novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak: Svijet u očima anđela (“Nebo nad Berlinom”, W. Wenders)

Foto: facebook.com/AX1Entertainment
Vrijeme čitanja: 5 minute

Tanki vrh pera dotiče bijeli list papira. Na njemu anđeo gustim crnim mastilom ispisuje stihove iz „Poeme djetinjstva“ (“Lied Vom Kindsein”) austrijskog poete, noveliste, scenariste i prevoditelja Petera Handkea, u uvodnim trenutcima filma Nebo nad Berlinom/Wings of Desire (Der Himmel über Berlin) Wima Wendersa.

Potom buđenje, u Berlinu. Kraj je osamdesetih godina, dakle, Zid je još uvijek tu. Ljudi zapadnog dijela grada žive svoje prosječne živote, hodaju spuštenih glava, eventualno gledaju ispred sebe. Nitko osim djece se ne obazire na ono što se zbiva na nebu, ili vrhovima gradskih nebodera, statuta, crkvi. Odrasli brinu samo svoje brige.

Za veliki dio njih to su mali svakodnevni problemi poput „Nema ništa gledati na TV-u“ ili „Kako ću smjestiti frižider i veš mašinu ovdje“… Samo rijetkim u mislima roje beskrajno kompleksna pitanja na koja niti znaju odgovor niti će ga ikada pronaći. Nema neke značajne razlike između ove dvije skupine ljudi, na kraju dana, jer njihove misli nitko ne čuje. Nitko osim anđela koji ih promatraju, dijelom iz daljine, s krovova, dijelom direktno se krećući među njima, ulicama grada.

Foto: facebook.com/AX1Entertainment

Wings of Desire prati Damiela i Cassiela, dvojicu anđela, koji lutaju zemljom daleko prije nego je prvo biće izašlo iz vode na kopno. Njihova dnevna rutina postali su razgovori o historijskim dešavanjima „na današnji dan“ te fascinacija, jednostavnim trenutcima iz ljudskih života. Cassiela tako, u tom trenutku, fascinira starac, Homer koji još uvijek traga za smislom života. Damiel s druge strane prati Marion, izvođačicu na trapezu, u cirkusu koji napušta Berlin. Promatrajući Marion, Damiel razmišlja odreći se svojih krila i postati smrtnik.

Božanska poezija

Sinopsis zvuči savršeno jednostavno, zar ne? Perfektno se uklapa u klišeiziranu dramsku strukturu, ekspozicija o anđelima koji hode zemljom, uvodna želja besmrtnika za imperfektnim životom, a potom zaplet u kojem pratimo kako ovo biće traga za ljubavlju. Ipak, Wenders u svojem filmu odstupa od standardne dramske strukture na koju smo navikli, te oblikuje svoj film većinski prema konceptima koji su specifični za poeziju.

Nebo nad Berlinom prezentira nam unutarnje ljudske monologe, kretanje i djelovanje anđela koje nadilazi karakteristično ponašanje za smrtnike, dijalozi besmrtnika koji su karakterno više doživljaji nego događaji. Sve prezentirano ipak ne pripovijeda priču filma samostalno, a mi gledatelji smo ti koji je sami kreiramo. Svatko od nas za sebe gradi i pojašnjava u kakvom su odnosu anđeo Cassiel i starac Homer. Svatko od nas odlučuje je li anđeli pokušajem fizičkog kontakta s osobama djeluju efektivno , smiruju ljude ili pak pružaju utjehu sebi samima.

Foto: facebook.com/lowseamusic

Gledajući očima anđela

Film nam također nudi i niz sporednih priča, naizgled usputno pripovijedanih. Čovjek koji se vozi podzemnom željeznicom i razmišlja kako je izgubio sve u životu, misli suicidalnog mladića prije nego se otisne niz ponor, jednostavne želje statistice na setu filma koju slavni glumac Peter Falk želi nacrtati u svoju bilježnicu, strahovi osobe koja je upravo doživjela saobraćajnu nesreću – samo su neke od njih.

Kako gledamo film očima anđela, prema onome što je ispred nas, krećemo se tako i ophoditi, subjektivno, anđeoski. U skladu sa svojim požudama, očekivanjima i emotivnim stanjima svaki gledatelj za sebe prepoznaje koliko je koji kratki susret i dodir u filmu značajan te koliko sve te minorne priče grade i oblikuju veliku narativnu cjelinu.

Wings of Desire je veoma daleko od plitke romantične pričice o susretu anđela i smrtnice koju dobijemo u samom sinopsisu. U pitanju je film o promatranju, o sposobnosti boljeg razumijevanja i sagledavanja svijeta gledajući i slušajući sve što se dešava oko nas. Ovo se najbolje očituje upravo kada Damiela prvi put vidimo kako promatra Marion (kao i nesvakidašnjih susreta anđela s Peterom Falkom). Već je prošla četvrt filma, a filmski protagonist pronalazi fascinaciju u osobi za koju bi se teško moglo reći da odstupa od bilo kojeg drugog smrtnika u filmu. Zašto baš djevojka s cirkuskog trapeza? Što nju čini drugačijom, odnosno posebnom? Ništa, osim načina na koji promatra Berlin.

Foto: facebook.com/oneperfectshot

Obojeni svijet smrtnosti

Upravo kako Marion posjeduje tu rijetku sposobnost da se obazire oko sebe, primjećuje, otkriva te je zadivljena svojom okolinom, Wenders nam otvara svijet filma da ga promatramo njenim očima. Dok je očima anđela svijet filma crno-bijel, u sceni gdje Damiel promatra djevojku kako uvježbava svoju točku na trapezu pred nama se iznenada po prvi put javlja kadar svijeta u boji na svega nekoliko trenutaka. Kako film odmiče, ova pojava je sve češća, njeno pojašnjenje najbolje pronalazimo svega nekoliko minuta, u sklopu iste scene.

Marion je u svojoj sobi, leži na krevetu i sluša Nicka Cavea. Damiel stoji pored nje i sluša njena najdublja osjećanja o Berlinu, sebi i ljubavi. U monologu u kojem govori o svijetu kada su zatvoreni očni kapci i svijetu u boji, svijetu slave i potrebi za ljubavlju crno-bijeli kadar biva satuiriziran.

Nastavak i američki remake

Zašto je Nebo nad Berlinom aktualno i danas, 30 godina nakon njegove premijere, odnosno zašto kina i dalje osjećaju potrebu da iz arhiva izvuku ovo djelo i prikažu ga na velikom platnu? Da, u pitanju je film koji je doživio i nastavak Until the End of The World (1991) te američki remake City of Angels (1998). Ipak, Wenders ima još mnoštvo sjajnih i kompleksnih dijela poput Paris, Texas, The American Friend i Pina koja ne dobivaju jednaku pozornost.

Možda je bolje pitanje je li se i koliko promijenio svijet u periodu od tri desetljeća? Osim pada Zida, je li se išta značajno promijenilo u ljudima, načinima na koji razmišljaju i brigama koje ih prate? Danas hodati berlinskim ulicama ne izgleda mnogo drugačije u odnosu na vrijeme osamdesetih. Više zgrada, više tehnologije – možda ljudi jedino sada gledaju u svoje mobilne telefone dok hodaju ulicom. Možda čitaju elektronske knjige i novine u podzemnoj umjesto papirnih kopija koje smo imali.

Ljudi i dalje žive samo svoje prosječne živote. I dalje hodamo pognutih glava, eventualno gledajući ispred sebe. Djeca su i dalje jedina koja još uvijek podižu glave u nebesa, mada i ona to čine rjeđe. Odrasli kao i uvijek brinu svoje svakodnevne probleme. Rijetkima se roje beskrajno kompleksna pitanja na koja niti znaju odgovor niti će ga ikada pronaći. Nema neke značajne razlike između ove dvije skupine ljudi, na kraju dana, jer njihove misli nitko ne čuje. Nitko osim možda anđela koji ih promatraju, dijelom iz daljine, s krovova, dijelom direktno se krećući među njima, ulicama grada…


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari