedilo je ići do kraja. Pred ulazom je u redu čekalo svega dvadesetak ljudi. I svi do zadnjeg su bili odbijeni. Sanja i ja ponizno smo pristupili vrataru, on nas je bezizražajno odmjerio, zadržao pogled na nama nekoliko sekundi i samo se pomaknuo u stranu, oslobodivši nam ulaz. Od uzbuđenja jednostavno smo prošli pokraj blagajne, neplativši upad i krenuli prema stepenicama. Taj dan bio je petak, što znači da je glavna dvorana zatvorena i da radi samo njezino skromnije izdanje, Panorama bar na zadnjem katu. Nakon kratke ture, sjeli smo za šank da upijemo atmosferu. Bilo je oko 2 u noći i party je bio u punom zamahu, plesni podij i galerije iznad njega bile su ispunjene razmahanim tijelima i udovima. Ogromna fotografija razjapljenog muškog čmara i svog njegovog popratnog sadržaja koja visi iznad crveno osvijetljenog šanka, podsjetila me na činjenicu da je Berghain ubiti gay klub. Naručio sam red bull vodku za 7 eura da malo dođem k sebi i upitao konobara: „Darf man hier kiffen?“ A on mi je, kao i većina Njemaca kad čuju iščašeni njemački, uz odobravajući cerek, odgovorio na engleskom: „Man! Here you can do anything you want to do!“
WC od Berghaina izgleda kao duty free zona uspostave seksualnih odnosa i kupovine droge, dvije radnje koje su ovdje oslobođene svih tabua koji se za njih obično vežu van debelih zidova te industrijske zgrade. U njemu se nalazi neobično puno ljudi koji samo stoje naslonjeni na zidove ćaskajući i zirkajući oko sebe, neopterećeni činjenicom da je to mjesto namijenjeno za vršenje nužde. I seks i droga ovdje započinju istim uvodom, uspostavom eye contacta i razmjenom osmjeha, što može biti zbunjujuće. Oni koji tamo traže seksualnu zadovoljštinu od bolesti se štite prezervativima (bar se nadam), a dileri se od policije u civilu štite jednim jednostavnim pitanjem:“Are you a cop?“. Naime, u Njemačkoj policajac u civilu na ovo pitanje mora zakonski odgovorit iskreno, što taj wc čini partijanerskim candy landom. Jesu li njemački policajci toliko pošteni kao i njihovi zakoni na papiru nisam baš siguran, no u wcu su se kabine praznile i punile prilično brzo, tako da posao izgleda ide.
Glazbeno Berghain ne odudara od ostatka Njemačke. Na repertoaru je tehno te sve njegove podvrste, derivacije i devijacije. Nije baš moja šalica čaja, ako pričamo o elektronskoj glazbi, no glazba je te večeri bila dobra i nitko nije izgledao kao da mu je dosadno. Pred DJ-em se prostiralo more ljudi zatvorenih očiju i blagog osmjeha, koje su repetitivni ritmovi kao mantre držali u nekom amfetaminskom transu. Bilo je tu ljudi svih dobnih skupina, seksualnih orijentacija, rodova i spolova, čak i dva tipa u invalidskim kolicima. Bilo se lako pridružit masi i prepustit ritmu. U tom hladnom betonskom interijeru s prigušenim crvenim svijetlima vladala je sreća. Neka opća lakoća postojanja i ljubav koja vjerojatno može biti samo kemijski inducirana. Berghaimski repertoar te večeri zvučao je kao jedan dugi koitus bez orgazma, a po izrazima lica ljudi na podiju rekao bih da se nikome nije svršavalo. Nikad. U tom trenu postalo mi je jasno zašto i kako neki ljudi provedu 24 sata, pa i više, u Berghaimu. Uz takvu glazbu i takav doživljaj vrijeme drugačije teče i postaje irelevantno. Zamračenu atmosferu odjednom su proparale prve zrake sunca koje su propustile automatske šalaporke (jedan od popratnih sadržaja Panorama bara) i svi se bude iz transa i klicanjem pozdravljaju novi dan. Danje svjetlo budi i mene iz mojih razmišljanja i vrijeme je da se pokrenemo. Treba stići do kampa na samom rubu grada jer za samo nekoliko sati krećemo dalje za Hamburg na putu za sjever. Kada smo izlazili, šalaporke su se opet zatvorile i party je krenuo dalje kao da je noć tek počela.
Sljedeći tjedan Borna se našao u Kopenhagenu. Kako izgleda Kristijanija, najveći europski skvot, pročitajte u drugom nastavku Putopisa Dekadencije sljedeće nedjelje.
