Putopisi Dekadencije – Oslo: Grad iz snova za ulične performere, ilegalne kampere i kradljive balkanske ručice
Mistični sjever. Zemlja mirnih ljudi, zime i najvećeg postotka samoubojstva. I ne zvuči kao neka top destinacija za ljetnu avanturu. Da nije bilo mog ludog prijatelja i njegove ideje da usred ljeta odemo na Nordkapp vidjeti 24-satni dan, ne bih vjerojatno nikad ni otišao. Više me privlače tropske destinacije. Moj pojam sjevera bio je pod utjecajem Larssona, poneke gastarbajterske priče, skandinavskog hardcore punka te švedskih akcijskih filmova – čudna kombinacija koja je bila osuđena na sudar s realnosti. Nakon što smo napustili Kopenhagen i krenuli sjeverno, postalo mi je jasno da bujne plavuše iz švedskih akcijskih nisu baš prevladavajući etnicitet. U Malmu smo zalutali u kvart iznad kojeg je slobodno mogla vijoriti rumunjska zastava, a Göteborg (gdje su nam provalili u auto i ukrali nekoliko torba) izgledao je kao da su u njega iskrcali pola Ugande. Možda taj multikulturalizam i nije najbolja ideja… Dovodi u pitanje opstanak svjetloputih plavuša.
Sljedeća postaja bila je Oslo, glavni grad Norveške. Iako Norveška nije u Europskoj uniji, njezina granica sa Švedskom slabo je kontrolirana te je tu formalnosti radi. No, na dan kada smo mi bili na putu prema Oslu, norveška policija bila je na nogama zbog najavljenog terorističkog napada. Kada smo prijavljivali krađu u göteburškoj policijskoj postaji, objasnili su nam da je Norveška obavještajna služba navodno presrela poruku iz koje su zaključili da se sprema teroristički napada na židovski i/ili nuklearni centar u Oslu. I tako se ono što je trebalo biti samo prolazak preko granice pretvorilo u tri sata čekanja jer su norveški granični policajci revno pregledavali gotovo sva vozila. Došao je red i na nas, graničar nas je zamolilo da stanemo sa strane. Bio je prilično zbunjen što mi u autumobilu radimo tako daleko od kuće, a kad smo mu napomenuli da nam je cilj Nordkapp, ništa mu nije bilo jasno. Konfuzija mu nije dozvoljavala da nas tek tako pusti te je počeo pregledavati auto. Prtljažnik je pri otvaranju gotov eksplodirao od natrpanosti, a kad je graničar vidio da iz njega ispadaju gojzerice, nuddel suppe, vreće za spavanje i konzerve graha, zaključio je da mi vjerojatno nismo teroristi te nas pustio, no čitav našeg ostanak u Oslo bio je okružen antiterorističkim jedinicama.
Ako u Oslu želite kampirati na divlje (znači izvan organiziranog kampa), svemoćni Google preporuča dvije mogućnosti: otok Langoyene ili park Ekeberg koji se nalazi iznad grada. Za nas otok nije bio opcija jer se na njega ne može autom, a plaćati parking u centru nije dolazilo u obzir, tako da smo vijugavim putovima krenuli na brdo iznad Osla gdje se nalazi park. Kad putujete nonšalantno i pomalo lutajući na blef kao mi, lako se dogodi da vam promaknu neke važne stvari koje mogu utjecati na putovanje, kao što je, primjerice, činjenica da je u vrijeme dolaska u Oslo park Ekeberg bio domaćin juniorskog kupa Norveške u nogometu. Prostrane livade uz rub parka nudile su nadrealni prizor horizonta punog improviziranih nogometnih terena s nabrijanom djecom u dresovima, a inače gotovo neograničen prostor za parkiranje bio je ispunjen automobilima ponosnih roditelja koji su došli bodriti svoje male beštije. Bilo je prekasno za traženje alternative pa smo nakon parkiranja ispod znaka „zabranjeno parkiranje“, gladni i mrzovoljni s ruksacima na leđima i šatorima, plinskim kuhalom i vrećama s hranom u rukama promarširali kroz to mnoštvo nogometnih terena okupani zbunjenim pogledima prisutnih. Bazu smo postavili na prvom skrovitom mjestu unutar parka Ekeberg. Tamo smo s pogledom na Oslo i otok Utøya, na kojem se Breivik upisao u povijest svojim čuvenim high scoreom, nakon klasične kampovske razmjene dobara proveli jednu ugodnu, ali i bizarnu noć u društvu skupine belgijskih izviđača koji su također kampirali u tom parku.
Oslo je bolesno skup grad, pogotovo za nas balkanske bokce. S Tokijem drži sam vrh najskupljih svjetskih gradova. Kvadratni metar stana u centru je 5600 eura, no takve vam informacije kad putujete ne znače baš ništa. Ali činjenica da za 3,5-postotno pivo u trgovini morate izdvojiti 40 kuna, a za običan hamburger i krumpiriće (na akciji) stotinjak kuna surova je i poražavajuća. No, grad ne odiše bogatstvom i rasipnošću kao glavni gradovi drugih naftnih velesila, već prosperitetom. Lutajući prostranim ulicama Osla okružen glomaznim zgradama, dobio sam dojam da sam u nekom gradu budućnosti. Ulice su im pune električnih automobila, od malih gradskih autića do prestižnih Tesla. Unatoč naftnom bogatstvu, ulice im nisu pune Hummera, Jeepova ili sličnih fosilnih čudovišta. Nije to samo do naprednog sjevernog mentaliteta, već i država ima prste u tome. Naime, kupnja električnog automobila uvelike je subvencionirana, a parking i trajekti za sve su električne automobile besplatni. Ovo potonje počelo je i stvarati probleme jer vlasnici običnih automobila imaju poteškoća u pronalaženju parkirnog mjesta (koje onda još moraju i platiti), no globalno gledano to su pasje muke. Arhitektonski je Oslo izuzetno raznolik grad, no sve je savršeno interpolirano. Drvene neoklasicističke zgrade, megalomanska gradska vijećnica od crvene opeke koja izgleda kao dvije kule iz serijala Gospodar prstenova, pa zgrada Opere inspirirana santom leda ili elitna četvrt na vodi Tjuvholmen, gdje je sve izgrađeno prema najmodernijim arhitektonskim tendencijama – sve je savršeno raspoređeno i uklopljeno. Sve osim crne zgrade američke ambasade okružene visokom ogradom i naoružanim vojnicima koja je kao drek na porculanu užeg centra Osla. Glavna gradska ulica je Karl Johnas Gate i nju nastanjuje najraznolikija armija uličnih zabavljača i žicaroša – od žonglera i gutača vatre, ekipe koja crta portrete upitne kvalitete, do Ukrajinca koji na harmonici svira klasiku, vjerskih fanatika koji upozoravaju na kraj svijeta i LSD frika s maskom Hello Kitty.
Na naš pokušaj slikanja odgovorio je grebanjem po zraku i neartikuliranim glasanjem od kojeg se ledi krv u žilama. No, čak je i on bio zanimljiviji od definicije dosade i prečestog uličnog zanimanja – glumljenja nepomičnog kipa. Najviše pažnje zaokupio mi je sastav od tri cigana. Najmlađi na harmonici pokazao je znanje od svega 2-3 akorda, no vođa benda, alfa-cigan na saksofonu, obogatio ih je pravom ciganskom glazbenom čarolijom. Najzanimljiviji od te trojice bio je kontrabasist, na čijem instrumentu nisu bile razapete žice, već guma. Teška duhanska kriza natjerala me da se okušam u zarađivanju novca na cesti sviranjem usne harmonike, instrumenta koji sam počeo svirati netom prije početka putovanja. Kada u arsenalu pjesma imate samo uvod Smogovaca, Bratec Martin i jedan blues riff, morate se osloniti na scenski nastup radi zadobivanja pozornosti. Tako sam nakon dva sata sviranja po Karl Johnas Gate zadobio neke simpatije i uspio zaraditi oko 200 norveških kruna. Zaraditi novac sviranjem na cesti vrhunski je filing. Daje neki neviđeni osjećaj slobode i lakoće življenja. Širokog nepobjedivog osmijeha i punih pluća ušao sam u tobbaco shop po duhan, no izašao sam pogrbljen i prizemljen. Najjeftiniji duhan košta oko 240 kruna.
Tik do glavne ulice, u suprotnom smjeru od gradske vijećnice, nalazi se Nacionalna galerija u kojoj se, osim djela Picassa, Gauguina , Van Gogha i drugih, čuva jedna od najpoznatijih svjetskih slika, Munchov Krik. Svi ju znate kao ukradenu sliku, no rijetko tko zna banalnost njene krađe. Jedne hladne veljačke noći 1994., dok je zaštitar drijemao okružen ekranima, dva su muškarca prislonila ljestve na prozor drugog kata muzeja, razbili prozor te nekoliko minuta kasnije pobjegli sa slikom vrijednom 34 milijuna dolara, ostavivši iza sebe samo poruku „Thanks for the poor security“. Norvežani su, prema mojem iskustvu, pomalo naivan narod lišen kriminalnih pobuda i krađa ne samo da ne spada u njihov modus operandi, već ne vjeruju ni u to da drugi kradu, pa nedostatak zaštite nije šokirajući. Njihove trgovine većinom nemaju ni kamere ni senzore na izlazu, što ih čini zonom neplaćanja za, u nešto drugačijim uvjetima kalane, balkanske ručice.
Treće jutro našeg kampiranja u parku Eckeberg pojavili su se rendžeri i policija. Uhvatila me panika nakon što sam shvatio da ipak ilegalno kampiramo. Mislio sam da će nam naplatiti kaznu i vjerojatno prerovati po stvarima, no ništa od toga nije se dogodilo. Nakon što su nas uljudno zamolili da više ne spavamo na tom mjestu te da počistimo za sobom, policajac se prijateljski raspitao tko smo i kamo idemo te nam pomogao odrediti rutu preporučujući nam što valjda vidjeti. Mi smo spakirali svoje malo cigansko naselje, uz mnogo logističkih vratolomija sve spakirali u auto (koji je 3 dana ostao netaknut ispod znaka zabranjeno parkiranje), oprostili se od Osla te otisnuli u norvešku šumu.