Istaknuto
08.05.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Godina se nastavlja lijepo glazbeno oblikovati. Travanj je bio emotivan, raznolik, bogat i zabavan, a nova Mjesečna doza popa eliminirat će mogući FOMO osjećaj.

06.05.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Inače sam etiketi višemanjezauvijek zamjerao reciklažu, ali čini se da ipak imaju još kojeg asa u rukavu.

Intervju

Čuvari bubnjarskih palica: Upoznajte odlične hrvatske bubnjare

13.04.2021. Tena Vizinger
Vrijeme čitanja: 10 minute

Bubnjar je osoba koja glazbu stvara pomoću bubnjeva, udaračkog glazbenog instrumenta koji nosi titulu najstarijeg glazbala poznatog čovječanstvu.

Hrvatska zemljica bubnjarima, baš kao i gitaristima o kojima smo pisali nekoliko mjeseci ranije, pokazuje svu svoju glazbenu snagu. Držači ritma i tempa marljivo rade kreirajući jedinstven zvuk svog glazbala. Bubnjara na našem tlu ne nedostaje, a među čuvarima bubnjarskih kompleta kriju se četvorica čije sposobnosti nadilaze prosjek.

Oni su Pavle Gulić, Petar Babić, Ivan Kukuljević i Borko Rupena. Svirači koje spaja isti instrument, a razdvaja različiti žanr, za Ziher su otkrili male tajne velikih bubnjara!


Pavle Gulić


Dob: 31

Godine sviranja: 17

Glazbeno obrazovanje: Otac/samouk

Predstavi se publici.

Bok, ja sam Pavle Gulić iz Zagreba. Sviram bubnjeve u bendovima Pips, Chips&Videoclips, Lika Kolorado, Killed a Fox i Malady Lane. Iz navedenih bendova može se zaključiti da se nisam odlučio za samo jedan žanr, pa se tu može naći svašta: od rocka, popa, indieja, grungea, stonera, metala itd. Moram spomenuti i novi projekt delapse (da, s malim “d”), našeg prijatelja Leonarda Klaića, također odličnog bubnjara i producenta, s kojim imam čast nastupati na ovogodišnjem Zagrebačkom muzičkom biennalu, čime uranjam u još jedan, meni novi, žanr – elektroniku!

Otkud ljubav prema bubnjevima? Tko je utjecao na tebe kao bubnjara?

Ljubav prema bubnjevima rodila se slušajući i gledajući sviranje mog oca, glasovitog bubnjara kultnih bendova Haustor i Disciplina Kičme – Srđana Gulića. Kako je bubanj od najranijih trenutaka bio omni prisutan u našem domu (i genima), kako fizički, tako i metafizički, bilo je očekivano da će sin nastaviti tradiciju širenja dobrih (?) ritmova diljem Lijepe naše, a i šire. Pravi razlog je ustvari bio taj da smo frend i ja, iz vedra neba, odlučili osnovati bend bez da smo imali pojma o sviranju, s tim da sam ja odlučio da ću biti bubnjar iz jednog razloga – imao sam bubnjeve na tavanu!

Što se tiče utjecaja, osim oca, najvažniji utjecaji bili su roditelji i susjedi, koji se niti jedan jedini put, u mnogo godina, nisu bunili protiv mog „sviranja” usred dnevne sobe. Bez njihove podrške ne bi stigao daleko. Svirački, na mene su najviše utjecali bubnjari poput Johna Bonhama, Chada Smitha, Jimmyja Chamberlaina itd.

Foto: facebook.com/likakolorado

Koliko si vremena utrošio na vježbanje u početku, a koliko vremena trošiš sad? Što smatraš najtežim dijelom bubnjanja? Koju si tehniku najteže svladao?

Nažalost, ne mogu se pohvaliti da sam ikada bio jedan od onih muzičara koji satima i satima dnevno sjede za instrumentom i vježbaju tehniku do savršenstva. Uvijek mi je bio važniji groove i feeling koji bubnjar pruža bendu. Na samim počecima sam sigurno provodio više vremena vježbajući, odnosno učeći u vlastitoj sobi, a kasnije se to pretvorilo u vježbanje na probama s gomilom različitih bendova. Tako je i danas, trenutno nemam bubnjeve doma pa sviram „samo” na probama i koncertima, kojih već godinu dana, nažalost, nema.

Najtežim dijelom bubnjanja smatram držanje tempa; iako to možda nije striktno bubnjarska tehnika, mislim da je to najvažnija vještina kod bubnjara, pa je samim time i ta koju sam najteže savladao i koju i dalje, svakodnevno, svladavam.

Koja je tajna stvaranja dobrog bubnjara?

Kako sam već spomenuo da nisam od onih tehnički savršenih bubnjara, moja „tajna”, više recept, stvaranja dobrog bubnjara, osim naravno što više sviranja, je isprobavanje što više različitih žanrova, sudjelovanje u što više različitih bendova, slušanje što raznolikije glazbe, odlazak na koncerte drugih bendova, razgovor s drugim bubnjarima i sl. Ovo sve bi mogli ukratko sažeti u to da je, za mene, ono što čini dobrog bubnjara želja za istraživanjem i sloboda za isprobavanjem bilo čega što ti padne na pamet.

Koji savjet bi dao mladim bubnjarima koji kreću sa sviranjem?

Osim toga da odaberu neki drugi instrument koji je lakše tegliti po probama i koncertima, mladim bubnjarima bi savjetovao sličnu stvar kao iz prethodnog odgovora: svirajte, slušajte, gledajte, otkrivajte, istražujte, isprobavajte. Samo bez straha. Jer kod bubnja nema pogreške – gdje god i kako god lupiš, on će otpjevati svoj i tvoj ton, za koji ti nitko ne može reći da je kriv.

Koji je tvoj najveći uspjeh kao bubnjara?

Kada se govori o najvećim uspjesima nekog zanimanja, obično se navode najveće brojke, najbolje statistike itd. Istina, kad sviraš u poznatom bendu i kad čuješ kako tisuće ljudi s vama u glas pjeva pjesme ili kada nastupaš na velikim festivalima ili kada čuješ neke svoje uratke na radiju ili televiziji; sve je to poseban osjećaj i nekakvo priznanje tome čime se baviš i oko čega se trudiš.

Za mene je ipak najveći uspjeh kao bubnjara taj što sam za samog sebe pronašao onu jednu stvar u životu koja će uvijek biti tu za mene. Stvar na koju uvijek mogu računati i koja me nikada neće iznevjeriti (osim kad mi pukne opna usred koncerta). Ponavljam, super je publika, super su koncerti, festivali, druženja s frendovima i upoznavanja najrazličitijih ljudi i njihovih priča. Ali ipak na kraju svega, onaj trenutak kada sjednem za bubanj i nestanu sve misli, svi problemi, sve korone i potresi, taj osjećaj mira je za mene najveći uspjeh, ne samo kao bubnjara, nego i kao čovjeka.


Petar Babić


Dob: 36

Godine sviranja: 18

Glazbeno obrazovanje: samouk, notno pismen

Predstavi se publici. 

Ja sam Petar Babić (iako sam za većinu Pero), dolazim iz Varaždina, i sviram bubnjeve! Trenutno aktivno sviram u dva benda, a to su Bednja (black metal izmiješan većinom s hc udaranjem) i Corpse Grinder (čistokrvni 100% death metal).

Otkud ljubav prema bubnjevima? Tko je utjecao na tebe kao bubnjara?

Ljubav prema bubnjevima je posljedica spleta okolnosti. Počeo sam kao pjevač u jednom hard/prog rock cover bendu, od kojeg sam u jednom trenu dobio nogu u guzicu. Brzo je nastao novi, ovaj put metal bend, u kojem kao pjevač nisam baš zvučao okej, ali nam je zato i bubnjar bio loš pa sam jednom iz zafrkancije ja sjeo za bubnjeve. Dečki iz benda su predložili da samo i ostanem, i eto – ostao sam!

Na mene je najviše utjecao Derek Roddy, svojim ludim videima iz ranih 2000-ih, kao i svojim sviranjem, naravno. Osim njega, Chris Pennie, jer njegovo sviranje u The Dillinger Escape Plan, kao i taj bend općenito, su totalni next level! Tu su i neki bubnjari malo drugačijeg stila, npr. Sean Reinert, te cijeli niz bubnjara koji uopće nisu u metal vodama, ali su njihov stil i način sviranja ostavili jak dojam na mene. Općenito, volim bubnjare koji ne „štede” bubanj nego su dinamični i glasni, jedini „tiši” bubnjar kojem sve mogu oprostiti je David Garibaldi!

Foto: facebook.com/bednja666

Koliko si vremena utrošio na vježbanje u početku, a koliko vremena trošiš sad? Što smatraš najtežim dijelom bubnjanja? Koju si tehniku najteže svladao?

U početku sam vježbao doslovce satima svaki dan. To je imalo veze i s tim što sam svirao u Rudimentu, prvom i jedinom ikad hrvatskom drumline-u (šteta da nikad nismo dodali brass sekciju i postali pravi marching band). Marching sviranje jednostavno traži sate i sate vježbanja na dan i drago mi je da sam prošao kroz to. Probe s bendovima u to vrijeme često su bile maratonske jer bi jedva dočekali priliku i da se vidimo i da radimo mjuzu.

Danas, uz dvije kćeri, moje se vježbanje svodi na probe i na neredovite sessione s metronomom ili nekom mjuzom u slušalicama.

Najteži dio za mene je izdržljivost, tj. konzistentnost u dinamici na većim brzinama i na dugim brzim dionicama. Nikad nisam volio trigger-pussy bubnjare i mnogi metal bubnjari su me razočarali upravo zbog toga. Metal je glasna i agresivna mjuza, jedino tako i valja uživo. I da, ne mislim na korištenje triggera samo po sebi, mislim samo na bubnjare koji „lete” na bolesnim brzinama, ali sviraju jačinom komaraca – daleko od toga da su točni i imaju vrhunske dionice, samo to nije to, barem meni.

Koja je tajna stvaranja dobrog bubnjara?

Uh, teško pitanje! Mislim da strašno puno vježbe, strašno puno sviranja s ljudima, i strašno široki pogled na glazbu, „naslušanost”.

Koji savjet bi dao mladim bubnjarima koji kreću sa sviranjem?

Svirajte jako puno i onda još malo, i probajte čim manje svirati za kamere i YouTube, a čim više s pravim ljudima. Okružite se ljudima koji jebeno dobro sviraju i rastite uz njih!

Koji je tvoj najveći uspjeh kao bubnjara?

Uz rizik da zvučim otrcano, za mene je najveći uspjeh to što petnaestak godina sviram s istim, odličnim ljudima, i što smo u glazbenom (ali i životnom) smislu prošli čuda! Ogroman dio meni najbližih ljudi upoznao sam kroz svirku, i činjenica da se toliko dugo trpimo, putujemo, sviramo, stvaramo i uništavamo je za mene veći uspjeh od bilo kakvih ugovora i pozornica (a nije ni toga falilo)!


Ivan Kukuljević


Dob: 35 god

Godine sviranja: 25 god

Glazbeno obrazovanje: puhački orkestar Gradska glazba Našice

Predstavi se publici.

Zovem se Ivan Kukuljević, dolazim iz Našica, sviram u bendovima: Portman (instrumental/post rock), Hesperian Death Horse (avant-garde/metal). Djelujem kroz još neke bendove i projekte drugačijih žanrova, kao što je Isra te pop bend La Manche.

Otkud ljubav prema bubnjevima? Tko je utjecao na tebe kao bubnjara?

Kada sam prvi put u živo čuo zvuk vibriranja metalne mrežice na membrani bubnja, što daje opasan zvuk doboša, strast je rođena, u koračnici na vrućini gradskog asfalta.

Ispočetka su na mene utjecali bendovi s početka dvijetisućitih, većinom sjajnih ritmičara i ritam sekcija. Kasnije me najviše oblikovala raznovrsna i drugačija glazba koju sam skupljao s vremenom. Vjerujem kako me je to najviše izgradilo.

Foto: facebook.com/hesperiandeathhorse

Koliko si vremena utrošio na vježbanje u početku, a koliko vremena trošiš sad? Što smatraš najtežim dijelom bubnjanja? Koju si tehniku najteže svladao?

Broj sati vježbanja varira, ali trudim se vježbati što redovitije. I prije, ali i danas je to, uz oscilacije, prilično često. U odnosu na to kada sam počeo, danas više vježbam na practis padu, što zna biti svakodnevno. Nije presudno imati maratonske vježbe, nego efektivna i kvalitetna vježba, kako je već netko rekao: „treba znati što se svira, kako se svira i zašto.” Najtežim dijelom bubnjanja smatram svirati nešto čemu se ne diviš.

Recimo da je općenito poprilično zahtjevno objediniti muzikalnost, brzinu, snagu te glatku izvedbu u jedno. Na tome se stalno radi.

Koja je tajna stvaranja dobrog bubnjara?

Prepoznatljivost. Kreiranje autentičnih dionica i vlastiti stil. Note znojne i iz srca!

Koji savjet bi dao mladim bubnjarima koji kreću sa sviranjem?

Vježbajte uz metronom, tiho ali dinamično. Efektivno, fokusom na bitne stvari. Tempo i groove su krucijalni.  Ghost note su život ritma. Čuvajte sluh.

Koji je tvoj najveći uspjeh kao bubnjara?

Svaki snimljen album uspjeh je za sebe.


Borko Rupena


Dob: 35

Godine sviranja: 25

Glazbeno obrazovanje: samouk

Predstavi se publici.

Bok, ja sam Borko Rupena, rođen i odrastao u Buzetu (Istra), ali trenutno sa zagrebačkom adresom. Uglavnom sviram jazz glazbu s nekim zaista talentiranim i posebnim bendovima poput: Ivan Kapec Quintet, Pavle Jovanović Quartet, Filip Pavić Quintet, Pavle Miljenović Quintet, Sonic Diptych, Matija Dedić trio, Ivan Bonačić quartet, Atma Mundi Ensemble, Zvjezdan Ružić trio i brojnim drugima.

Zadnjih par godina krenuo sam u neke nove izazove prihvativši angažmane i poziv na suradnju nekih kantautora poput Mary May sastava (alter rock/blues/americana), JR Augusta i Maje Posavec. Svaki od ovih kantautora otvorio mi je neki novi svijet i pristup sviranju tako da sam im svima zahvalan na toj prilici.

Otkud ljubav prema bubnjevima? Tko je utjecao na tebe kao bubnjara?

Ljubav je nastala dok sam s 10 godina prvi puta zaista doživio taj instrument koji je imao frendov tata u Buzetu. Jednostavno to je bila fascinacija na prvu! Osim vizualne atraktivnosti i ljepote (to ne mogu objasniti) ono što me također privuklo je to da ga mogu sam savladati. Prvi instrument koji sam svirao sa sedam ili osam godina bio je klavir, ali nisam se tada našao s profesorom na istom terenu, nije bio to taj “match”. Dolaskom u Zagrebu upoznao sam Krunu Levačića koji je još dan danas moj najveći uzor, mentor, a i veoma dragi, odnosno bliski prijatelj.

Foto: facebook.com/borkorupena

Koliko si vremena utrošio na vježbanje u početku, a koliko vremena trošiš sad? Što smatraš najtežim dijelom bubnjanja? Koju si tehniku najteže svladao?

Uff.. u početku je bilo muke sa savladavanjem osnova, s obzirom na to da mi nitko nije pokazao tehnike i koordinaciju. Tako da sam prvih osam godina svirao „na uho”, slušajući i gledajući druge kako sviraju. Tada je to bilo samo sviranje te bi me svaka prilika veselila kao i danas, ali tek sam dolaskom u Zagreb i poznanstvom s Krunom došao do pravih knjiga, glazbe i svih informacija koje su mi pomogle da naučim, konkretno “jazz language”.

Tako da sam sljedećih osam godina stvarno proveo vježbajući satima, posebice neposredno nakon Studija političkih znanosti u Zagrebu. Dan danas još uvijek vježbam, doduše puno manje, najviše na probama. Također svladavam neke druge instrumente (od raznih udaraljki, klavira, gitare), a odnedavno i teorije glazbe kako bi se opismenio i lakše mogao komunicirati s kolegama, a nadam se jednog dana i komponirati svoju glazbu.

Najtežim dijelom sviranja bubnjeva smatram, ako se radi o kreativnoj i improviziranoj jazz glazbi, pronalaženje svog “jezika”, zvuka i općenito nekog svoje osobnosti koja se nesmetano izražava u svakom trenu. Ako ćemo pričati o tehnikama i vještinama onda moram priznati da tehnika ruku (koju sam tek kasnije počeo savladavati, puno prekasno – za paradiddle, jednu od osnovnih frazi/vježbi, sam saznao tek nakon sto sam već osam godina svirao bubnjeve!) i čitanje ritmičkih notnih zapisa (to mi je bio najveći izazov s kojim se još dan danas susrećem), a  koji su bili nužni za lakšu komunikaciju i interpretaciju kompozicija.

Koja je tajna stvaranja dobrog bubnjara?

Tajna stvaranja bilo čega je ljubav prema tome što se radi – puno strasti, predanosti i vjere. Meni je to bilo nekako samorazumljivo i nisam puno razmišljao, ali sam dosta radio – premda to još nije ni blizu onoga kako bi htio da bude, ali inspiracija bubnjeva i zvuka općenito je nešto što me uvijek veseli i omogućuje jedan drugačiji pogled na svijet, ljude, prirodu i cijeli svemir.

U svakom slučaju ne treba se previše pitati ili težiti nekim suludim ciljevima i kojekakvim priznanjima, dok god vas srce nosi nema nikakve brige, rezultati će se najčešće pokazati kada budemo najmanje očekivali. Mogao bih ovdje još stotine redova napisati o prekrasnim doživljajima i ljudima koje sam sreo do sada baš zbog bubnjeva, a to je nešto neprocjenjivo i zbog toga sam neizmjerno zahvalan.

Koji savjet bi dao mladim bubnjarima koji kreću sa sviranjem?

 Nađite nekog tko vas inspirira načinom kako svira i pratite ga u stopu. Učite od majstora od početka! Ne odustajte i samo uživajte u procesu, za to treba strpljenja, ali kao i kod svega, ako iskreno to volite, sve će doći na svoje. 🙂

 Koji je tvoj najveći uspjeh kao bubnjara?

Moj najveći uspjeh je sigurno to da sam još dan danas direktno uključen u scenu i sviranje bubnjeva nakon više od 20 godina. Sviranje i bubnjevi su moja najdugovječnija aktivnost te vjerujem da će tako i ostati. Kroz odluku da se tome prepustim i pratim u potpunosti svoje srce došao sam do nekih tajni koje svatko od nas mora pronaći za sebe. Pišući samo ove riječi vraća mi se inspiracija i motivacija za sviranjem i stvaranjem tako da pratite unutarnji glas i on će vas dovesti baš tamo gdje trebate biti. Uživajte u tom procesu!

(Visited 896 times, 12 visits today)

Komentari