Reciklažna instalacija u eksperimentalnoj suvremenoj umjetnosti
Moderna instalacijska umjetnost danas se izražava kroz mnoge vrste iza kojih se nalaze djela nastala van tradicionalnih okvira. Ona postaje slika i prilika duha eksperimentiranja, eksperimentiranja novim načinima pogleda na svijet, odnosno prirodnim materijalima i njihovom funkcijom. Sve više umjetnika stvara ”modernije” umjetničke instalacije koje progovaraju o ljudskoj proračunatosti i savjesnosti. Reciklažna instalacija spada u tu kategoriju. Međutim, ona postaje eksperimentalna s namjerom govora o revoluciji koju smo u svakodnevnom životu zanemarili. Upravo takve instalacije nastaju kako bi posjetitelji uvijek mogli vidjeti nešto novo, drugačije, što bi ih motiviralo da joj se vraćaju, istražuju, te da promijene dio okolišne svakodnevice. Reciklažna instalacija postaje zbirna umjetnost koja daje senzibilitet kompleksnosti teme. Društvene, savjesne u kojoj se odražavaju naše definicije umjetnosti. Kreće se kontinuirano – zrcaljenjem kulture s vrijednim ciljem u pokušaju pomaka na bolje za nas i za našu planetu.
Komentar na regeneraciju reciklažne instalacije u suvremenom društvu
Neke od ideja i obrazloženja umjetnika govore da umjetnost ne mora biti patetična i beznačajna. Njihovi nasljednici moraju imati nešto novo za reći, biti sposobni producirati nekakvu kritiku kod promatrača. Bili oni aktivni ili pasivni. Ljudska osobnost trebala bi progovarati o unutarnjem svijetu kroz prizmu umjetničkih djela.
Trenutna nadahnuća, umjetnici pronalaze kako u tiskanim riječima, tako u sakupljanju smeća, pritom kreirajući ponovno rađanje umjetnosti. Jedan od primjera svakako je korištenje bezazlenog wc papira u svrhu umjetničke instalacije. Kartonske tubice pravom umjetniku znače neugledan komad iz kojeg imaju priliku stvoriti instalaciju vrijednu pažnje. U ovom kontekstu govorimo o reciklažnoj instalaciji u kojoj strpljivost i preciznost iziskuju jednaku sposobnost koncentracije s umjetnikove i promatračeve strane.
Nick Georgiou, američki umjetnik, za izradu trodimenzionalnih skulptura kao glavne materijale koristi stare knjige i novine koje pronalazi u smeću. Svoja nadahnuća za stvaralaštvo pronalazi u smrti tiskane riječi, ekonomskom kolapsu, političkoj i ekološkoj nesigurnosti. Riječ je o direktnom aktivizmu.
”Moja umjetnost je inspirirana smrću tiskane riječi. Kao društvo polako odbacujemo printana izdanja i hrlimo prema punom digitalnom životu. Moje skulpture su proizvodi okoline, i doslovno i figurativno. Trudim se što je moguće više koristiti lokalne novine kako bih svom radu dodao autentičnost, a kod formiranja skulptura trudim se iznijeti osobni stav koji osjećam prema nekom gradu. Ovih dana inspiraciju pronalazim i u američkom divljem zapadu, a posebno u Tucsonu, gdje živim i radim pune dvije godine. Odlazak iz New Yorka u pustinju je prilično dramatičan pomak. Koncept prostora strahovito se širi kada niste ograničeni samo zgradama i asfaltom. Možete više pozornosti posvetiti prirodi jer ste stalno u njoj i počinjete raditi sve što je u vašoj moći da je sačuvate.”
Reciklažna instalacija kao govor reformacije tijela i uma
Alejandro Duran jedan je od onih umjetnika-aktivista koji neosporno ispituje stvaranje između sjecišta čovječanstva i prirode. Njegova reciklažna instalacija postiže planetarnu popularnost. On svoja umjetnička djela promovira u skladu dalekosežnih posljedica naše raspoložive kulture. Brižno sakupljanje, okupljanje i organizacija smeća dovela je umjetnost na višu razinu zahvaljujući Duranu. Iskorištavanje smeća pretvorio je u svoju veliku strast koju koristi u svakodnevnim situacijama. Takav koncept savjesnosti o okolišu i aktivizmu nastavlja koristiti u svim postrojenjima. Ona je postajala stvarna, opipljiva i sintetički zamagljenja prizorima koje ne želimo gledati. Duran navodi da pokretanjem sličnih projekata koje ostavlja u komadu, vraćanjem na staro mjesto kroz nekoliko mjeseci, vrlo često instalacije bivaju gotovo netaknute. Upravo takvi prizori vrlo često ga rastužuju. Zbog ljudskog nemara i nebrige, uporno promovira recikliranje kako bi njima podigao razinu savjesti prema okolišu.
Banalni i predvidljivi predmeti poprimaju novo značenje
Reciklažna instalacija nije nužno lijepa, nije nužno ružna, niti je nužno gubljenje vremena i prostora. Ona je više poput kovine koju se postupno pretvara u zlatnu polugu. Vrlo jednostavni prikazi jesu ljepota u svemu tome. Ona nudi predviđanje naspram uvažene životne situacije na koju je postavljen pečat krivotvorenih materijala i predmeta. Na primjeru reciklažne instalacije danas se izgrađuje društvo, a to nije mali čin. Premda takve i iole slične umjetnosti ne mogu obuvatiti dovoljno otpada i promijeniti svijet u kojem jesmo, neosporna činjenica jest da uloga reciklažne instalacije postaje provokator gospodarskih i političkih magnata. Prepreka današnjem svijetu konzumerizma.
Alejandro Aravena primjer je jednog takvog umjetnika. Njegova masivna instalacija na otvorenju dvorane Arsenal, inovacija je sa svrhom stvaranja znanja uz želju da se poboljša susret među ljudima i okolišem. Njegova instalacija u dvorani zgrade napravljena je od 90 tona otpada s prošlogodišnjeg Art Biennalea. Aravena i njegov tim uključili su gotovo tisuću recikliranog otpadnog metala i preko 100,000 četvornih metara kartona u umjetničku instalaciju.
Sarah Turner i Jill Townsley svoje umjetničke instalacije od plastičnih boca i plastičnih vilica pretvaraju u nevjerojatne oblike sa svrhom. Sarah Turner stvara lijepu rasvjetu i skulpture od otpadnih plastičnih boca. Jedna takva rasvjeta načinjena je od otprilike 310 komada plastičnih boca. Vještom ručnom izradom svaka je boca pričvršćena na polipropilensku bazu i učvršćena pri samom vrhu.
Jill Townsley je pak gotovo 10 000 plastičnih žlica iskoristila za svoju instalaciju kako bi njome privukla kritičnu masu. Žlice s jednokratnom upotrebom koristi u masivnoj piramidi prikazujući običan volumen naspram količine otpada. Također, reciklažna instalacija završava ubrzanim videom prikazujući urušavanje žlica u hrpu smeća.
Reciklažne instalacije govore umjesto ljudske savjesti
Umjetnica Mary Ellen Croteau, pronašla je vlastiti način izražavanja u osebujnim recikliranim stavkama koje nije jednostavno reciklirati. Stvari koje su završavale u smeću, pretvorila je u prava remek-djela. Pažljivim sabiranjem i sastavljanjem otpada kao što su čepovi ili čepovi unutar drugog čepa, njena umjetnička djela pokazuju veliku količinu otpada koju šaljemo u okoliš. Reciklažna instalacija u njezinom opusu radova pazi na prijelaze i plijeni pozornost bojama, sjenama i gradacijom prilikom izrade portreta i seascapova. Svojim radom Marija nas potiče na razmišljanje o tome koliko plastike koristimo na svakodnevnoj bazi.
Slično tome, poput stvaranja reciklažnih instalacija u svrhu eksperimentalne suvremene umjetnosti, stvaramo instalacije reciklirajući svakodnevne predmete kao što su limenke, čavli, odjeća, limenke, staklene boce i papirnate ambalaže u kreativnu snagu uma. Govori o inspiracijama umjetnikovih fantastičnih djela kroz reakcije gledatelja na njih i sam čin rada, senzibilizira ranjivost okoliša. Gledajući iz vlastite perspektive na konzumerizam u našim životima, poput mnogih drugih umjetnika, ne bismo trebali poricati to otpadno stanje uma, već nešto učiniti po tom pitanju. Dovesti revoluciju u umjetnost i umjetnost pretvoriti u svakodnevni aktivizam. S te strane, sudjelovanje postaje čin djelovanja.