novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – ‘The Magic Whip’ (Blur): Mutna preslika ‘Song 2’ ili novo ruho engleskih rockera

Foto: facebook.com/blur
Vrijeme čitanja: 3 minute

I evo nas već debelo u 2015. godini kada je tehnologija poprimila zamah golemih razmjera, kada je Volkswagen poprimio najveći udarac kako financijski tako i moralni zbog “prstiju u pekmezu štetnih ispušnih plinova i njihovih lažiranja”, kada „ćaća“ Sanader izlazi van iz bajbukane, kada na Marsu otkrivamo zalihe vode, kada se izbjeglički val pretvara u val posljedica našeg političkog i građanskog suživota. I tako dalje i tako bliže. ALI nekako najbitnije kako za mene tako i za sve ljubitelje dobrih melodija, upravo smo u godini kada sjetna nostalgija i vrtenje prastarih ploča/cd-ova postaje paradoksalno novitet. Kako, zašto? Odgovor leži u moru nama dragih grupa i bendova, koji kao da su čuli naše molitve i vapaje, pa su uvjetno rečeno „kolektivno“ odlučili skoknuti natrag na scenu i to s novitetima. Engleska je po tom pitanju uvijek prednjačila, i iako ovo nije hvalospjev i oda Englezima, mora se priznati da nam s jesenskom kišom odgovara i vjetar koji nanese novitete dobrog starog engleskog rocka.

Jedan od tih naleta nam je donio i novi Blur. Obično vama čitateljima palimo maštu i grijemo uši novitetima „friško izbačenim iz studija“, no ovaj put ćemo zakoraknuti malo u predljetno proljetno ozračje. Jer bila bi sramota, tako mi Zihera, da jesensko stajanje na stanici u ranu zoru ne u priličimo zvukovima travanjskog albuma The Magic Whip i tekstom posvećenim upravo njemu. No, prvo da bi smo se uopće uživjeli u Blur atmosferu, ja bih nas vratila u njihov Good song iz 2003. koji je idealan primjer stvari zbog koje ih i volimo.

Ok, sad kada smo se prisjetili zašto već dvadeset i prvu godinu ovi garažni rockeri nose titulu garage-rock velikana i najbolje Singstar matrice uz ranije spomenutu pjesmu, bacimo se na analizu.

Nešto ranije od Good song, točnije 1997. godine, Blur je slavio svoju devetu godinu postojanja, Englezi su ih voljeli, američko tržište ih je priznalo (ako ništa radijski) i onda se dogodila ona. Pjesma od samo dvije minute i točno dvije sekunde, bila je dovoljna da svojim jakim snareom bubnja, prljavom pedalom na lead gitari i Nirvana pristupom tekstu osvoji apsolutno svakoga, pa čak i etere radijskih postaja poput Antene jer je bila primjenjiva na sve – glazbeno kvalitetna, idealna budilica, dobra za izbijanje bijesa, tuge, svaki proizvod u reklami i dan danas bi prodala, za vožnju u autu, opijanje, triježnjenje, you name it – Song 2 has it. I što napraviti kad izdate jednu takvu hitčinu koja osim svog savršenstva vrši i pritisak na vas i vašu karijeru ? Odgovor je – pauzu. To je napravio i Blur sve do 2008. Gdje su se potiho ispod radara kretali oko nas i onda na velika vrata ove godine rekli – „Ej ekipa, sjećate se nas ? Tu smo i imamo album „The Magic Whip“ !!!

Odmah ću u glavu reći, od 1 do 5 ocjena mu je 3.5, a zašto ? Sad dolazi na red najavni singl koji uvijek priča priču bolju od pretencioznog komentara:

I što sad imamo u tom Lonesome Streetu zvanom najavni singl? Pomalo Beatles igranja s jednostavnosti melodije i falsetta, dozu klavijatura i produkcije koja kod Blurovaca prije nije dolazila u obzir, pomalo Beach Boys pristup kaotičnosti u refrenu i onda ono najbitnije na što treba staviti točku – stare Blurovce koji nas, kako sam i u naslovu navela, neodoljivo tjeraju da se grizemo za jezik samo da ne izgovorimo – „Ovo nije Song 2, a istovremeno nam nude sebe u sasvim novoj dozi glazbe. Nostalgija je sveprisutna i u tekstu same pjesme, ali vam ne daju da odlutate. I tako dok počnete šarati po albumu, ošamari vas doza ljubavi u New World Towers koji se jednom nogom vratio u garažu i već se vidite na nekom od festivala kako skačete uz Blur. Najveće iznenađenje albuma je poigravanje elektronikom u konkretno šestoj stvari imena Tought I was a Spaceman. Ne usudim se davati velikanske komparacije s nekim dobro utabanim putevima elektro-rocka, no da je igra efektima uhvatila maha i prestigla gotovo i nove Artic Monkeyse, možemo slobodno reći.

Sve u svemu, čak dvanaest stvari, gotovo sat vremena kvalitetnog rocka i elektronike i nešto malo nostalgije zapakirano je i poslano nam ovo proljeće pod nazivom „The Magic Whip. Ako niste imali prilike dosada ih secirati, nema straha – album ima dovoljno od svega pomalo da se fino uklopi u ovaj jesenski ambijent i otkrije vam nove čari stare ljubavi.

Do idućeg javljanja u ovoj „blurovitoj“ zagrebačkoj jesenskoj sferi, ostavljam vas uz Broadcast i Blur.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari