novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Dokukutak: Multimedijalni esej (˝Srce jednog psa˝, L. Anderson)

Foto: Screenshot - youtube.com/watch?v=v37BnyHefnY
Vrijeme čitanja: 3 minute

Srce jednog psa (Heart of a Dog, 2015, SAD, 75′) drugi je po redu film poznate avangardne umjetnice Laurie Anderson koji je prošle godine počeo s prikazivanjem na brojnim svjetskim festivalima, a u veljači smo ga imali priliku pogledati i na našem ZagrebDoxu gdje je također izazvao podijeljene reakcija. Filmska kritika uglavnom ima samo riječi hvale dok je publika najblaže rečeno neodlučna je li ˝ono˝ što su pogledali neobično poetično zaokruženo umjetničko djelo ili tek pretenciozno artsyNew-Age trabunjanje jednog ispranog uma.

Odmah na početku, Anderson nas beskompromisno uvodi u središte stvari – jedno od njezinih grotesknih snoviđenja. Kroz to prvo putovanje, ali i kasnije, ona izmjenjuje i kombinira najrazličitije načine izraza, a njezin glas kao glas ˝nepouzdanog˝ pripovjedača, i to ne u pozadini već u prvom planu, ostaje jedina konstanta ovog takozvanog dokumentarnog filma. Filma koji u osnovi uopće nije dokumentarac, već duboko osoban esej autoričinih odgovora proizašlih iz nošenja s emocionalnim gubicima. Dokaz kako meditativan film može biti itekako pitak, komičan, optimističan i poetičan bez zalaženja u patetiku.

Foto: facebook.com/LaurieAnderson
Foto: Screenshot – youtube.com/watch?v=v37BnyHefnY

Svestrana autorica zadatku pristupa slobodno te hrabro spušta štit između (sebe) pripovjedača i publike. Kao rezultat nastaje film-kolaž zvučnih eseja, glazbe, audio i video snimki, fotografija, crteža,pisanog teksta (…) potpuno neograničen kronološkim i uzročno-posljedičnim vezama onoga što nam želi ispričati.

Spoken word izrazom i svojim hipnotičkim glasom s nevjerojatnom lakoćom barata rasponima emocija te nam tako jasno i jednostavno dočarava raspoloženja njezine ˝struje svijesti˝. Na taj način, uglavnom uspješno, njezina stanja na širokoj skali od šoka do melankolije, sigurnosti, zabavljenosti, zbunjenosti, meditacije, praznine, otkrivenja (…) ujedno postaju i naša. Svojim pričama stvara atmosferu, dok ih vizualizacijama dodatno naglašava tako što nam jasnije gradi ambijente. Poanta esejističkog filma i jest u mogućnost spontanog prepuštanja mislima kako bi se razvijale u vlastitom slijedu, čak i slobodnije nego bi to bilo moguće kada bi ih pismeno izrazila. Takva hektična struktura ne otežava praćenje, dapače, održava razinu dinamike u filmu koji se bez obzira na digresije tečno gleda. Preskok s teme na temu uglavnom se odvija putem maštovite igre asocijacija koje su ponekad izravne i logične, ali češće one subjektivne koje povežemo tek kad čujemo cijelu priču. Stoga preskoci od 9/11-a do Ludwiga Wittgensteina, od Gordona Matta-Clarka do Davida Fostera Wallacea, od ˝Proustovih kolačića˝ do puteva njezine mladosti, ponekad znaju biti zbunjujući.

Prikladno strukturi, autorica i u izrazu koristi širok raspon sredstava, od kojih najčešće barata s crtežom i videom. Film obiluje crtežima koji kao osoban autorski potpis nepomično prezentiraju trenutke u vremenu ili animiraju određene događaje. Za razliku od crteža, većina video snimki koje se pojavljuju nažalost je gotovo impersonalna pa ne znamo reći jesu li autentične ili tek tuđi isječci izrezani iz nepoznatog konteksta. Možda čak još jedna snimljena rekonstrukcija nekog od događaja, samo, ovoga puta, manje očita? Isto tako, Anderson je sklona pretjerivati s obradom filter-efektima, što uglavnom u vizualnom i dokumentarnom smislu više smeta, nego što služi ičemu, osim možda kao pokušaj da zamaskira manjkavosti snimki ili činjenicu da iste koristi više puta.

Prema vlastitim interesima koje spominje, načinu života, krugu ljudi u kojem se kreće, kvartu u kojem živi, senzibilitetu koji proizlazi iz onoga o čemu govori, i bez da otprije znamo tko je Laurie Anderson, jasno nam je da je riječ o izuzetnom pojedincu s razvijenim stavovima o životu, ali i prema smrti. No nisu samo Laurieni nekonvencionalni stavovi i struktura filma oni koji su izazvali podijeljene reakcije, to je prvenstveno njezin odnos prema Lollabelle, odnosno nešto od čega polazi cijeli film – činjenice da je jedna životinja u fokusu. Istina je da Laurie svog psa personificira, ali tko god misli da joj ima pravo prigovarati radi toga, očito nikad nije smatrao svog ljubimca članom obitelji, što je samo jako tužno i pogrešno za njega. Istina je također da Laurie ponekad pretjera u tome, ali redovito na komičan i autoironičan način. Međutim, šalu na stranu, činjenica ostaje da Lollabelle jest bila mezimica dvoje bogatih ekscentrika.

Foto: facebook.com/LaurieAnderson
Foto: facebook.com/LaurieAnderson

Je li izvadak tek senzacionalistički mamac? Svakako. Loua Reeda nećete ni vidjeti ni čuti, barem ne na način na koji bi to očekivali u dokumentarnom filmu, ali već smo ustanovili da ovaj film to nije. On je isključivo Lauriena osobna priča u kojoj je pozornost, izravno ili asocijacijativno, uglavnom fokusirana na kujicu Lollu. Međutim, gledamo li šire od toga, izostavljanjem partnera kao bitne osobe u njenom (i Lollinom) životu, kako se ne bi poljuljao fokus interesa, cijela priča kao da postaje manje iskrena i spontana te gubi na težini koju je cijelim putem nastojala postići.

Svoje ˝hodočašće u nepoznato˝ autorica završava pitanjem: ˝What do you call love?˝, a kako se odjavna špica uz taktove Turning Time Around bliži kraju, na platno izranja prva fotografija Loua Reeda u igri s Lollabelle. Kamera se zadnjim kadrom polagano usredotočuje na njega, a Anderson mu napokon, ovog puta u tišini, posvećuje svoj film.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari