novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Borba protiv AIDS-a unutar grupe i pojedinca (“Beats Per Minute”, R. Campillo)

BPM
Foto: iloveflannelonaman.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 4 minute

Jedinstveno filmsko iskustvo nazvano 120 otkucaja u minuti (eng. Beats Per Minute) ubrzava puls, ostavlja bez daha te na koncu ostaje uz vas tjednima nakon gledanja. Robin Campillo toliko vješto, uzbudljivo i iskreno pretače vlastita iskustva u film da gledanje nije gledanje, već dvosatno uranjanje u jedno vrijeme i prostor koje vam se dotad činilo udaljenim, no odjednom oživljava pred vašim očima i pritom vam pokazuje koliko snažan kao medij film može biti.

Sve počinje od osobnog iskustva redatelja Robina Campilla koji je osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća bio dijelom pariškog ogranka aktivističke skupine ACT UP koja je nastojala direktnim akcijama navesti vlasti i javnost da osvijesti epidemiju AIDS-a kao opće društveni problem te da osigura pravo na nužna medicinska istraživanja i liječenja. Na temelju toga Campillo stvara film koji u cjelini prati parišku zajednicu ACT UP početkom devedesetih godina i njeno djelovanje te odnos dvojice članova, Seana (sjajni Nahuel Pérez Biscayart) koji je zaražen i Nathana (Arnaud Valois) koji nije.

Ispreplitanje javnog koje se manifestira u vidu djelovanja zajednice, njihovih sastanaka i akcija, te intimnog u koje nas uvlači novonastala ljubavna veza između Seana i Nathana, cjelovito obuhvaća odraz proživljavanja jednog perioda koji istovremeno jest i vrlo osoban i vrlo javan. Pritom je omjer ovih dvaju narativnih linija proporcionalno i logično raspoređen pa u prvom dijelu sagledavamo ACT UP kao cjelinu i djelovanje njenih protagonista izvana, odnosno portret grupe, a u drugom prelazimo na portret pojedinaca u sferi intimnih odnosa i načina na koji ih je AIDS oblikovao i odredio.

Portret grupe

Ono što u prvom dijelu filma okuplja pažnju jest brzi ritam izmjene kadrova i dinamičnih grupnih dijaloga (kakve Campillo, ovog puta uz pomoć Philippea Mangeota, izuzetno stvara još od filma The Class) i akcija što gledatelja uključuju u frenetičnu, strastvenu i ustrajnu borbu protiv neprijatelja kojeg šira zajednica ne prihvaća kao zajedničkog. Campillo pritom stvara brz ritam filma te dojam da ne gubi na vremenu upravo zato što njegovi protagonisti vremena – nemaju. Kamera je pritom aktivni sudionik događaja, u neprestanom pokretu kao i aktivisti sami.

Međutim, redatelj ne ostavlja identifikaciju na bazičnoj razini već povremeno upada s postupcima koji nakon početnog uključivanja distanciraju gledatelja, ne dopuštajući da se stvori patetična i romantizirana verzija prošlosti čiji bi produkt bio samo sažaljenje. Kako bi to izbjegnuo, Campillo unosi dvojak pogled na određene događaje ili pak deromantizira nadanja i razmišljanja aktivista.

Prvo se odnosi na akciju u kojoj aktivisti upadaju na službenu medicinsku konferenciju o AIDS-u gdje njihova akcija nije dobro prošla. Kada prvi put pratimo događaj, pratimo ga iz perspektive sudionika, a zatim, kada se na sastanku rezimira neuspjela akcija, događaj se ponovno odvija, no iz distanciranog, objektivnog kuta što je popraćeno vrlo oprečnim mišljenjima aktivista koji jesu ujedinjenu u krajnjem cilju, no nimalo u načinima da bi do njih došli. Kada je riječ o deromantizaciji, možemo spomenuti jedan od najljepših trenutaka u filmu – zajedničku vožnja vlakom nakon uspjele akcije u kojoj članovi izriču nekoliko gotovo plemenitih misli o životu koji žive, a zatim se svi na to što je rečeno grohotom nasmiju.

pbm
Foto: iloveflannelonaman.tumblr.com
Razrada problema

Prvi dio radnje filma veoma dobro pokriva sve s čime se skupina nosi, kako unutarnjim previranjima tako i vanjskim problemima koji se očituju na socijalnom nivou u vidu marginalizacije zaraženih koje se okrivljuje za bolest zbog njihova načina života, zatim na političkom nivou gdje nadležni odbijaju poduzeti značajnije mjere s obzirom na to da je skupina koja je pogođena uglavnom otprije marginalizirana te na ekonomskom nivou gdje farmaceutske tvrtke provode istraživanja sukladno s novčanom isplatljivošću.

U moru svakodnevnih sukoba, neslaganja i poraza, poseban dojam ostavljaju prizori plesa u klubovima koji uz fantastičan soundtrack Arnauda Rebotina djeluju poput ispušnog ventila i čisto eskapističkog trenutka unutar stalne borbe za spašavanjem života.

Portret pojedinaca

ACT UP čini šaroliku skupinu ljudi među kojima se nalaze zaraženi i zdravi, heteroseksualci i queer osobe, ovisnici, roditelji, djeca.

Među nekoliko istaknutih pojedinaca polako se u prvom dijelu filma izdvaja priča Seana i Nathana čiji odnos u drugom dijelu dominira filmom. Sean je zaražen HIV-om i jedan je od najstarijih i najradikalnijih članova zajednice, a Nathan je pridošlica i naprosto voljan pomoći ljudima koji su oboljeli. Djelovanje ACT UP-a u filmu se i prati od trenutka kada se Nathan pridružio skupini. Njihovo zbližavanje za gledatelje znači upoznavanje pojedinaca, njihovih strahova i postupaka koji su ih doveli do mjesta u društvu na kojima se sada nalaze. Za ritam filma to znači usporavanje koje omogućuje suočavanje protagonista s drugim i sa samim sobom. Zanimljiva je to nadopuna svemu što smo u prvom dijelu o njima čuli, a možda nismo razumjeli, poznavajući ih tek površinski.

Pritom ovaj zalazak u osobno ne umanje cjelokupnu vrijednost filma potencijalnim zapadanjem u emotivno pojednostavljivanje priče, već iskreno i zaokruženo prikazuje period jedne borbe protiv bolesti koji se očituje i na javnom i na privatnom planu.

bpm
Foto: iloveflannelonaman.tumblr.com

U tom smislu film ostavlja dojam na gledatelja i kao pojedinca i kao člana zajednice u kojoj (ne) djeluje. Međutim, činjenica što film na koncu nosi određenu poruku o važnosti edukacije i osviještavanja te društvene odgovornosti, nikad ne umanjuje osvještenost i upečatljivost njegova vizualnog dojma koji je, u svojim specifičnostima, zaslužan za stvaranje spomenute atmosfere. Stoga je ovaj film jednako dobra društvena lekcija kao što je to lekcija dobro snimljenog i osmišljenog filma.

LUX projekcije filma

120 otkucaja u minuti možete pogledati danas, 8. studenog, u riječkom Art-kinu Croatia gdje se prikazuje u sklopu europskih simultanih projekcija kandidata za nagradu LUX, a potom na Zagrebačkom filmskom festivalu gdje se 18. studenog prikazuje u kinu Tuškanac u sklopu programa Dan LUX filma kada se prikazuju i ostala dva kandidata – Sami Blood Amande Kernell te Western Valeske Grisebach.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari