Recenzija – Jam Ritual: Greasebucket
Varaždin – nekada glavni grad Hrvatske, u današnje vrijeme stoji kao jedan od manjine gradova u državi koji više naginje ogromnom utjecaju zapadnoeuropske i američke kulture te se ističe kao suprotnost jugu i istoku šugave naše. Unazad desetak godina iznjedrio je veliku količinu odličnih bendova od kojih su samo neki: Cold Snap, Voodoo Lizards, Vlasta Popić, Insolitvs, Sagan, Dead By Mistake, Groove On, Life In Peril i Destrukcija Stvarnosti. Zbog činjenice da Varaždin, osim Rogoza, nema pravog koncertnog prostora, bendovi su obično prisiljeni odmah svirati na vrlo kompetentnoj sceni u Zagrebu ili po gradovima susjednih zemalja. Upravo je u takvoj vatri iskovan Jam Ritual, koji su prije nekih mjesec dana objavili dugo očekivani debi album naslovljen „Greasebucket“.
Album je odmah na prvo slušanje odličan, što bi u svim drugim slučajevima bio razlog za uzbunu, budući da takvi albumi i najbrže dosade, te im zna faliti kompleksnosti i slojevitosti. U ovom slučaju, razlozi zbog kojih je album izrazito catchy i slušljiv nisu njegove slabe točke, već prednosti. Sve u svemu – zarazna kombinacija rocka, bluesa i grungea, koja ne kopira autore pripadajućih žanrova, nego zvuči prilično unikatno, ali i neopisivo aktualno – dakle, nismo dobili album koji je trebao biti izdan u prošlosti. Što je, ako bend smjestite u široki žanrovski kontekst od šezdesetih do dvijetisućitih, zapravo jako fascinantno.
Jedna od prije spomenutih jakih strana albuma i benda općenito jest izrazito kvalitetan vokal Tonija Tkaleca. Genijalna kompozicija, osjećaj za refren i komunikaciju s publikom, te odličan blues/rock način pjevanja, ali i pisanja tekstova – pomalo podsjeća na Garyja Clarka Jr. Također, ono što najviše ulazi u uho je i gitarska genijalnost Edvina Đerahovića. Savršeno, suptilno korištenje gitarskih efekata te pokoje solaže koja se savršeno uklapa u pjesmu. Ritam sekcija benda, koju odrađuju Karlo Merkaš (bas gitara) i Matija Burek (bubanj) daju odličan kostur glazbi koju nadograđuju dvije gitare i vokal.
Izdavanje ovog albuma ne bi se smjelo nikako shvatiti kao ritualno izdavanje prvog albuma, onako reda radi. Snimalo se u MC Pavarotti studiju u Mostaru, dizajniranog od strane Petera Gabriela (Genesis) i Briana Enoa. Mikseta je uvezena iz Londonskog studija Eden, na kojem su albume snimili U2, Joe Cocker, Sex Pistolsi i Bob Marley. Upravo tome duguju još jednu dimenziju svoga zvuka.
Pogledamo li pjesme na izdanju, može se uvidjeti da su već prije objavljivane Leavin’ Home i Way Of Life dobile novo ruho – donekle su izmijenjene, no teško je procijeniti koja je verzija bolja. Albumska je dobila puninu, klavijature, dublji zvuk, uljepšan vokal, no istovremeno je izgubila na sirovini. Obje pretpostavljam govore o pomalo depresivnom Varaždinu (što je izrazito recentna tema i za kompletnu regiju), na pomalo beatnikovski način, gdje je jedino preostalo za raditi jest raditi glazbu u kombinaciji s ispijanjem alkohola i kritiziranjem stanja društva.
Skriveni dragulj albuma je definitivno pomalo grungerska Happy Place. Ne znam, opet se radi o genijalnom vokalu, odličnoj energiji u pomalo turobnoj atmosferi, koja je kontrolirana genijalnim efektom gitare, vrlo dobroj izgradnji instrumentalnog djela pjesme, te savršenog lijeganja lirike preko toga. Lirike koja u kombinaciji s Tonijevim vokalom, koji je ovog puta pušten u visinu, čini glavni adut same skladbe. Počnete li album slušati s bilo kojom drugom pjesmom nećete pogriješiti, jer jednostavno nema slabe karike.
Ako ste u prilici, dečke definitivno pogledajte uživo. U zadnje su vrijeme nekoliko puta svirali u Zagrebu, no kažu da nakon izdavanja albuma planiraju svirati, tako da ćete ih negdje sigurno uhvatiti. Kažu da im je jedan od najdražih nastupa onaj sa Rival Sonsima u Tvornici, a svirali su i na InMusic festivalu te zagrijavali pozornicu za Skunk Anansie na Špancirfestu.
Ono što albumu možda fali jest malo više virtuoznosti, jer sve su pjesme napisane po nekakvom hit-receptu. Nadam se da će nas dečki sa sljedećim izdanjima nastaviti iznenađivati, jer to je jedna od odlika velikih bendova, a Jam Ritual zasigurno posjeduje potencijal da postane punopravni član te kategorije. Sjetite se ovog albuma, pričat ćete o njemu.
