novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – Broken Bells: ‘After the disco’ stigao kao album spreman za Valentinovo

Vrijeme čitanja: 3 minute
Foto: facebook.com/brokenbellsmusic
Foto: facebook.com/brokenbellsmusic

„After the disco“ svjež je proizvod iz radionice Broken Bells koji će na Valentinovo navršiti deset dana od službenog outanja. Za one koji ne znaju, Broken Bells je (formalno) duo koji se sastoji od Briana Burtona i Jamesa Mercera, odnosno na turneji to je potpuni indie spacie eksperimentalni bend. Brian je daleko poznatiji kao Danger Mouse, dok je James (krucijalan) dio već gotovo punoljetnih The Shinsa. Od osnutka projekta 2009. godine, izbacili su jedan self-titled album, par EP-a, te „After the disco“ kao drugi, vjerojatno ne i posljednji LP. Holding on for life prvi je i za sada jedini singl s albuma i ako ga možemo uzeti kao naznaku uspjeha cjelokupna ostvarenja, može se pretpostaviti da će album još neko duže vrijeme biti prisutan na ljestvicama.

Perfect world koja otvara album brza je i dinamična stvar s, doduše jednoličnim bubnjem koji održava atmosferu na nivou, te klavijaturističkim izletima koji podsjećaju na sad već pretprošlogodišnji Five Seconds Twin Shadowa. Mene pak posebno podsjeća – a ta se nesigurna mistika provlači kroz cijeli album – na ponekad energične gitarske završetke Fleetwood Maca. Završetak Perfect worlda pandan je posljednjim minutama njihovog The Chain. Napredujući kroz album vrlo se primjetna prevaga Burtonova utjecaja na krajnji ishod gotovo svakog pojedinog ostvarenja, što nije ni toliko čudno s obzirom na to da se i on sam pobrinuo za produkciju. Tu je mnoštvo vokalnih i instrumentalnih loopova, električne stabilnosti i disco predvidljivosti sa spretnim modulacijama Jamesa Mercera,a vjerojatno i njegova iskustva s kompozicijom i organiziranjem tog nepreglednog seta glazbenih mogućnosti koje si je ovaj dvojac omogućio udruživši snage po drugi put na jednom long play projektu.

U samom najavnom singlu Holding on for life, koji se nalazi na trećoj poziciji na albumu mogu se nazrijeti gotovo sve bitne stilske preokupacije ovog albuma. Moguće je unutra osluhnuti neke eksperimentalne note kojima se vole sami pohvaliti, ali i niz utjecaja koji su se svojevremeno poigravali s pop pakiranjima inače posve ozbiljnoj glazbi, bar što se tiče pristupa. Najviše tu nekako iskače Mike Oldfield sa svojim popizmima iz osamdesetih, ponajprije s albuma „Crisis“. Vrlo prirodne i po prilici trzalicom odsvirane bas dionice koje postaju sve primjetnije i dominantnije sa sve dubljim ulaženjem u album povezao bih i s možebitnim ekstenzivnim slušanjem zadnje dekade diskografije francuskog dua Air.

Foto: facebook.com/brokenbellsmusic
Foto: facebook.com/brokenbellsmusic

S druge strane, Lazy Wonderland gotovo je (bar s početka) klasična The Shins pjesma što donekle umanjuje dojam konceptualne cjelovitosti albuma. Naravno, za fanove Shinsa ovo bi po svemu sudeći mogao biti highlight albuma, ali i jedno opće mjesto koje svrstava Broken Bells bez obzira na dominaciju digitalno pomognute instrumentalizacije u širi prostor američkih indie pop-rock suvremenika od The Rosebudsa do Pinbacka. Nije čudno da se unutar albuma „supergrupe“ stvore ovakvi mikro ne-srazmjeri  gdje svaki član pokušava ostaviti referencu na svoj originalni podvig, pa im to neću zamjeriti.

Posljednje dvije stvari imam potrebu opisati riječima hip-hop ritam i duboko distancirana urbana atmosfera, iako je druga umnogome baladska pjesma čak i s ponekom orkestracijom. Iznenadna udaljena fućkanja dočaravaju neke nepregledne horizonte u kojima se polagano gube zvukovi jer ste i sami već vrlo meki i uspavani… Sve to daje jednu vrlo retro, ali i vrlo cool atmosferu, uz koju se dobro ušuškati i pričekati da ovih još nekoliko zimskih dana ostane iza nas. Radi se i o tekstualno romantičnom albumu, podjednako raspodijeljenih prema filozofskoj kao i laičkoj inačici riječi;no za atmosferu će se ionako ponajprije pobrinuti glazba. Dapače, „After the disco“ vjerojatno nije pukom slučajnošću izašao desetak dana prije Valentinova, te ne mogu poreći da se također radi o iznimno „ljubavnom“ albumu s mnogo pjesama za „grljenje“, zato ga treba dobro iskoristiti i što više slušati, odnosno prakticirati.

Be social

Komentari