Recenzija – Toy: Bezazlena infantilizacija albuma ‘Join the dots’ kao smijeh u lice mainstreamu
Prije tjedan dana izašao je drugi studijski album britanskih psihodeličnih rockera Toy, naslovljen „Join the dots“. Dva mjeseca prije izbačen je prvi istoimeni singl s video brojem, Join the dots, koji je za sada i jedini singl s ovog albuma. Ovaj peteročlani bend (originalno iz Brightona) okupio se tek 2010., a do danas u Londonu konzistentno grade bazu fanova uspješno stapajući mnoštvo žanrovskih tipova u stil koji je na posve pregledan način prenesen na ovaj najrecentniji LP. Debitantski self-titled album „TOY“ izdali su prošle godine, a od tada su zasvirali i na turnejama The Heartbreakesa, The Horrorsa, i The Vaccinesa.
Do zabrinjavajuće disonantnosti razduženi prolog u vidu prve pjesme Conductor nešto je preko čega treba s hrabrošću prijeći. Ne radi se o lošoj pjesmi per se, ali ipak o jednoj vrsti stila za koji smatram da su, s obzirom na originalnost pojedinih dijelova albuma, trebali odbaciti. Uostalom, uvjerit ćete se i sami. Zbir početnog uglašnjujućeg nemira rastvara se u konkretni instrumental oko treće minute, da bi s nizom malih noise vrhunaca iznova pjesmu dovodio kraju. S tako nečim se nećemo morati susresti do samog kraja albuma. You won’t be the same započinje, i već se usuđujem pripisati joj određeni sinestetički učinak da bih je mogao jednostavno opisati kao šarenu. Možda se radi samo o stereotipnim natruhama onoga što podrazumijevamo pod psihodeličnom glazbom, ali nadam se da će se bar još nekome razliti pod očima mala duga od ovih zvukova koji podsjećaju sretnije dane Pink Floyda. S time donekle nastavlja i As we turn, ali ipak se vremenski okrećući odlučno prema budućnosti, da bismo unutra čuli mnogo više brit utjecaja brzog bubnja, stalno prisutne gitare, i tek pri završetku neizostavnim improvizacijama. Ta je sklonost improvizaciji ipak zapažena jedino na razini nepotrebna oduživanja pojedinih pjesama. Isto je i sa albumskim početkom Join the dots, koja je za potrebe singla skraćena. U tom ju je formatu najbolje i odslušati. Suvišna potreba za dočaravanjem live zvuka kroz takve nanose dugih instrumentala donekle raspršuje kompaktnost cjelokupnog albuma. Takvo slušanje može čak i umoriti!
Poslije Join the dots ipak sve ide na bolje. Čak i tekstualno stvari se ovdje čine na mjestu. I oni tek posredni uživatelji novije psychedelic produkcije čut će svakako u pjesmama koje slijeda ponešto zrelog MGMT-a i Tame Impale. It’s been so long s te je strane jedno posve originalno ostvarenje i posebno brzo za ovaj žanr. Uz neutaživo prisutne i dominantne gitare ovdje u prvi plan iskaču i elektronički efekti koji su do sada plivali na začelju i formirali pozadinu svakog broja. I sljedeći broj pokazuje koliko je dobro učiti psihodeliju od synthpop uzora.
Uzorita zbirka utjecaja
Bezazlena infantilizacija tonova koja se javlja u brojevima poput Join the dots, Left to wonder i Endlessly u maniri jednostavnih vokala koji zvuče gotovo kao brojalice ili prerade nekih dječjih pjesmuljaka. To je nešto čemu su svi psihodelični bendovi skloni. U ovom slučaju rekao bih da je ono njihov način smijanja u lice mainstreamu koji svojim bespotrebnim uozbiljavanjima bezazlenih i bezličnih formi prosječnih pop senzacija ustvari radi ono što spominju i Toy u You won’t be the same: „forcing yourself to the ground“.
Fall out of love najbolji je mogući završetak albuma. Istinsko kombiniranje najboljeg što ovaj bend ima za ponuditi. Hrabar početak, in medias res: od desete sekunde prisutni su svi instrumenti koji stvaraju tešku i mračnu atmosferu jednog dEUS-a. Ona je razbijena iznova u refrenu izrazite lakoće i vedrine na koju će se nastaviti preduga instrumentalna dionica koja u svom raskidu s ostatkom pjesme djeluje prilično progresivno. Za pokoje uho ipak preduga pjesma. Skratite je stoga sami na četiri minute od početka i uživajte.
Jednako kao što ćete sve ove stvari otkriti i sami, mogu još reći kako je očito da je album bremenit cjelokupnim rock naslijeđem posljednjih dva desetljeća. Poslušajte za to samo uvodne momente Endlessly i njen instrumentali dio, jednostavan grungy ritam gitare na To a death Unknown, pretenzije na noise kulminaciju u završetku Conductor, ubrzane dionice Frozen Atmosphere i ine tipove koje inkorporiraju neprimjetno u koncept koji razrađuju do zamjetnih visina, da ne kažemo koju težu riječ. Vrlo slušna britanska psihodelija sigurno će doprinijeti sanjivoj atmosferi ovog zimsko-božićnog razdoblja!
